Scena Kultura

PRVI ŽENSKI MAGISTAR FILMA

Bruna Bajić: Filmu je potrebna ženska toplina

PRVI ŽENSKI MAGISTAR FILMA

Nikada, ali baš nikada, ne dijelim svijet na muškarce, žene, ove i one. Bilo kakve podijele su mi limitirajuće. Sve što je dobro leži u dualnosti, u ravnoteži, u smislu.

Vijest o tome da je netko magistrirao možda ne bi bila toliko bitna da se ne radi o ženskoj osobi i to u (muškom) svijetu filma. Splićanka Bruna Bajić, najpoznatija po dokumentarcu o Maksimu Mrvici, postala je prvi ženski magistar filma. Magistrirala je u prvoj generaciji magistarskog smjera na splitskoj Umjetničkoj adadeniji kao, dakle, jedina žena.

- Diplomirala sam na istoj Akademiji prije dvije godine i slučajno (a ništa nije slučajno; smijeh) upravo se tada, kad sam počela razmišljati o tome gdje nastaviti s magisterijem, u Splitu otvorio magistarski smjer. Nisam uopće se premišljala, to je bilo to. Istina, nisam imala ni jednu kolegicu na magisteriju. Ali, tu se ionako svatko bavi svojim projektom, pa se to puno ni ne osjeti. Ne mogu se požaliti, dapače, osjećam samo radost i zahvalnost kad pomislim na sve prepreke uspone, padove. Ma život je čarolija.

Koliko dugo vam je trebalo da magistrirate?

- Sve u roku, štreberica. Valjda sam morala iskorijeniti svoju srednjoškolsku naviku da sve radim u zadnji tren, pa sam otišla u drugu krajnost i radila sve i prije vremena. To je već graničilo s ludilom ponekad, ha-ha.

Kako to da nema više ženskih magistara (filma)?

- Tako je nekako ispalo u toj mojoj generaciji. Neke kolegice nisu nastavile s magisterijem, neke su otputovale, pa je ispalo slučajno da sam bila jedina, ali sigurna sam da će se već ove godine to popraviti. Potrebna je ženska toplina i energija filmu, ma svijetu općenito. Tako da uopće nema dileme da će naredne generacije biti obogaćene s još puno malih magistrica (smijeh).

Je li po tome ispada da je film muška profesija?

- Sjetila sam se sada pjesme od jednog dobrog benda. Kaže jedan dio teksta “Spoji crnu i bijelu nek boji, siva je slika svijeta zar ne?“ i to je stvarno istina. Ne smijemo bojiti sivo. Između bijele i crne leži spektar i odgovori su u spektru, ne u krajnostima. Nikada, ali baš nikada, ne dijelim svijet na muškarce, žene, ove i one. Bilo kakve podijele su mi limitirajuće i uvijek završavaju ko neki “-izam“, nediskutabilna krajnost, prostor koji ne diše i ne pulsira, već guši i sputava.

Sve što je dobro leži u dualnosti, u ravnoteži, u smislu, u nečemu šta nadrasta i rod i spol i narodnost i rasu i titulu i tako se treba odnositi prema sebi, prema svojoj okolini, prema svome životu i nećete ni primjetiti da postoji drugačije. Ne postoji stvarnost jedna za sve, postoji samo ono što u svoj svijet propustimo. Možda sam sad prividno otišla daleko, ali uistinu vjerujem da je jedino što postoji duša koja se razvija, a spol nam je dan sukladno s onim što smo došli naučiti na ovome svijetu i sukladno s tim živim i djelujem. Ne zamaram se onim što ne mogu, nego dajem svoj maksimum gdje mogu i uvijek otvaram nove horizonte.

Jeste li očekivali da ćete dotle dogurati kad ste upisali UMAS? Je li magisterij bio plan ili je došao spontano?

- Kada sam upisala UMAS nisam bila uopće sigurna tko sam, ni što želim. Imala sam hrpu kaotičnog znanja, još veću hrpu ideja i čitavu planetu posađenih snova, imala sam milijune pitanja, ali osjećala sam se uvijek kao Mali princ, da plutam na nekom svom asteroidu i da se teško približavam zemlji bez turbulencija (smijeh). Međutim, kroz UMAS sam konkretizirala svoje interese i kao osoba proživjela neku čudnu katarzu.

I dalje je ostao moj asteroid omiljeno mjesto za boravak, jer sam ovisna o samoći i u njoj se nenormalno dobro zabavljam, ali ipak uvijek i u svakom trenutku se bez poteškoća mogu prizemljiti, uživati u svom poslu. To je ono što školovanje definitivno daje, nekakav osjećaj reda i mira na životnom putovanju. Magisterij je došao spontano i te dvije dodatne godine su bile jako plodne, inspirativne i važne za mene. Kao krov na kući, rekla bih. Lijepi crveni crijepovi (smijeh).
O čemu se radi u magistarskom filmu?

- Moj magistarski film je srednjemetražni igrani film. Ima jasnu dramaturšku konstrukciju, govori o muškarcu koji je edipovski orijentiran prema majci, opsjednut fantomskom ženom, inače lutkar i slikar. Film je vizualan i ima svoju stvarnost, jako je stiliziran.

Snimali smo s puno vatre, simulacije borbe u vatrenom obruču u suradnji s mladom talentiranom ekipom iz Movimiento de la nada, na puno različitih i zanimljivih lokacija, između ostalog i na daskama GKM-a kojem bi se posebno zahvalila na strpljenu i suradnji. Ponosna sam na taj film jer je nekako moj najzreliji rad i dao mi je najveće iskustvo rada s puno ljudi na većem projektu, potpuno samostalno. A tim koji je nesebično radio na ovom filmu je priča za sebe. Jako sam zahvalna!

Zašto ste baš taj film odabrali?

- Film je nastao prema mom scenariju. Kad sam trebala početi snimati magistarski rad, znala sam da me čeka godina dana posla, što oko scenarija, što oko realizacije, što oko montaže, i shvatila sam da to mora biti nešto što me inspirira. Tako je nastao “Paslikar“. Priča koja je bezvremena na neki način, možda sam je baš zato i odabrala.

Činjenica da smo svi ovisni o likovima roditelja, majke ili oca, i da te “ideale“ zapravo cijeloga života nastojimo kanalizirati u obliku partnerstva ili uteći od njih. U svakom slučaju utječu na naš smjer razvoja, kretanja, osjećanja. Paslikar je intuitivan, izgubljen, živi u svojoj ćahuri, traži izlaz, a izlaz je somnabulan, otkačen, nemoguć. On je na granici sna i jave. Kao i puno toga u životu, a možda i sam život, a možda i sami snovi što bi rekao De La Barca i zato sam ga odabrala i zato sam valjda tako i uživala stvarajući “Paslikara“.

Hoće li se i gdje vaš magistarski film moći vidjeti?

- Svakako da hoće. Za ovaj film mi je jako stalo da ne ostane “ad acta“, jer ima svoju kvalitetu i trud je uložen u njega. Kod umjetnosti je uvijek tako, nekome će se svidjeti, nekome neće, ali to u finalu nije važno ili bar nije najvažnije. Voljela bih da živi, putuje i da se prikazuje. A sad što će biti od svega toga, vidjet ćemo.

Kako vam je uopće bilo studirati u Splitu?

- Bez obzira na sve živce koje se u Splitu mora uložiti da bi nešto od njega i dobio, ipak ja Split volim i to je moja mala oaza. Dobro je micati se iz njega i širiti krila, ali isto tako je sa svakim drugim gradom. Split je poseban, pasivan, čudan, opušten, pun i prazan istovremeno. Split je poseban. Ima nešto u tome kad u ruševinama posla, natječaja, nezainteresiranih pojedinaca moraš tražiti čvrsti put i graditi jake utvrde. Ne bih mijenjala svoje školovanje u Splitu ni za šta. Od gimnazije na pazaru koja je bila k'o mali zatvor, do tvrđave na Gripama koja je bila moja kula iz bajke. Ha-ha, nema šanse.

Žalite li što možda niste studirali na zagrebačkoj ADU?

- Ma ja općenito ni za čim ne žalim. Nisam takav tip i ne vidim u tome smisao, a najmanje od svega bih mogla žaliti na pet predivnih godina, preko 20 dobrih radova uz koje sam učila i napredovala, predivna poznanstva i iskustva, kavici uz more iza radnoga dana, ma tko to može platit? Ha-ha, nema žaljenja, tim više šta ovdje ima prostora samo za ogromnu radost i zahvalnsot. Čovjek koji ima bogat unutrašnji svijet može biti radostan svugdje, zato ja uvijek nastojim i kad nisam nečim zadovoljna vidjeti što je to u meni. Ne oko mene.

Imate li već kakvih ponuda za režiju, recimo iz Zagreba? Ili je na snazi centralizacija?

- Centralizacija je globalni fenomen, a ja se ne smatram osobom od globalnih utjecaja. Te su priče samo diverzija onih koji grabe šlag sa slatke torte zvane život dok masa živi u uvjerenju da na rep TVOG života mogu stati takve fiktivne pojave. Tako da, recimo, možda postoji prostor za žaljenje “e nema ovoga, nema onoga, nema novaca, nema smisla“, ali gdje to vodi? Nigdje. A što negdje vodi? Pa negdje vodi svijest o odgovornosti za vlastiti život i preuzimanje te odgovornosti.

Okolnosti nikada neće biti idealne. Idelan može biti samo način na koji se odnosimo prema zadanim okolnostima. To je kao matematička jednadžba. Što teža jednadžba, to bolji matematičar, ha-ha. Nema takvih ponuda, ali meni i ne trebaju. Trenutno se bavim s dva projekta po svom scenariju paralelno. To je moj mali fraktal, moja mala struktura i tu nema nikakve centralizacije. Samo čista ideja, trud i ljubav. Samo mikroperspektiva može poboljšati makrodevijacije. Čini mi se tako.

Što treba napraviti da se Hrvatska decentralizira?

- Teško je pričati o centralizaciji, a da se ne priča o politici. A Dubioza Kolektiv je rekao sve o politici što ja mislim, ali ću biti pristojna, pa njih neću citirat, ha-ha. Doći će sve na svoje. Prividno je da je Hrvatska centralizirana. Svijet jest. Ali, imam vjeru u promjene koje neće doći rušenjem postojećeg, jer te metode dugoročno provjereno ne funkcioniraju, nego promjenama iz temelja, iz srži, restruktiriranjem elementarnog fraktala, “čovjeka“ kao osnovne čestice “ljudi“.

Vaš dosad najpoznatiji film je dokumentarac o Maksimu Mrvici. Kako teče njegov filmski život?

- “Hrvatska rapsodija: Maksim Mrvica“ je dokumentarac koji je neopisivo pozitivan i meni je taj film nevjerojatno puno značio za osobni razvoj. Proputovao je dosta festivala, inspirirao mnoge. Najljepše bi mi bilo kada bi mi ljudi iza filma govorili kako se osjećaju kao da lebde. Neki su govorili da će odmah sutra upisati satove klavira, plesa, stranog jezika. Ne zato što je Maksim Mrvica plesač ili lingvist, ha-ha, nego zato što su ljudi nosili sa sobom emociju i snagu iz filma, a to mi je iznimno drago.

Trebamo jedni drugima biti motivacija i snaga, kroz riječi i djela kad god je potrebno. “Maksim“ nastavlja svoje putovanje i dalje, tek mu je prva godina za leđima, a tu je već desetak velikih projekcija, i pokoja manja. Posebno mi je zadovoljstvo bilo vidjeti ga na omiljenom Festivalu mediteranskog filma premijerno, Danima hrvatskog filma, predivnom Paklenica Film Festivalu, gdje je bilo jako puno stranih gostiju koji su ponijeli sa sobom pozitivnu impresiju. A nadam se da ćemo ga moći vidjeti i na TV-u, to bi bilo lijepo.

Upravo snimate dokumentarac "Modri kavez" koji se bavi Dalmacijom i pomorstvom...

- “Modri kavez“ je za mene poseban izazov. To je film o emotivnom životu pomoraca. Prikupljamo i autentične materijale, zanimljive priče. Pomalo je sve to i istraživački, treba među milijunima sudbina odabrati najzanimljivije priče. A moj tata je 30 godina kapetan, tako da mi je tema jako bliska, skoro iscjeljujuća. Njemu posvjećujem svaku minutu toga filma. Pisat će: “Za mog tatu kojeg mi je otimalo more“. Nedostajao mi je cijeli život. Ovo je moje malo putovanje da mu se približim.

Je li se želite afirmirati kao redateljica dokumentaraca ili?

- Podjednako uživam i u dokumentarcima i u igranom filmu i u eksperimentima, i u pisanju. Ima svaki taj proces neku svoju draž, nema tu afirmiranja, život je prefluentan i valovit za držanje za jednu stijenu.

Možemo li očekivati dugometražni film Brune Bajić i kakav bi on bio?

- Mene inspirira sve što je daleko od stvarnosti koju nam serviraju. Možda jednog dana, zašto ne. A kakav bi bio? Bio bi van vremena, jer vrijeme poštujem, ali i ne priznajem baš, ha-ha.

Što biste rekli da vam je pomoglo, a što odmoglo u dosadašnjoj karijeri? Odnosno, koliko ljepota odmaže ili možda pomaže?

- Ljepota je relativna kao pojam, a nebitna kao vanjsko oduševljenje “tobom“ jer time sebe stavljaš u ulogu objekta, a to baš i nije super ni u kojoj varijanti života. Ljepota je kad čovjek zrači i kad je sretan, kad preskače prepreke i prilazi cilju uzdignute glave. I to je jedina ljepota koja svakome pomaže, jer ona zrači i isijava i priziva dobro. Najviše od svega pomaže u životu kad si stabilan, svoj i sposoban biti radostan dok si sam. To ne bih mijenjala ni za šta na svijetu.

MARKO NJEGIĆ
FOTO: JOŠKO ŠUPIĆ/CROPIX, PRIVATNA ARHIVA

Preporuke za kino

Često visite u kinu. Što vam je u posljednje vrijeme najviše zapelo za oko da biste preporučili našim čitateljima?
- Svašta sam gledala u zadnje vrijeme. Od filmova koji su “mainstream“ u zadnje vrijeme mi se jako svidio “Kapetan Phillips“. Gluma, režija, poruka, dijalozi, sve je tako dobro posloženo. “Malavita“ je zabavan i ima nešto. “Gravitacija“ je introspektivan i dirljiv film, istina, o svemiru, ali čovjeku prije svega, sviđa mi se njegova metafora. A Sly i Schwarzi su smislili “Plan za bijeg“ kojega se i Michael Scofield može posramiti. Šalu na stranu, ha-ha.

Na Fejsu me ima i nema

Aktivni ste na Facebooku, ali se svako malo znadete povući i nestati?
- Facebook je usputna stvar. Ipak, često i posao preko njega lakše teče. Cijela obitelj mi ima Facebook, i neki dragi ljudi, inače bi odavno utekla, ovako me oni razigraju, ha-ha. A povučem se periodično kada mi treba mir i samoća, što je jako često. Jednostavno sam vuk samotnjak, iako me nitko tako ne doživljava. Obožavam ljude, ali s druge strane zaljubljena sam u samoću, mir, dobru knjigu, pisanje, prirodu, dobar trening, more. Treba mi jako puno samoće, jer u njoj najviše dobijam snage za naprijed. Tako je i s Facebookom. Ima me, nema me, ha-ha.

Auto kao ormar

Je li vam i koliko bitna moda u životu?
- Ha-ha, za poludit bitna. Modu poštujem kao oblik izražavanja, ali ne pratim. Uvijek nosim ono u čemu se osjećam ugodno i ženstveno. Najdraže mi je ukrcat svašta u auto, i tutu i kostim i jaketu i patike i cipele, pa nestat negdje cijeli dan i režirat svoje vrijeme. U tom smislu, moj auto je moj ormar, a moja moda je u mojoj režiji, ha-ha.
Naslovnica Kultura