Scena Kultura

lik i djelo

Jozo Kljaković - povratak iz nemilosti

lik i djelo

Kada je tog 21. svibnja 1943. putovao u Italiju kako bi se sklonio od progona ustaških vlasti, koje mu nikako nisu mogle oprostiti njegovu raniju oduševljenost idejom jugoslavenstva, tada 54-godišnji Jozo Kljaković nije mogao ni pretpostaviti da će se u svoju rodnu zemlju vratiti – tek pred smrt. I da će u međuvremenu, od kraja 1947. pa sve do 1956., kad se opet vraća u Rim, živjeti i u dalekoj Argentini. U Hrvatsku dolazi tek u proljeće 1968., da bi umro u Zagrebu 1. listopada 1969. godine.

Naime, Kljaković se nakon okončanja Drugog svjetskog rata nije htio vratiti u Jugoslaviju, razočaran položajem hrvatskog naroda u višenacionalnoj zajednici koju je svojedobno vidio kao spas od jarma višestoljetne austrougarske dominacije na ovim prostorima, baš kao što je bio ogorčen i jačanjem velikosrpstva na račun jugoslavenstva, zatim poratnim likvidacijama bez suđenja te nedostatkom slobode u komunističkoj hegemoniji. Opet, u iseljeništvu je bio česta meta žaoka ustaških emigranata, zbog istih onih razloga koji su ga i odveli što u kućni pritvor, što i doslovno iza rešetaka ustaškog zatvora, iz kojega ga je izbavio osobno kardinal Alojzije Stepinac.

Filmska biografija

Dukić je priredio i tri slikarove knjige
Dakako, cijelo to vrijeme bio je zanimljiv i Udbi, zbog čega će ostati vjerojatno nerazjašnjeno tko mu je za boravka u Buenos Airesu poslao prijeteće pismo koje nam je pokazao splitski povjesničar dr. don Josip Dukić, a završava dvosmislenom rečenicom: “Vaša starost opravdava približavanje vaše smrti”...

Ovo su samo neki od razloga zašto je sudbina ovog velikog hrvatskog likovnjaka, kasnije i pisca, inače rođenog Solinjanina, važna za razumijevanje turbulentnih povijesnih događanja prije Drugog svjetskog rata, za vrijeme njegova trajanja, kao i nakon njega, uključujući i razdoblje nakon njegove smrti, kad se moglo očekivati zasluženo verificiranje njegova rada, ali i to je “zapelo” na nemogućnosti jednostrane interpretacije ove, reklo bi se, filmske biografije.

Uostalom, nemojmo se praviti blesavi: znate kako to ide u krajevima tradicionalno naviklima na crno-bijelu optiku gledanja na ljude i događaje – Kljakovićeva biografija baš i nije bila zahvalna za manipuliranje u bilo kojem smjeru jer, eto, nije htio kapitalizirati svoje “mučeništvo” iz doba ustaške NDH i postati državnim umjetnikom, budući da su mu neki viši principi, prije svega inspirirani njegovim kršćanskim svjetonazorom, bili važniji od mogućih sinekura i povlastica.

Zbog svega toga, Kljakovićev život i rad zaintrigirali su dr. don Josipa Dukića s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, koji je posljednjih godina o Kljakoviću napisao pet znanstvenih članaka i priredio tri knjige njegovih članaka i eseja. “Libar mog života” (2012.), “Dalmatinske teme” (2013.) i “Čovjek bez maske” (2014.) nazivi su knjiga koje je Dukić priredio za objavljivanje u izdanju solinskog Doma kulture “Zvonimir”, kojem je na čelu Špiro Žižić.

“Na ovaj smo se način barem djelomično odužili tom hrvatskom velikanu, čiji je spisateljski rad mnogima slabije poznat od njegova slikarskog opusa. Prihvatio sam se ovoga posla jer mi je bilo stalo do toga da se govori o ljudima koji su zadužili ovu zemlju, a nepravedno su zapostavljeni i krivo optuživani. Uz to, želja mi je da se ovi prostori oslobode jednostranih interpretacija. Ima tu još građe za nekoliko knjiga, tek tada ću biti miran”, govori nam dr. Dukić, pokazujući nam kutije s dokumentima, pismima i zapisima koje je dopremio iz Hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, u kojem je Kljaković nakon odlaska iz Zagreba doslovno spasio glavu jer su mu omogućili da živi unutar Zavoda, iako to nije bila praksa kad je riječ o “civilima”.

Moćnici su sve raznijeli

Ovako je Kljaković doživio hrvatske dramske pisce
– Kljaković u svojim člancima problematizira naše političare, Split između dva rata, govori o sebi i svojim zabludama jugoslavenstva, nakon što je shvatio u kakve je ralje upala Hrvatska. Tu je i sjećanje na don Franu Bulića, Ivana Meštrovića, s kojim dijeli i sudbinu žrtve progona ustaških vlasti, tu su i dva dubrovačka slikara, Bukovac i Vlahovac”, kaže Dukić.

“U Zagrebu, u kući koju je oporučno ostavio Gradu Zagrebu i Hrvatskoj, djeluje Memorijalna zbirka Joze Kljakovića, ali danas ta institucija trpi zbog određenih nesuglasica, a rezultat svega je da Jozin rad nije dovoljno proučen i vrednovan.

Uostalom, od sveg namještaja koji je ostavio Kljaković ostala je, prema dostupnim informacijama, samo jedna jedina komoda, jer su sve ondašnji moćnici i političari raznijeli – kaže Dukić, nadajući se da će ovaj njegov angažman afirmirati Kljakovića i kao pisca, svjedoka trusnog političkog vremena.

– Njegova biografija nije samo priča o umjetniku, nego i poučna priča o našoj novijoj povijesti, u što spada i činjenica da njegov rad nije do kraja vrednovan – tvrdi Dukić.

– On se u Hrvatsku zapravo vraća umrijeti. I pritom je očito očekivao da će mu dolaziti kolege da porazgovaraju, ali ne, to se nije dogodilo. Pomalo je paradoksalno da mu je dolazio slikar Ljubo Babić, s kojim je svojedobno vodio žestoke polemike oko fresaka za crkvu sv. Marka u Zagrebu. Ostali su se bojali Udbe, za koju je Kljaković, kao povratnik iz emigracije, očito bio opasan – kaže Dukić.
Pitamo ga kako je doživio Kljakovićev odnos prema nekim od najisturenijih figura naše novije povijesti, recimo prema Paveliću i Titu.

– On obojicu doživljava kao diktatore, ubojice i izdajnike hrvatskih interesa. Svakog na svoj način. Osjetio je čizmu Ante Pavelića i njegovih sljedbenika, doživljava ga kao čovjeka koji apsolutno nije zaslužio biti vođa hrvatskog naroda. O Titu je sve kazao kroz zapise o likvidacijama nakon rata, kršenju sloboda, u jednom tekstu čak kaže da mu je Tito gori i od Pavelića i od Staljina... Ipak, svaki članak treba promatrati u kontekstu u kojem je nastao.

Kako bismo onda mogli definirati Kljakovićev politički svjetonazor u kontekstu ondašnjih političkih snaga u Hrvatskoj?

– On je zapravo bio najbliži politici čelnika HSS-a Vlatka Mačeka, kojeg je najviše cijenio i doživljavao kao osobu koja bi trebala biti na čelu hrvatskog naroda. Naposljetku, od 11 članaka koje smo objavili u knjizi “Čovjek bez maske”, devet ih je objavljeno u listu HSS-a.

Koga zanima istina, sve će mu biti jasno

A kako tumačite to što poraz Pavelićeve politike za njega nije bio dovoljan motiv da se vrati i to na neki način “naplati”?
Bio je i karikaturist
– Njemu je odnos prema Paveliću još više naškodio. Jer, ne zaboravite, u to vrijeme u emigraciji je bilo dosta “pavelićevaca”. Oni su, istina, tek jedna od hrvatskih struja u iseljeništvu, ali udaraju po Kljakoviću, koji razlikuje ustaštvo od države. To da se on nakon svega vrati kao slavodobitnik – to jednostavno nije bilo moguće. Znate, on neposredno nakon rata susreće Vladimira Nazora u Bariju, tada prepunom izbjeglica, o čemu piše u knjizi “U suvremenom kaosu”.

Kazao je tada Nazoru kako bi se htio vratiti, na što mu Nazor uzvraća sa: “Sinko, ne vraćaj se!” “A vi?” “Za mene je već ionako gotovo!”... Nazor ga je, de facto, odvratio od povratka. Tome treba pridodati sve ono što je Kljaković znao o poratnim partizanskim likvidacijama bez suđenja, o Bleiburgu, o tome da se gotovo nitko od izbjeglica koje su Englezi predali partizanima nije vratio kući... Sve je to itekako utjecalo na njegovu odluku da ostane u emigraciji, što je samo pridonijelo tragičnosti njegove sudbine – tvrdi Dukić, te odmahuje rukom na one koji su proteklih godina u ovdašnjem tisku bez, kako kaže, ikakvih dokaza, prikazivali Kljakovića kao “masona, pravoslavca i što sve ne”, baš kao i na one koji su, s druge strane, i njega samoga napadali zbog navodne pristranosti, čak i zbog “filoustaštva” u znanstvenom interesu za Kljakovića.

– Naravno da se ni ja ne slažem sa svim Kljakovićevim stavovima, recimo s njegovim prijezirom prema Bizantu. Sve ostalo su netočnosti protiv kojih se treba boriti radom. Nisu ljudi naivni. Tko pročita, i koga stvarno zanima istina, sve će mu biti jasno – kaže Dukić.

Hrvoje Prnjak
snimio vladimir dugandžić/cropix

Slikar, pisac, polemičar

Kao slikar, Kljaković debitira na izložbi u Zagrebu 1910. godine sa skupinom Medulić. Već iduće godine izlaže na međunarodnoj izložbi u Rimu, u Srpskom paviljonu, da bi potom izlagao i u Londonu, Parizu, Genevi, Zürichu, Barceloni, Berlinu, Buenos Airesu i Beču. Sudjelovao je u pripremi izložbe "Pola vieka hrvatske umjetnosti". Predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, bio je jedan od najaktivnijih članova Hrvatskog družtva umjetnosti, kustos Moderne galerije istog tog "družtva"...

Izlagao je na više od 70 izložbi u domovini i inozemstvu. Autor je ciklusa fresaka u crkvi sv. Marka u Zagrebu, u župnoj crkvi u Vranjicu i u spomen-crkvi Naše Gospe u Biskupiji kod Knina. Crtao je i karikature, ilustracije za plakate...

Počeo je pisati u danima svoje argentinske faze: ukupno je napisao oko 60 članaka, eseja i polemika; za života je objavio dvije knjige ("U suvremenom kaosu", Buenos Aires, 1952.; "Krvavi val", Rim, 1961.). "Navodno je Tito, držeći u ruci knjigu \'U suvremenom kaosu\', kazao svojim suradnicima kako ta knjiga ne smije doživjeti svoj prijevod na engleski", kaže dr. Dukić.

Inače, Matica hrvatska je 1992. objavila Kljakovićevu knjigu "U suvremenom kaosu", čije se drugo izdanje pojavilo 2011., kad i roman "Krvavi val".

Prva izložba Kljakovićevih slika u demokratskoj Hrvatskoj postavljena je u Solinu 1996. (no, ni to nije moglo bez kontroverzija jer je nepoznati vandal pobacao u Jadro dvije njegove upravo postavljene biste!), dok su u povodu 120. godišnjice slikarova rođenja, 2009. u Zagrebu gotovo istodobno otvorene tri izložbe popraćene s dva retrospektivna kataloga. U proljeće 2011. Kljakoviću je, u sklopu Dana kršćanske kulture, posvećena izložba u splitskoj Galeriji "Emanuel Vidović".

Rimski mozaici

Za boravka u Zavodu sv. Jeronima u Rimu Kljaković je, među ostalim, izradio i svoje najznačajnije radove, mozaike na sjevernom pročelju Zavoda. Središnji mozaik, "Krist – Knez mira", postavljen je 31. listopada 1944., a dva pokrajnja, "Pokrštenje Hrvata" i "Krunjenje Zvonimira", po svoj prilici, krajem 1961. godine. "Zanimljivo je kako je time Kljaković, usred rata i usred države koja je okupirala dobar dio njegove Hrvatske, \'podvalio\' hrvatske motive, odnosno \'upakirao\' hrvatsku temu", primjećuje dr. don Josip Dukić.

O sebi i Hrvatima nakon rata

"Nikada nisam pomislio da ću nakon završetka rata ostati izvan svoje zemlje, niti sam ikada pomislio da ću, živeći u zoni zapadnih demokracija, živjeti u strahu. Pa ipak sam izvan svoje zemlje i živim u strahu. Kući se nisam vratio jer u naprednoj \'demokraciji\' nitko ne živi bez straha, a ni u inozemstvu ne mogu se osloboditi straha jer sam Hrvat. A zašto Hrvati ne mogu živjeti bez straha? Jer su svi Hrvati označeni kao ustaše, a ustaše kao koljači. Ja sam Hrvat, ali nisam ni ustaša ni koljač. Većina Hrvata, njih oko 90 posto, nisu ni ustaše ni koljači. Niti su svi ustaše koljači. Koljača ima u svim narodima, i nesreća su svakog naroda. Kažnjeni bi trebali biti i po Božjim i po ljudskim zakonima. Ali cijelu jednu naciju proglasiti odmetnikom zbog nekoliko koljača nije ni ljudski ni kršćanski."
(u članku "Hrvatska", 1948.)

O Paveliću i Titu

"Pavelić vodi unutrašnju politiku mržnje. Eto, toga čovjeka dovodi Hitler i Mussolini na vlast u Hrvatskoj. On okuplja oko sebe ljude istoga podrijetla – to je uža suradnja – i hrvatske naivčine, koji su vjerovali, da je Pavelićeva Hrvatska uistinu Hrvatska. Zato je hrvatski narod pozdravio slom balkanske Jugoslavije i stvaranje Hrvatske Države. Ali njegovo razočaranje brzo je nastupilo, kad je vidio kakova je to država i tko je vodi. (...) Dozvolili su mu, da vodi unutrašnju politiku mržnje, osvete i progona; jer međusobno uništavanje nakota slavenskoga išlo je u interes i Njemačkoj i Italiji. Išlo je to i Titu u korist, jer je ubijanjem Srba, Židova i Hrvata svijet prisiljavan da bježi u šume.

To je bila korist i interes svima našim neprijateljima, a hrvatskom narodu samo šteta i nesreća. Kada smo protestirali šta se to radi, odgovarali su uvijek: \'Srbi su prvi počeli sa klanjem u Hercegovini i sjevernoj Dalmaciji, i ako se budete za njih zauzimali, svršit ćete kao i oni.\' (...) Da nije bilo Pavelića i njegovih svirepih drugova i njegovih saveznika četnika, ne bi zapadni saveznici nikada pomagali Tita. Drugim riječima, najbolji saveznici Titovi bili su Pavelić i četnici."

("Ljudima dobre volje", Buenos Aires, svibanj 1948.)

O žalosnom Stepincu

"U doba rata, kada su na površinu došli ljudi sa sklonostima neljudskim, puni mržnje, s unutarnjim nagonima za osvetom, ili ljudi puni fanatizma, tada je nadbiskup Stepinac razvio djelatnost nadljudsku, pomažući svakome i braneći svakoga, tko je bio nepravedno ugrožen.

Kada sam u maju, god. 1943., prije mog odlaska u Italiju, otišao da se oprostim s nadbiskupom, prošao sam kroz množinu ljudi, koji su se nalazili u njegovom predsoblju. U razgovoru s njima doznao sam, da su to ljudi koji su sklopili mješovite brakove i da su došli moliti nadbiskupa, da spasi njihove bračne drugove od progona ili eventalne smrti. Tužio mi se na Osovinu, na četnike, na Pavelića i njegove ljude, radi bezdušnih djela, koja vrše po Hrvatskoj. Zbog toga bio je potišten i žalostan i smatrao je to teškom narodnom nesrećom."

(članak "Falsifikatori na djelu", Buenos Aires, početkom srpnja 1953.)

O razlikama Stepinca i Pavelića

"Parabola o dva sijača iz Matejeva evanđelja, poznata je kukolja. Tu parabolu možemo primjeniti na slučaj kardinala Stepinca – i na poglavnika Pavelića. Stepinac je bio sijač pšenice, Pavelić sijač kukolja. Stepinac je bio za Božju Hrvatsku, Pavelić je Hrvatsku pretvorio u Belzebulovo carstvo. Njih dvojicu odmah u početku \'Nezavisne\' dijelio je zastor ispisan zakonima Božjim, koji su ispunjavali kardinalov život, od kojih je zakona Pavelić bježao kao đavo od krštene vode."

("Dva sijača", Rim, na Uskrs 1960.)

O Meštroviću i modernim barbarima

"On je kao dječak dolazio, pričao mi kasnije, sa svojim ocem na Malu Gospu u Solin, u goste mojemu ocu, ali ja ga se iz toga doba ne sjećam; bio sam malen. (...) Povodom izložbe društva \'Medulić\' u Zagrebu godine 1910., upoznao sam se osobno s Meštrovićem. Od toga doba do dana današnjega sačuvali smo drugarstvo i prijateljstvo. (...) Danas se obojica nalazimo daleko od svoje zemlje i daleko jedan od drugoga. Jedni barbari su krivi, da smo otišli iz svoje Domovine, drugi barbari su krivi, da se nismo vratili u svoju Domovinu."

(članak "Ivan Meštrović", Buenos Aires, krajem srpnja 1953.)

Naslovnica Kultura