Scena Kultura

pravo na maštanje

Ivan Klarić, šibenski odvjetnik i pisac: Sav pravnički rizik sačuvao sam za književnost!

pravo na maštanje

Šibenčanin Ivan Klarić (43) jedan je iz kolone odvjetnika koja se otisnula u književne vode, a njegov drugi roman - prvi je "Henkok" iz 2012. - "Tihi dani" bio je među pet nominiranih za ovogodišnju, lani ustanovljenu, i nedavno dodijeljenu nagradu "Kamov" Hrvatskog društva pisaca.

Klarić, kako nam reče, piše od 2002., prvu zbirku poezije objavio je 2006. ("Ruže i ništavilo"), a potom i "Mjesečeva kuća" (2009.), "Noino zrcalo" (2013.) i "Digitalni žamor" (2014.). Nagrada "Kamov", valja podsjetiti, dodjeljuje se za inovativost, poput one koju je svojevremeno u hrvatsku književnost donio Janko Polić Kamov, u proznom izričaju.

Je li vas iznenadila nominacija za "Kamova"?


- Za nominaciju sam saznao od svog izdavača Zorana Boškovića iz "Naklade Bošković", koji me i predložio za nagradu, na čemu sam mu jako zahvalan. Sama nominacija znači da je stručni žiri u mom romanu prepoznao nešto što nadilazi okvire u kojima se literatura inače kreće, što me razveselilo. Međutim, sve to za daljnji život knjige još uvijek ne znači ništa, jer će on ovisiti o nizu drugih faktora.

Rusi i Amerikanci

Naslov "Tihi dani", kad sam čuo za njega, onako po zvučnosti, asocirao me na "Tihi Don", Šolohova...

- To mi je rekao i jedan prijatelj, ali moj roman, naravno, nema veze sa Šolohovljevom epikom. Imao sam u igri i jedan drugi naslov, od kojeg sam ipak odustao, a ako bismo govorili o nekim uzorima, u ovom konkretnom slučaju to je Hemingway i njegovi "Snjegovi Kilimanjara" jer postavlja isti dvojbe i ima sličan rasplet.

Koje su to dvojbe?


- Roman problematizira etičku poziciju pisca u modernom društvu u kojem beznačajnost i kultura spektakla postaju prevladavajuća paradigma. Analogne emocije nestaju i umjesto njih pojavljuju se njihovi supstituti. Moj lik Danijel Novak svoju ljubav prema Joan počinje doživljavati u pravim relacijama tek nakon njezine smrti. Unatoč svemu, roman ostavlja pukotine u kojima je ljubav muškarca i žene ipak moguća.



Tko su vaši književni uzori, uz koga ste učili?


- Čovjek čita puno toga, ali ako nekoga moram izdvojiti, to je Camus, dok sam bio mlađi i Sartre, pa zatim ruski klasici Dostojevski, Tolstoj, Gogolj... Drag mi je i Rus Andrei Makin koji piše na francuskom, radeći sintezu ruske i francuske književne tradicije, prevođen je kod nas, ali mislim da nije dovoljno dobro percipiran. I Amerikanci imaju sjajnih pisaca koje rado čitam.

Kako pišete? Hemingway je, na primjer, pisao stojeći na nogama i kad je bio najmamurniji, s normom od tri kartice teksta dnevno, Ivo Andrić pisao je s olovkom i gumicom, u teku, ne ispisavši nikad više od jedne stranice dnevno, Branko Ćopić bi sjeo na kamen i pisao u dahu, Krleža je, pišući, pio hladnu kavu, Dostojevski je imao stenografkinju..
.

- Nikad ne pišem previše, nisam u stanju u hipu, poput nekih, napisati cijelo poglavlje. Bolje je pisati manje, ali da to kasnije može funkcionirati. Najčešće pišem preko vikenda, obično napravim bilješke u bilježnicu pa tek onda sjedam za kompjutor i uradim puno verzija teksta, pa tek onda idem na redakturu. Puno teksta ostavim za kraćenje.

Na mom prvom romanu "Henok" radio sam pune tri godine iako se ne radi o opsežnom djelu.

Samo Titu vjeruje

Radnja "Henoka" događa se u Pragu, u Češkoj, govori o Židovima, ljubavi i holokaustu. Je li izbor pao na Prag kao posveta jednoj mitteleuropskoj kulturi?

- Postavio sam pred sebe zahtjevan zadatak i puno sam istraživao. Proučavao sam židovsku religiju, a u okviru priprema za pisanje obraćao sam se i češkom veleposlanstvu u Zagrebu, da bi mi na koncu neizmjerno pomogla fotomonografija Karela Plicka iz onog doba.



U Pragu, nažalost, nisam nikad bio, a pri konačnoj redakturi puno toga je moralo otpasti. Henok je inače biblijska ličnost, a moj, novi Henok nije više biblijski lik. Srednja Europa i njezin duh trebali su mi zbog povijesti, vremena u kojemu je radnja smještena, iako u romanu ima i fantastičnih elemenata.

Čovjek kad piše, čuo sam to u nekoliko navrata, to radi prije svega za nekoliko prijatelja, pa tek onda za sve ostale
...

- Dok pišem, ne razmišljam o nekomu komu ću poslati poruku. Pisanje je prije svega intiman čin i puno vremena nisam nikomu davao svoje rukopise. Iznimka je Tito Bilopavlović, prijatelj moga oca iz studentskih dana. Njegovo mišljenje, mišljenje starog majstora, iznimno mi je važno, dogodilo mi se više puta da uvažim njegove sugestije.

Kako spajate svoj odvjetnički posao s pisanjem?


- Imam sreću što radim u očevu odvjetničkom uredu, pa kad se posao događa u krugu obitelji, sve je puno lakše. U poslu nisam sklon rizicima, njih sam ostavio za pisanje, gdje, dok pokušavam biti inovativan, puno više riskiram. Inače, u obitelji smo po tradiciji pravnici, no moj 10-godišnji sin više je, za sada, okrenut tehnici. To je njegovo osjećanje i nastojim ga u tome podržati.

A kad ste vi osjetili tu potrebu, kad ste u sebi prelomili odluku da budete pisac?


- Nije se to dogodilo odjednom i u hipu. Kad sam počinjao, nisam imao ideju o sebi kao piscu, ona je polako sazrijevala i za to je potrebno neko vrijeme i nešto što nadilazi ljudsku odluku. Nije moguće točno odrediti trenutak kad sam odlučio biti pisac.

Kolike su naklade vaših romana?


- "Henok" je tiskan u 300 primjeraka, a za "Tihe dane" nisam siguran, 300 ili 500.

DRAŽEN DUILO, FOTO: NIKOLINA VUKOVIĆ STIPANIČEV/EPH

Naslovnica Kultura