Scena Kultura

ignoriranje velikana

Split nije pokazao zanimanje za Delmatinom ostavštinom

ignoriranje velikana

‘Ljubče... Živio je na zemlji, ali dušom je bio na nebu...” – za uvod razgovora citirao nam je splitski akademski slikar Josip Botteri Dini, dugogodišnji blizak prijatelj Ljube Stipišića Delmate, riječi pjesnika Zvonimira Jurišića.
– Devetog listopada 2011. godine, čim sam izišao iz aviona, pao mi je na pamet, birao sam njegov broj. Nije se javio. Nakon petnaestak minuta zove me Gibonni: “Jozo, tata je umro prije petnaest minuta.” Kao da sam slutio da ga trebam zvati, to je bio početak sjećanja na jedno dugo prijateljstvo – veli Botteri Dini.

Upoznali su se davno, negdje 1966. godine, uoči prvog Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, kad je Delmata uvježbavao klapu “Split”, koju su, pored Botteri Dinija, činili još Joško Prijić, Joško Alajbeg, Mladen Čulić Dalbello i Ante Bašić. Poput pravih iskonskih klapa, prijatelji bi još od gimnazijskih dana zapivali za svoj gušt, pod nekim pergulom, u kalama. Od tada su, kao zaljubljenici u sakralnu i dalmatinsku baštinu, upornošću starih majstora uporno slagali klesance na zgradu hrvatske tradicijske kulture. Ljubo, godinama potpuno besplatno, asketski, ne tražeći nikakvu naknadu za svoj doprinos.

Poslanje, a ne zanimanje

– Svoj rad je smatrao poslanjem, a ne zanimanjem. Procijenio je još kao vrlo mlad da je trenutak krenuti među ljude, u narod, i sačuvati spomen na običaje, na melodije, na “prežitak”, kako smo to nazivali. Sjećam se, jednom smo vježbali za album čuvenog Okteta DC čiji je bio voditelj, a ja bih uskočio kad bi se neki član razbolio. Bilo je užasno vrijeme, kiša, noć, dovezli smo se do Vranjica. Pred tablom “Vranjic”, pitao sam ga: “Ljubo, bi li volio da ovdje piše ‘Pariz’?”

Kratko je šutio i odvratio: “Ne bi volija, ja iden među narod...” Premda bi se o njemu mogao stvoriti dojam jako ozbiljnog čovjeka, zabrinutog i šutljivog, u stvarnosti je bio vedar i znao se šaliti. No, bio je strog i discipliniran, ponajprije prema sebi, a onda je tu energiju širio i oko sebe – sjeća se Botteri Dini, dodajući kako je Stipišić strogost i disciplinu vjerojatno naslijedio od majke, koja je bila učiteljica “od onih starih”. Duhovni uzor bio mu je majčin brat, dominikanac fr. Rando Paršić, pisac i teolog, a sklonost prema glazbi i sakralnoj baštini poticao mu je rođak fr. Zlatan Plenković, također dominikanac i glazbenik.

Prastari crkveni napjevi

– Ljubče je skovao naziv “staro glagoljaško pjevanje” za one prastare crkvene napjeve iz kojih su stari bratimi izveli podoknice. Najprije bi pjevali Gospi u crkvi, a onda bi pjevali svojim gospama pod ponistrom. Posebno je zadivljujuć njegov doprinos očuvanju baštinskih, pasionskih napjeva na Hvaru, vezanih uz procesije u noći Velikog četvrtka na Veliki petak, dok se hoda “Za križen”. Stipišić je obilazio hvarska mista i snimao sam, bez ikakve stimulacije i narudžbe institucija koje su se bavile etnomuzikologijom. Kad je završio snimanje, čini mi se 1976. godine, predao mi je vrpce da ih odnesem u Zagreb. Došao sam u studio i rekao: “Donosim vam novu Baščansku ploču!” Izdanje je bilo popraćeno mojim slikama Križnog puta koje sam izradio za splitsku dominikansku crkvu godinu ranije. Sve je ovo objavio u samizdatu – kazuje Botteri Dini.

Bogotražitelj

Dodaje kako je klapa “Split” praizvela nekoliko Delmatinih sakralnih skladbi, poput “Oče naš” i “Jeruzaleme”, ali i nekoliko pjesama u duhu Beatlesa i tada popularnog mjuzikla “Isus Krist Superstar”, uz pratnju mandolina, jedna od njih bila je i “Ne može tako, Bože”.

– Kao vjernik bio je bogotražitelj, neprestano u dijalogu s Bogom tražeći odgovore. Trebali biste vidjeti njegovu Bibliju, cijeli Stari i Novi zavjet su iscrtani olovkom, podcrtani, s napomenama, pitanjima. Uz to što je bio glazbenik i slikar, svakako smatram kako je bio filozof i teolog. Stalno je živio na nekom rubu egzistencije, ne mareći za odjeću ili skupe automobile, mislim da mu je dosta vremena jedini prihod bio kad je radio kao voditelj Okteta DC.

A znanje koje nije stekao akademskom naobrazbom – odustao je od studija prava pri samom kraju – namro je upornošću i suradnjom s glazbenicima Nikolajem Žličarem, Silvijem Bombardellijem, Miljenkom Grgićem, Nikolom Bublom, dok je muzikologiju i etnologiju izučavao kroz razgovore s akademikom Jerkom Bezićem i dr. Jerkom Martinićem. Zanimalo ga je može li ovaj svijet učiniti boljim mjestom, aktivan je bio u Caritasu skupa sa skladateljem Marinom Katunarićem, a njihove teološke rasprave bile su nevjerojatne. Ljubin mali salon u stanu na Skalicama nazivali smo akademijom, tu se u isto vrijeme polemizirao o filozofskim i teološkim temama, sviralo, pisalo, slikalo – navodi Josip Botteri Dini.

– Rođen je kao genijalni izdanak svog naroda i toga, kao i svi takvi iznimni ljudi, nije bio svjestan, uvijek je tražio i brusio, poput starih majstora. Čovjek koji je tako velik nema kad biti narcisoidan, on se bavi svojim djelom i polaganim koracima ide naprijed, daleko od buke ovoga svijeta ispisujući svoje životno djelo, koje je u njegovu slučaju ogromno – zaključuje slikar.

Ne zvuči za ugled jednoga grada dobro činjenica da Split, u kojem je proveo cijeli život, nije pokazao zanimanje za Delmatinu ostavštinu, a tu splitsku ignoranciju iskoristio je Zadar posvetivši iznimnu pažnju Delmatinoj ostavštini.
– Ah, Split... Bio je, kao i tolikim njegovim zaslužnicima, bolno mjesto. Umjetnicima poput Delmate nisu nikad bile važne nagrade, priznanja, javni ugled, dapače, zazirao je od svega toga. Imao je izreku: “Ajme ti se onome ko ide drugoga pitat koliko vridi!” U tome je našao utjehu za svoju žrtvu. Smatrao je kako treba najprije sebe definirati kako bi mogao doživjeti druge. To je začudna matematika Evanđelja. Rano je ostario i brzo se iscrpio – kazao nam je na kraju razgovora o Delmati Josip Botteri Dini.

damir šarac

Naslovnica Kultura