Scena Kultura

"Druga domovina"

Pisci koji nisu iščiljeli: u Sutivanu predstavljena zbirka autora hrvatskih korijena

Svjedoci smo povijesnog događaja ne samo za Sutivan i otok Brač, nego i za cjelokupni hrvatski knjižarski sustav i hrvatsku književnost. Ovo je primjer kako treba čuvati i sačuvati veze s našom vrijednom dijasporom. Oni se u Čileu nisu pokorili, nego prilagodili, a u svoja književna djela ugradili su neizbrisiv trag hrvatskog talenta i ljubavi spram rodnoga kraja – kazao je Božo Biškupić, bivši ministar kulture i stanovnik Sutivana u ljetnom periodu, na promociji knjižnične zbirke u nastajanju “Druga domovina” u Sutivanu, u prostorijama Narodne knjižnice koja je pokrenula osnivanje jedinstvene književne zbirke originala na španjolskom jeziku i prijevoda na hrvatski jezik.

To je prva takva zbirka, posvjedočio je Biškupić, koja je stvorena izvan Nacionalne knjižnice u Zagrebu, pa će tako postati dio cjelovitog nacionalnog baštinskog korpusa.

Riječ je uglavnom o piscima i pjesnicima koji su stvarali u Čileu, a njihova velika većina je s Brača. I sutivanska Narodna knjižnica nosi ime Antonija Rendića Ivanovića, koji je otišao iz tog bračkoga mjesta kad mu je bilo šest godina. U Čileu je postao istaknuti pjesnik i liječnik, a zbog svojeg humanog rada prozvan je “liječnikom siromašnih”.

Antonio Skarmeta stekao je svjetsku slavu, a podrijetlom je iz “malih” Bobovišća.

Akademik, dramatičar, redatelj i glumac Domingo Mihovilovic Rajcevic Tessier, čija su djela obilježila izvedbene umjetnosti suvremenoga doba, iz Škripa je.


Po riječima prof. Jerka Ljubetića, najboljeg poznavatelja književnog opusa naših iseljenika u Čileu, pravi je fenomen da nakon stoljeća i pol u toj dalekoj latinskoameričkoj državi ima oko 200 pisaca hrvatskog podrijetla, a velika većina njih svoje korijene vuče s Brača.

Karakteristika je većine njih da su u svoju književnost unosili elemente izgubljenog zavičaja, o kojem su slušali od svojih očeva, majki, baka i djedova. Taj element izgubljenog zavičaja, koji se generacijski prenosi obiteljskim sjećanjima, važan je kako za etnografsko proučavanje, tako i za razumijevanje senzibiliteta tih ljudi koji su se u Čileu, kao nigdje drugdje, uspješno asimilirali u društvo i dali vrijedan doprinos izgradnji te države na mnogim poljima.

To potvrđuje, kazao je prof. Jerko Ljubetić, da smo mi narod koji nije samo primao, nego smo davali i uspješno prenosili svoju kulturu drugima. Prevoditelj Ljubetić najzaslužniji je za ubaštinjenja u hrvatsku literarnu riznicu djela uglednih čileanskih pisaca hrvatskih korijena.

Cijela akcija pokretanja zbirke “Druga domovina” djelo je agilnog ravnatelja sutivanske knjižnice Franje Mlinca, koji je najavio prikupljanje tisuću jedinica građe, a da je na pravome putu, svjedoči i podatak da je već prikupljeno 120 naslova. O važnosti te zbirke kazivala je i dr. Dunja Jutronić, stručnjakinja za lingvistiku, koja je na zornim primjerima pokazala kako su domaći dijalekt i čakavica zauzeli svoje mjesto u čileanskoj književnosti pisaca s hrvatskim korijenima.

Potporu projektu dali su Veleposlanstvo Čilea u Zagrebu, Državni ured za Hrvate izvan RH, Veleposlanstvo RH u Santiagu, Ministarstvo vanjskih poslova Čilea, Čileansko-hrvatski institut za kulturu i Hrvatska matica iseljenika.

ivica radić

Prešidente u Škripu

Fascinira podatak da je najviše useljenika u Čile stiglo s otoka Brača, što je bio i razlog da je 2004. godine tadašnji predsjednik te latinskoameričke države Ricardo Lagos Escobar posjetio otok Brač i, u znak zahvalnosti za sve ono što su naši iseljenici učinili za napredak te zemlje, u Zavičajnome muzeju u Škripu otkrio spomen-ploču.

Prof. Jerko Ljubetić svjedoči kako ga je gospođa koja je održavala Muzej pozdravila sljedećim riječima: "Dobro došli, šjor prešidente!" "Hvala. Ovo je lijepo mjesto", uzvratio je predsjednik Čilea na hrvatskom jeziku.




Naslovnica Kultura