Scena Kultura

Bonvivant

Od Sinja do Pariza: otkrivamo tko je boem s poznate slike Miroslava Kraljevića

Bonvivant

U godini nastanka njegova portreta Masovčiću su bile tek 23 godine

Život ponekad svoju čudesnu narav pokazuje u stvarima gdje se najmanje nadate pa u prosvjetljujućim prigodama možemo samo po tko zna koji put nemaštovito konstatirati da upravo život sastavlja najzanimljivije zaplete i priče. Tragajući za licem s jedne slike, tako smo otkrili naličje čitave jedne epohe koja je ostavila svoje blistave i gorke tragove upravo tu, u susjedstvu, na dvadesetak kilometara od Splita.

No tragovi te priče, te slike i njezina naličja, imaju svoje krakove na golemom prostoru – od Sinja do Pariza, od Splita do Bleiburga, od povijesti umjetnosti do povijesti jedne klase, onoga uljuđenoga građanskoj sloja sa svim reperkusijama koje građanstvo, pa i uljuđeno, sa sobom nosi.

Upravo tu, u susjedstvu, u samom središtu Sinja međutim, nitko se više ne sjeća ni toga uljuđenog vremena ni sudbine čovjeka čiji je portret proslavio jednog slikara, a koji je sam ostao gotovo posve nepoznat, kao što većina modela i ostaju u sjeni svoje slike. Tako smo tragajući za licem slike naišli i na njezino naličje, odnosno na sliku naličja jedne epohe.

Šture natuknice

Riječ je o slici “Bonvivant” Miroslava Kraljevića, jednoj od najvrjednijih među 190 upravo izloženih u zagrebačkoj Modernoj galeriji na retrospektivi tog pionira hrvatskoga modernog slikarstva. Povjesničari umjetnosti slažu se da je upravo ta slika, uz “Autoportret” i “Autoportret s lulom”, najvažnije Kraljevićevo djelo. Sve su tri slike nastale 1912. godine u Parizu i predstavljaju iznimna ostvarenja, a s njih ne pratimo samo Kraljevićeve umjetničke transformacije, nego očitavamo i svijest o bliskome kraju slikara koji je umro samo godinu dana kasnije, ne navršivši niti 28 godina.

I dok na Kraljevićevim autoportretima gledamo lice slikara koji sluti blisku smrt od tuberkuloze, o muškarcu na slici “Bonvivant” možemo tek saznati da je riječ o slikarevu prijatelju Anti Masovčiću, Sinjaninu, za kojeg i Tin Ujević u jednom zapisu veli da je “bio poznat u teatralnom i boemskom životu Pariza” te napominje kako je Masovčić u svojim pariškim danima koristio pseudonimom Arsene Massoff.

O ovom portretu i Masovčiću u velikoj monografiji Miroslava Kraljevića pisala je i akademkinja Vera Horvat Pintarić pozivajući se na Tina, ali i na Krunu Prijatelja i Cvitu Fiskovića. No ni Tin, ni Prijatelj ni Fisković nisu više živi, a o Anti Masovčiću u samome Sinju nitko ništa ne zna osim šturih natuknica iz opisa njegova portreta. No…

- Masovčić se rodio u Sinju 8. veljače 1889. u imućnoj obitelji. Bio je, dakle, četiri godine mlađi od Kraljevića i u godini nastanka njegova portreta tek su mu bile 23 godine, pojašnjava međutim Zvonko Maković, autor Kraljevićeve retrospektive u Modernoj galeriji. - Studirao je u Parizu, a 1913. i 1914. pisao kazališne kritike za “Obzor” pod pseudonimom Arsen Mazov. Nakon Prvog svjetskog rata bio je tajnik HNK u Zagrebu, voditelj banovinskog pressbiroa i urednik “Glasnika primorske banovine” u Splitu. Za vrijeme NDH bio je u diplomaciji, a nakon Drugog svjetskog rata je radio u Muzeju hrvatskih starina u Kninu. Umro je 1948., dodaje prof. Maković.

Neizbježni hubertus

- Na temelju “Obzorove” iskaznice imao je pristup u sva kazališta u Parizu, družio se s glumcima, umjetnicima i boemima, vidio bezbrojne premijere. Njegovo umjetničko ime, kako ga je tiskao na posjetnici, glasilo je Arsène Massoff, a živio je u prisnom prijateljstvu s vrlo poznatom i lijepom poljskom glumicom Helenom Zapolskom, koja je tada glumila u “Odeonu” - kaže Zvonko Maković.

Tko je bio taj Sinjanin, pripadnik europske društvene scene, a koji kasnije nije ostavio za sobom ni traga osim na poznatoj slici? U Sinju nijednog Masovčića danas više nema premda na samome središnjem sinjskom trgu, Pijaci, dvije velike kuće mještani i dandanas zovu Masovčića kućama.

- To je moj barba Toni – kazao nam je prim. dr. Jakov Masovčić, specijalist ginekologije iz Rijeke kojeg smo, što sretnim spletom okolnosti, što tvrdoglavim probijanjem kroz stare knjige i bogomdani internet, a nakon nekoliko uzastopnih poziva krivim Masovčićima ipak pronašli i koji je jedini živući rođak muškarca s Kraljevićeve slike – Barba Toni, Ante Masovčić, “Bonvivant”, bio je brat moga pokojnoga djeda Uroša, a eto, nikad nisam bio u prilici neposredno tu znamenitu sliku osobno vidjeti.

Vidio sam je, naravno, u knjigama, na televiziji i na internetu, ali nikad uživo… Mislim da ću otići sada na izložbu u Zagreb da je vidim, premda… Nije mi draga, nekako je zastrašujuća, izaziva mi neku nelagodu.

Dr. Jakov Masovčić sjeća se svog barbe iz djetinjstva. “Nije bio tako hladan i ciničan kao što slika sugerira”, kaže dr. Masovčić; “premda, nije on bio baš ni umiljat čovjek. Bio je jako visok, ili se meni tako činilo, neobičan, odjeven u onaj čudni mantil, hubertus, i stalno s ruksakom na leđima. Tada zbilja nitko osim njega nije nosio ni ruksak ni takav ogrtač.”

- Njegova žena, teta Olga - kaže dr. Masovčić – Ona je bila, ako tako mogu reći, još osebujnija. Otkud ju je doveo, tko je ona bila, nekakva glumica navodno, stvarno ne znam. No u to vrijeme, neposredno nakon rata, žena koja strastveno karta, doista je odudarala, a ako dok karta, na ramenu drži i kućnog ljubimca… To je tada bilo bizarno. A kad vam kažem da je kućni ljubimac tete Olge bila kokoš, onda možete zamisliti razmjere njihove različitosti… Nisu imali djece, a moja pokojna none nije ih baš voljela, mislim ponajviše zbog te njihove ekscentričnosti koja je njoj, rođenoj Sinjanki iz kuće Tripalovih, bila neugodna.

I bez osebujnog barbe “bonvivana”, obitelj Masovčić nije pratila sreća. Dr. Uroš Masovčić, barba Tonijev brat, poginuo je vraćajući se iz lova pred sam Prvi svjetski rat ostavivši iza sebe bolesnu kćer Rajnu i trudnu mladu udovicu koja će svog sina nazvati također Uroš, u čast mrtvome mužu. Taj Uroš će pak, otac dr. Jakova Masovčića, tijekom Drugog svjetskog rata donijeti krivu procjenu i, za razliku od svojih rođaka Tripalovih koji su izabrali put u partizane, priključiti se “onim drugima” te skončati u Blajburgu, ostavivši iza sebe udovicu i trogodišnjeg sina Jakova.

Najbogatije obitelji

- Moja mama je iz Senja pa smo tako 1954. otišli u Rijeku i tu ostali, kaže dr. Jakov Masovčić – U Sinju pak više nije bilo nikoga od obitelji, kuće su i tako nacionalizirane, a s tetom Olgom je baka nakon smrti barba Tonija vodila neke parnice oko obiteljskih stvari. Sjećam se da sam pitao: “None, zašto od ovog kompleta za jelo imamo samo plitke pjate”. Baka bi rekla: “Duboke je uzela Olga”… Iz Sinja sam otišao sa samo 12 godina, a tad je barba Toni već bio mrtav.

Zanimljivo, o Anti Masovčiću neposredno ništa ne zna ni Aleksandar Tripalo, mlađi brat znatno poznatijeg Mike Tripala premda je stariji od svog rođaka Masovčića. Saša Tripalo rođen je naime 1929., a dr. Jakov Masovčić 1942.

- Ne, nikad ga nisam upoznao – kaže Aleksandar Tripalo – Taj barba Toni i Olga nisu živjeli u Sinju i zapravo ne znam ni gdje su bili, pa sam o njima samo tu i tamo ponešto čuo, ali ništa vrijedno spomena. Znam da se u familiji pričalo kako su oboje kockari, ali se ne sjećam da sam ih ikad vidio. No što ćete, ta obitelj kao da već sto godina vuče neki usud: dr. Uroš je poginuo od vlastite lovačke puške, a kažu da je njegov sprovod bio najveći sprovod ikad u Sinju, toliko je bio omiljen.

Onda, njegov sin Uroš, otac mog rođaka dr. Jakše, pridružio se ustašama i smaknut je na Blajburgu pa su tako dvije generacije Masovčića odrasle bez očeva. Tragedija je to… A Ante, vaš “Bonvivant”, taj i nije imao djece tako da, eto, od familije Masovčić u Sinju nema više ni traga.

Dvije obitelji, Tripalo i Masovčić, doista su početkom 20. stoljeća bile u Sinju najbogatije. Uz njih, u bogatstvu i društvenome ugledu prednjačili su Buljanovi. Svi oni u to vrijeme su svoje sinove školovali u Beču ili Pragu, održavali tipične građanske soareje gdje su se plesali valceri i polke, sva djeca u tim obiteljima neizostavno su svirala klavir i govorila strane jezike. U to vrijeme, pred Prvi svjetski rat, za sinjsku obitelj Masovčić bilo je normalno poslati sina na studije u Pariz. To što je Antu Masovčića u Parizu više zanimao boemski, glumački svijet od učenja, to je već drugi par postola.

No, nakon povratka u Hrvatsku, Ante Masovčić je, pišu sinjski kroničari, bio pri ruci svojim zemljacima kad bi dolazili u Zagreb. Tako fra Josip Ante Soldo piše kako je “među istaknutijim članovima sinjskog kazališta bio i Petar Marković koji 1916. godine počinje raditi u zagrebačkom HNK kao inspicijent i šaptač, a na to ga mjesto dovodi Ante Masovčić, inače Sinjanin koji je u to vrijeme bio administrativni direktor zagrebačkog HNK” kao i da se “1918. Petar Marković, dobivši radno mjesto u općini, vraća u Sinj te ponovno pokreće rad kazališta potpomognut Antom Masovčićem koji mu iz Zagreba šalje tekstove i materijale.”

Mazurke i morlačka kola

Počeci kazališnog života u Sinju sežu, naime, u 1905. godinu kad su se u Hrvatskoj knjižnici u sokolskoj dvorani, uz veliku organizacijsku pomoć upravo “bonvivanova”’ brata dr. Uroša Masovčića, te dr. Ante Tripala i nekoga Ante Matulića, održavali i plesovi i kazališne priredbe. Te su obitelji bile jednostavno upućene jedne na druge jer, dok su oni u Sinju u svojim salonima i u “sokolani” plesali mazurku, u okolici su se plesala morlačka kola koja je u 18. stoljeću opisao Alberto Fortis u svome “Putovanju po Dalmaciji”.

Uostalom, majka dr. Uroša i Ante Masovčića bila je iz splitske plemenitaške kuće Cambi pa ne čudi što je zajedno sa svojim suprugom Dragom poticala sinove da u kulturnom i svakom drugom smislu pridonesu zajednici. Nažalost, sudbina i Drugi svjetski rat te političke promjene koje je taj rat nametnuo mnoge je sinjske obitelji koštala svega, a neke i golog opstanka.

- Nemoguće je doista znati cijelu istinu – slaže se i Aleksandar Tripalo – Vidite, moj otac je bio izraziti antikomunist, a moj brat Miko je bio upravo to. Ja nisam bio komunist, bio sam, da tako kažem, više “tripalovski”, ali… Tko zapravo može znati najdublje motive i splet okolnosti koje su dovele do toga da moja teta Zdenka, udata Masovčić, ima sina ustašu, a ostatak njezine obitelji, Tripalovi, da budu partizani? Tko uopće može do kraja shvatiti taj splet psiholoških, emocionalnih i povijesnih okolnosti koje odrede sudbinu svakoga od nas?

Slično razmišlja i dr. Jakov Masovčić koji, ne bez tuge, kaže kako “dok si dijete svijet odraslih uzimaš zdravo za gotovo, očekujući da on zauvijek ostane tu. Taj svijet, ti ljudi, obitelj, ne zanimaju te. Poslije, kad te počne zanimati, više nema nikoga da ti išta objasni i otkrije”.

Tako je i s Antom Masovčićem, “barba Tonijem” ili obiteljskom crnom ovcom ovjekovječenom u slici Miroslava Kraljevića nazvanoj “Bonvivan”. Nema više nikoga tko bi mogao kazati potpunu istinu o tome čovjeku, koliko god se on na samoj slici koju poznaju svi povjesničari umjetnosti u ovom dijelu Europe, činio poznatim. Ostao je zauvijek zaleđen u dendijevsku sliku klase koja je u Hrvatskoj bila na izdisaju, baš kao i Miroslav Kraljević koji je, slikajući svog prijatelja, za vratom ćutio smrtonosni ishod koji je došao samo godinu dana kasnije.

Tako je Ante Masovčić na određeni način postao prvi i zadnji hrvatski bonvivan i slika one Europe kakvoj smo nekad, makar parcijalno, pripadali i kakvoj sada kao cjelovito društvo - nestrpljivo i ne baš uspješno težimo.

Eda Vujević

Povratak u Sinj

Tragajući za ikakvim tragom o nekadašnjim sinjskim Masovčićima, zahvaljujući svemoćnom, ali ipak ograničenom internetu, našli smo i svjež zapis sa sjednice Gradskog vijeća Sinja održane na kraju prošle, 2013. godine. Tamo se navodi da je Grad Sinj postigao nagodbu s obitelji Masovčić oko povrata jednog stana u Sinju. Oho?

- Riječ je o stanu za koji je obitelj Masovčić dobila pravomoćno rješenje o povratu od Ureda državne uprave još 2001. godine – pojasnio nam je Igor Vidalina, v.d. predstojnika Ureda Grada Sinja – Stan je u jednoj od dvije nekadašnje “kuće Masovčić”, veličine je oko osamdeset kvadratnih metara, a u njemu je godinama bila smještena jedna socijalno ugrožena obitelj. Mi smo tako, eto, samo proveli odluku Ureda državne uprave jer je, naravno, stanare trebalo zbrinuti i predati stan u kakvu-takvu prihvatljivu stanju.

Tako je dr. Jakov Masovčić – jer upravo on je taj Masovčić kome se stan vraća – u prilici da prvi put nakon Drugog svjetskog rata uđe u kuću iz koje je cijela obitelj potekla, istina samo kao vlasnik jednog stana, ali… I to je dovoljno da možemo zaključiti kako u Sinju opet ima Masovčića - makar povremeno, jer dr. Masovčić živi u Istri i, koliko smo ga shvatili, ne planira se u svojoj 73. godini seliti natrag u rodni grad. Kako bilo da bilo, ovaj povrat stana ipak je neka vrsta, makar naznaka, zaokruživanja priče o sinjskim Masovčićima. Do neke nove, sretnije generacije...

Maković: Slikajući Masovčića, Kraljević je naslikao tip čovjeka

Kraljević portret Masovčića naziva Bonvivant, što znači hedonist, čovjek koji voli životne užitke i tome sve podređuje, kaže Zvonko Maković - Prikazao ga je kako sjedi elegantno odjeven u crni smoking, s crnim cilindrom na glavi, tankom crnom leptir mašnom ispod visokog ovratnika intenzivno bijele košulje čije manžete pričvršćuju zlatna dugmad. Sjedi na istoj onoj crvenoj fotelji na kojoj je slikar portretirao Mihovila Krušlina. Dojam elegancije i otmjenosti pojačava štap u lijevoj ruci i siva kožna rukavica na desnoj u kojoj drži stisnutu lijevu rukavicu. I na ovome portretu Kraljević daje osobito značenje rukama, kako desnoj u rukavici, tako još više goloj lijevoj ruci dugih prstiju.

Međutim, slikom ipak dominira lijepo i njegovano muškarčevo lice direktnoga oštrog pogleda s monoklom na desnom oku i pomalo ciničnim osmijehom na velikim ružičastim usnama. To će vrlo izražajno lice dvadesettrogodišnjega bonvivana kasnije poslužiti slikaru Vilku Gecanu da s njega preuzme neke elemente koje će ugraditi u nekoliko svojih slika iz 1920. i 1921. godine. Slikajući Masovčića Kraljević je, zapravo, slikao tip čovjeka unoseći u njega osobine vlastita svjetonazora, dendija i flanera. Masovčić je, po svemu, očito odgovarao prikazanome liku, no umjetniku je bio podjednako važan i po njemu vrlo bliskim životnim nazorima, jednostavno osjećajima, kaže profesor Maković.
Naslovnica Kultura