Scena Kultura

Monodrama 'Ja sam dama'

Kako se jedna Omišanka obračunala s mužem, materom, estrogenom i PMS-om

Monodrama 'Ja sam dama'
U zabavnom i uspjelom konglomeratu fejsbučkih crtica na sceni bilo je riječi i o mukama pri porodu i hormonskom (estrogenskom) disbalansu, šoping-centru, ovrhama i otkazima, ocu i Hajduku, oralnom seksu, nezaobilaznom PMS-u...

Ako ima iole istine u latinskoj "nomen est omen", to jest izreci "ime je znak", onda je prezime Bauk, Meri Bauk naime, doista još jedna kockica u crnohumornom mozaiku njezina života, koji je na pragu relativno mlade četrdesete rezultirao – monodramom. Hajde, da baš ne zacrnimo odveć, riječ je o nizu životnih pričica i primjedaba, fejsbučkih manifesta prožetih mračnim (nimalo prvoloptaškim!) humorom te do sada nerealizirane autorice knjiga, Omišanke, dakle, imena Meri Bauk. A ti su spontano ispisani virtualni zapisi, pak, nadahnuli njezina "zemljaka" i profesora književnosti, redatelja Petra Buljevića da ih pretoči u kazališni komad "Ja sam dama", koji je sjajno u utorak navečer praizvela freelance glumica Ivana Giove Župa u prepunoj dvorani Ilirskog sjemeništa u gradu podno omiške Dinare, a sve pod okriljem Centra za kulturu Omiš.

Ljubav za sprovode

Sama autorica Bauk, koja sebe skromno naziva "igračem s klupe", tijekom izvođenja svoje prve monodrame to je bila samo verbalno budući da – po vlastitu priznanju – nije imala snage odgledati praizvedbu, pa je tih pedesetak minuta namjesto u dvorani provela – pušeći na klupi ispred ulaza u Sjemenište.

A da nije osobno "smislila" sve o čemu se unutra pričalo, rekli bismo joj da je propustila puno "inteligentne" zabave, humora lišenog prizemnih dosjetki i životnih pričica iz vrlo osobne optike, no primjenjivih na život gotovo svake generacijske supatnice, i to ne nužno udane i majke (iako je predstavljanje započelo "himničkom" trilogijom "žena, majka, kraljica"). No, nastavak nije išao u predvidljivom smjeru, premda su primjedbe bile, rekosmo, nadasve "životne". Pa se samo na početku dotaklo muža, te "nekretnine" koja je "napravila odljev u kauču", da bi se otkrilo da je protagonistica priče "insomnia bitch", žena koja pati od nesanice i samosvjesna je "uru-dvi dnevno", a ostatak vremena "plačipizda". Pritom je darovita Ivana Giove Župa doista uspjela utjeloviti pravi dramski lik lišen čak i tjelesne sličnosti s autoricom predloška Bauk, te cijeloj predstavi udahnuti i duh mračne stand-up komedije s chick-lit elementima (scenografski podcrtano obiljem crvene boje u fatalnoj kombinaciji s crnim tonom).

'Umjetnost pesimizma'

Osobito zanimljiv dio predstave bila je dionica "o materi", ženi koja njeguje "umjetnost pesimizma", pasionirano piše stereotipne nekrologe (u dva primjerka: jedan za rodbinu pokojnika i jedan za buduća pokoljenja) te sprovode drži prvorazrednim društvenim događajima.

U zabavnom konglomeratu fejsbučkih crtica na sceni bilo je riječi i o poljskoj bodilderici s eksplozivnim šesticama (skupljim od hyundaija "ojađene" autorice), mukama pri porodu i hormonskom (estrogenskom) disbalansu, orhideji "koja nije cvit, nego posljednji pokušaj", šoping-centru, ovrhama i otkazima, bratu, Ludi, ocu i Hajduku, oralnom seksu, nezaobilaznom PMS-u, čak i sjetna epizoda o bakinu tinelu i, za sam kraj, mala "štorija" u prenesenom značenju o – matunu...

Zvuči kaotično? Ne, to je naprosto "megamix" koji čini suštinu života, pretočen u umjetničko djelo koje ne stremi elitnim "hoch-visinama", nego je simpatična i nadasve kreativna svakidašnja jadikovka. Ukratko, monodrama koja se – ako čuvena "mater" ne digne pozdrav kćeri – može smatrati u potpunosti uspjelom.

 

Naslovnica Kultura