Scena Kultura

EKRANIZACIJA POGIBIJE KOD PAKRACA

Redatelj Milić: 'Broj 55' mi je treći film u kojemu mi svi ginu

EKRANIZACIJA POGIBIJE KOD PAKRACA

Goran Bogdan, Jan Kerekeš i Darko Milas u prizoru ratne drame

Kristijan Milić je redatelj za kojega je najveći dio domaće publike čuo 2007. godine, kad je u Puli pokupio sedam Zlatnih arena za svoj dugometražni prvijenac “Živi i mrtvi”, među kojima i onu za režiju.

Ratni film smješten u Bosni u dva rata, Drugi svjetski i onaj iz 90-ih, osim žirija, dojmio se i publiku i kritiku. Mnogi su se “zakačili” na fotografiju Dragana Markovića i Mirka Pivčevića (također Zlatna arena), svu u visokodefiniranom kontrastu, a i fabula koja praktički navrće ratni film i film jeze bila je očiti vizualni novitet za publiku.

I oni koji nisu vidjeli njegov prvi kratkometražni film, “Sigurna kuća” (2002.), shvatili su da je to tip koji često ide u kino i voli žanrovski film. Ali dosta i radi, pa i sad kad mu je u postprodukciji drugi dugometražni film “Broj 55”, o pogibiji hrvatskih vojnika u selu Kusonje kraj Pakraca u rujnu 1991.

Efekti u svakom kadru

Iza vas je aktivna godina, snimili ste kratki film (Soba 3), snimali ste seriju (Počivali u miru), priveli ste kraju snimanje filma “Broj 55”, sve u svemu, par kilometara čistog žanra... Stignete li gledati filmove uopće i imate li što preporučiti?

- “Soba 3” snimljena je još 2010., ali je dovršena 2012., a tek prošle godine vidjela ju je i publika, “Počivali u miru” su i snimljeni i dovršeni 2012., i također su tek prošle godine prikazani, pa sam se prošle godine ipak uglavnom bavio filmom “Broj 55”. Tako sam imao vremena i za kino u koje idem redovito već dugi niz godina.

Od svega što sam htio pogledati “pobjegao” mi je jedino “Machete ubija”. Igrao je baš u vrijeme zadnjih priprema i prvih dana snimanja. Film koji bih preporučio drugima je svakako “Vuk s Wall Streeta”, ali to baš i nema nekog smisla, jer ga je velika većina kinoposjetitelja ionako već pogledala.

Kritika je pozitivno reagirala na “Počivali u miru” i poželjela je više takvog formata u domaćem programu... Kako vi komentirate tu želju kao netko dosta prisutan u televizijskim formatima?

- Meni je to izuzetno drago. I sam bih volio više raditi u tom formatu i u tom žanru.


Kristijan Milić: Vjerujem da će se premijera dogoditi na idućem pulskom festivalu
Ne čudi da je baš Lionsgate pružio ruku prema seriji i da to želi snimati i u Americi, ali svejedno odlično zvuči. S druge strane, u kojoj su se mjeri vama promijenili radni uvjeti od “Sigurne kuće” naovamo?

- Ne baš previše. Doduše, nakon “Živih i mrtvih” kudikamo lakše dolazim do posla, ali uvijek se javlja stari problem besparice i štednje koja uvjetuje nerealnu brzinu i gomilu kompromisa.

Njihovi caterinzi koštaju kao cijeli moj film

Prošle godine novine su bile pune “Broja 55”, pa se među ostalim moglo pročitati i kako ste na umu imali Carpentera, Peckinpaha, Hilla... Kad sam pročitao sažetak, pali su mi na pamet friškiji primjeri: Bondarčukova “9. satnija” (2005.), a posebno turski “Nefes, Vatan Sagolsun” (Živjela domovina, 2009.)…

- Carpenter je spomenut jer struktura već na razini scenarija poprilično podsjeća na “Napad na policijsku postaju 13”. Peckinpahov se utjecaj (kao i uvijek) provlači kroz usporene kadrove pucnjave i umiranja, dok na Hillovu nezaobilaznu “Južnjačku utjehu” podsjeća jedna, ovaj put i jedina, šumska sekvenca.

Bondarčukova “9. satnija” ima nekih rubnih sličnosti, ali je to ipak puno skuplji projekt. Njihov je catering vjerojatno koštao kao čitav naš film. Ovaj turski nisam, na žalost, gledao, iako zvuči jako zanimljivo.

Rekao bih da im je slično to što su ratnu akciju uspjeli spremiti u par eksterijera i jedan interijer. Pa ipak, i u to se “utuče” od deset do dva milijuna dolara. Kako ih vaš film “prati” sa 6 i pol milijuna kuna (oko milijun i sto tisuća dolara)? Što pojede najviše budžeta; helikopteri, pirotehnika... police osiguranja?

- Što se tiče proračuna, s obzirom na to da gotovo svaki hrvatski film košta oko 7 i pol milijuna kuna, ako se sve uredno i po cjeniku plati, mislim da mi spadamo u kategoriju vrlo niskog budžeta, pogotovo ako se uzme u obzir da je riječ o filmu u kojem je neka vrsta specijalnih efekata u gotovo svakom kadru.

Logično je i da scenografija, iako nema helikoptera, kostimi i šminka jednog ovakvog filma ne koštaju isto kao da je riječ o filmu smještenom u sadašnje vrijeme u Zagrebu. Ovdje se dobar dio toga nepovratno uništava. Ipak, najviše košta vrijeme. Mi smo s prilično velikodušnim planom od 45 dana samo na put izgubili 90 sati, znači gotovo četiri dana. Ono što me veseli je činjenica da smo unatoč tome uspjeli napraviti film u kojem se to ne primjećuje.

Primjeri koje sam naveo ostavili su par živih likova, a vi opet nikoga? Ima bit da ne vjerujete u nastavke?

- Istina je da je to već treći u nizu, ako računamo “Sigurnu kuću”, od mojih filmova u kojem gotovo svi glavni likovi poginu. Ovaj film nadahnut je istinitom pričom o 20 hrvatskih dobrovoljaca koji su upali u zamku iz koje, na žalost, nitko nije izvukao živu glavu.

Ja u nastavke ne vjerujem

Ipak, u filmu se bavimo s nekoliko različitih grupa vojnika, policajaca i specijalaca, tako da se ipak ne može reći da baš svi glavni likovi poginu. Istina je i da u nastavke ne vjerujem, čast iznimkama.

Ali vjerujete u neka lica, čini se. Slaven Knezović, Marinko Prga, Nino Sorić su u gotovo svakom vašem naslovu... Što je ono najbolje što nose u vašim filmovima?

- Slaven ima relativno malu, ali upečatljivu ulogu oca koji ide u rat zajedno sa svojim sinom, s kojom smo se pokušali potpuno odmaknuti od njegova sve češćeg lika vječnog “šaljivdžije”. Nešto opet posve različito smo probali u “Sobi 3”, gdje je Slaven po meni odlično odglumio psihopatskog silovatelja i ubojicu.
 
Marinko ima jednu od glavnih uloga u filmu, a njegovo lice govori često mnogo više od bilo kakvog teksta, što mene oduševljava, jer sam protiv pretjeranog razglabanja i “crtanja kroz dijalog” u filmovima.

Nino, kao što znate, nije profesionalni glumac i u ovom filmu ima doslovno jednu repliku, ali njegova nevjerojatno filmična pojava snažno pridonosi svakom kadru u kojem se pojavljuje. Sva trojica, po meni, doprinose realizmu i uvjerljivosti filmova u kojima se pojavljuju. I tu ne mislim samo na svoje filmove.

Kad ćemo vidjeti “Broj 55”? Hoćete li ga i vi puštati prvo na televiziju kao što se sve češće radi?

- Ja vjerujem da će premijeru ipak imati na idućem Festivalu filma u Puli, jer ga prije toga nećemo imati završenog. Ali i to je skroz dobra prilika.

PIŠE: JAKOV KOSANOVIĆ


Naslovnica Kultura