Scena Kultura

160 godina

Splitski konzervatori zaokružuju veliku obljetnicu; Bužančić: Mi Hrvati smo konzervatorska velesila

160 godina
Premda Splićani, tradicionalno skloni ronjanju, znaju reći da nisu ni za di su i da je upravo ovaj grad najluđi na svijetu, upravo je Split, zahvaljujući ne toliko autoironičnom duhu nego Palači, čitav niz stoljeća bio najvrjedniji dragulj u krunama brojnih imperija koje su tu bile, makar i na kratkotrajnom putovanju kroz povijest. U tom smislu, Dioklecijanova palača kolijevka je Splita ne samo u doslovnome već i u duhovnome smislu, i upravo ona kroz stoljeća predstavlja izazov u svakom pogledu. I u antičko vrijeme Palača je bila dragulj, koliko god je još uvijek otvoreno pitanje njezine stvarne namjene.

O Palači je za svoje kratkotrajne vladavine Splitom početkom 19. stoljeća brinuo i Napoleon čiji je general Marmont čak bio osnovao i Komisiju za uljepšavanje Splita, a zahvaljujući namjeri bečkog dvora da dragulj Palače uglanca, prije 160 godina Split je postao i kolijevka hrvatske i europske konzervatorske struke.
Vicko Andrić, rođenjem Trogiranin, a sudbinom Splićanin, austrougarskim je carskim befelom 1854. postao konzervator za Dalmaciju. Upravo taj befel čini današnji splitski Konzervatorski odjel najstarijim u Europi. Osnovala ga je Centralna komisija za zaštitu povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču, kako bi, nakon turbulentnih, revolucionarnih događaja 1848., pitanje zaštite kulturnih spomenika digla na najvišu državnu razinu Austro-Ugarske Monarhije.

Zahvaljujući befelu te “mrske carevine”, Dan konzervatora slavi se krajem lipnja upravo u čast Vicka Andrića, ali i svih njegovih sljedbenika od kojih su brojni – od don Frane Bulića i Ljube Karamana do današnjih konzervatora – ostavili traga na licu Splita, posebice Palače. U vrijeme Vicka Andrića Split je brojio tek 10.358 stanovnika. Mali grad s velikim draguljem.

Konzervatori, Grad i privatni interesi

– Mnogo se stvari promijenilo – kaže dr. sc. Radoslav Bužančić, današnji pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu. – No, neke su stvari, čini mi se, vječne. To je stalna bitka između nas konzervatora s jedne, gradskih vlasti s druge, i privatnih interesa s treće strane. Mi nastojimo sačuvati blistavu povijesnu baštinu, nastojimo je obnoviti i konzervirati u svojevsnoj misiji očuvanja nacionalnog identiteta. Vlasti nastoje zadovoljiti potrebu za što duljim opstankom i što većom naplatom poreza i renti, privatni vlasnici zgrada nastoje što više zaraditi. Dakle, sukob konzervacije i komercijalizacije je stalan, stoljetan.

No zahvaljujući činjenici da je baš Split imao razvijenu konzervatorsku struku, stvorena je i regulativa pa je upravo ovdje, u Splitu, nastao krajem 19. stoljeća prvi zakon koji se bavi zaštitom spomenika. Već tada, ali i prije, postojala je nekontrolirana gradnja, ali, pošteno je reći, i sama je struka ponekad lutala tražeći rješenja u bezbrojnim slojevima ovoga grada. Tako su u procesu tzv. purifikacije, “pročišćenja”, sravnjene i neke blistave barokne zgrade, a sve kako bi se “raščistio” prostor oko Peristila i katedrale – kaže Bužančić, dodajući kako je već Vicko Andrić, inače zaslužan i za to što Split i danas pije vodu s Dioklecijanova akvadukta, o Podrumima maštao kao o mjestu trajnog vinskog sajma.
Kakve vizije u “vremenski trezor” za idućih 160 godina stavljaju današnji konzervatori, njih 20-ak koji, tvrdi Bužančić, rade posao za triput toliko ljudi?

Vrhunski proizvod

– Vidite, mi smo, osim možda nekih sportaša, rijedak “vrhunski proizvod” koji ova sredina nudi – kaže pročelnik. – Znam da ću zazvučati prepotentno, ali... Hrvatski konzervatori su najbolji na svijetu ili među najboljima. Mi smo bili u stanju obnoviti Dubrovnik nakon rata, a tamo nije bilo nijednog cijelog krova. Split, Trogir, Šibenik, Dubrovnik i drugi gradovi mjesta su jedinstvene svjetske baštine o kojoj brinu isključivo domaći konzervatori. Tko će obnoviti Kijev, recite, sutra kad završi rat tamo? Mislite da će ga moći rekonstruirati Ukrajinci? Ne vjerujem! Čak i Rusi angažiraju strane stručnjake...

A mi Hrvati možemo, bez pretjerivanja, voditi poslove od piramida u Egiptu do zaštite spomenika tijekom ratne opasnosti. Ukratko, mislim da baštinu kao resurs treba gospodarski, mudro i s poštovanjem, staviti u funkciju. Ljudi iz čitavog svijeta se dive našoj Palači, našem naslijeđu i neviđenoj očuvanosti te građe, i dolaze. Što se tiče baštine, ove koja se tiče konzervatorske struke, mi smo velesila i tu činjenicu treba mudro, to naglašavam, mudro, na dobrobit svih, eksploatirati – kaže Bužančić.
Ako i jesu pretjerane, priznajmo, riječi Radoslava Bužančića zvuče ohrabrujuće u ova ironična vremena. Gotovo da bismo na papir nažvrljali “Proud to be Splićo” i spremili tu poruku u vremensku kapsulu riskirajući podsmijeh dalekih potomaka, nasljednika Dioklecijanove palače i baštinika tvrdokornog smisla za grintanje, od kojih ovim potonjima ni svjetski prvaci u konzerviranju umjetnina ne mogu uglancati oštrice.

Milkin štekat

U arhivima Konzervatorskog odjela, osim zapisa o mnogobrojnim radovima, za strpljive je bezbroj dokaza o splitskom duhu kojeg, čini se, do ove točke autoironije nije doveo samo danas omraženi socijalizam. Tako se, primjerice, tamo čuva prepiska između neke Milke Muše koja se krajem 30-ih godina prošlog stoljeća bori za svoje pravo da otvori štekat na Poljani kraljice Jelene.

Gradsko joj je Poglavarstvo odbilo dopustiti da pred svoju gostionicu stavi tijekom ljeta stolove i da tamo poslužuje goste jer da bi to “kvarilo estetski izgled”. Milka Muše vješto balansira između konzervatora i Poglavarstva tvrdeći kako na poljani, ne bude li njezinih stolova, “mularija može divljati i drečati po svu noć, a da su njezini gosti pristojni ljudi koji bi tamo fino sjedili i divili se zidinama, ne remeteći službu božju”. Milki su dva ljeta konzervatori i gradski oci udovoljili, ali treće g

odine od Milkina štekata ne ostade ni “š”. Istu bitku sa štekatima i danas vode i Grad i konzervatori i neke nove Milke...

EDA VUJEVIĆ

Naslovnica Kultura