Scena Kultura

TRI ANE Restaurirani vjesnik jugoslavenskog 'crnog vala'

Film: TRI ANE; drama; Jugoslavija, 1959.
Režija: Branko Bauer
Uloge: Dušan Stefanović, Svetlana Mišković
Ocjena:
*****

Restaurirane “Tri Ane“ pokojnog Branka Bauera (1921. – 2002.) u hrvatskim kinima. Najmanje su dva razloga da se ova rečenica u formi novinskog naslova proglasi središnjim kulturnim događajem sezone. Pod jedan: Baureov klasik restauriran digitalnim postupkom je, naime, prvi film prikazan u Kinoteci “Zlatna vrata“ na novom projektoru, dakle digitalizacija starih kina u Splitu je, simbolično, lansirana projekcijom ostvarenja iz bolje prošlosti domaće kinematografije. Pod dva: ispeglana kopija sinefilima nudi mogućnost da vide Bauerov film kako i dolikuje, na čistoj slici prenesenoj na veliki ekran iz modernog projektora, ne nekakvom presnimku s VHS-a dvojbene kvalitete, snimljenom sa televizije i potom ustostručenom, kako bi išao od jedne ruke do druge. Ustvari, novo prikazivanje filma “Tri Ane“ (1959.) ispravlja “krive Drine“ eks-jugoslavenske povijesti. “Tri Ane“ su prikazane na festivalu u Puli, kamo su bile ovjenčane trećom nagradom žirija za najbolji film, nagradom žirija Branku Tatiću za epizodnu mušku ulogu i epizodnu žensku ulogu Svetlani Mišković.

To je, zapravo, prema svemu sudeći, bilo prvo i posljednje prikazivanje filma u Hrvatskoj 20. stoljeća. Bauerovo čedo bilo je zabranjeno za distribuciju u hrvatskim i, šire, nekim jugoslavenskim kinima, napose u Sarajevu. Dodatni peh je da se posijao trag njegovu negativu. Kad je, pak, Hrvatska stekla samostalnost na pragu devedesetih, “Tri Ane“ našle su se na “ničijoj zemlji“ zbog podijeljene nacionalnosti. Film je nastao u produkciji makedonskog Vardar Filma, tekst za njega napisao je srpski scenarist Slobodan Glumac, režiju potpisao hrvatski redatelj, glumačka ekipa bila je sa svih strana Jugoslavije, čuo se, među ostalim, purgerski i bosanski govor, a radnja je šetala od Beograda do Zagreba i natrag. Čiji je film, lomila su se koplja preko Bauerovih leđa savijenih od starosti. Na kraju su “Tri Ane“ ispale ničiji filmski sin, da ne kažemo kćer(i). Iz bombardiranog bunkera Bauerovo ostvarenje je, srećom, izvadio Motovun Film Festival, prikazao na platnu 2002. godine i zacementirao njegov status zaboravljenog remek-djela koji je stidljivo počeo stjecati u sedamdesetima i osamdesetima od strane struke i kritike.
U čemu je uopće bila kvaka? Zašto je Bauerov film bio tako problematičan? Zato što je, kao prvi jugoslavenski film nastao pod direktnim utjecajem talijanskog neorealizma (“Kradljivci bicikla“ itd.), ukrao autentičan život iz stvarnosti vješto poput najvećeg lopova i preselio ga na ekran kamo je sve češće počela carevati celuloidna magija partizanskog spektakla koji je ideološki uzdizao rat, revoluciju, “bratsvo i jedinstvo“. Jugoslavenskoj vrhuški nije se sviđalo da šira publika u kinu gleda “krivu stvarnost“, čemernu poratnu svakodnevicu srpske i hrvatske metropole. Nije joj se sviđalo što je Bauer s kamerom njegova “kućnog“ snimatelja Branka Blažine zalazio tamo gdje se nije smjelo – među sirotinju u radničkim predgrađima, birtijama, rječju niži, periferni sloj društva. U tom smislu, prikazujući život kakav je bio, a ne onakav kakav bi propagandni aparat želio da bude, Bauer se otimao državnoj ideologiji, pobijao neke važeće, čvrsto postavljene predodžbe i razbijao okvire vremena, zbog čega je govorio da je film “došao pet ili deset godina prerano“.

U filmu je redatelj izgradio dokumentarističku piramidu YU društva - od bolnica i arhiva, preko teatra i hotela, do težačke suburbije. No, najviše ga je zanimala interakcija malog (jugoslavenskog) čovjeka s pripadnicima takvog okruženja. Konkretno, penzioniranog tramvajca Marka Petrića (Dušan Stefanović) koji traga za kćerkom Anom, “plavom djevojčicom s pletenicama“ nestalom u ratu prije 17 godina, jer “krv je krv“. Marko Petrić otkriva da postoji mogućnost kako možda ima živu kćer i daje se u potragu za djevojkom koja je sad u ranim dvadesetima. “Kad je nađete, imat ćete curu za udaju“, govore mu. Eto delikatne situacije - namjesto jedne Ane, Petrić nalazi tri od kojih bi jedna mogla biti “njegova“. Pronalazi beogradsku kazališnu glumicu (Svetlana Mišković), mladu majku u nesretnom braku sa zagrebačke periferije (Marija Kohn) i zagrebačku “doktorku“ koju je usvojila fina građanska obitelj (Dubravka Gall). “Dobro sve provjeri, nemoj da poslije plačemo zajedno“, veli Petriću prva Ana i su(k)ne još jedno pićence. Plača će biti. Zajedničkog i zasebnog. Samo, to je tihi plač. U “Tri Ane“ likovi plaču u sebi, ne naglas.
Branko Bauer
Film je, uzgred, izvanredno naslovljen. Tri Ane, tri različita života. Uz pomoć realistične glume njegove ekipe, bez puno prenemaganja, Bauer ulazi u ta tri života. Najavljuje to izvrstan prizor prve Ane pred ogledalom koji zrcali tri njezine refleksije. “To su ljudi, s njihovim sudbinama se ne treba igrati“, reći će netko u filmu gorkog, oporog ugođaja rezignacije. Redatelj poštuje (malog) čovjeka, ali se ipak igra s njegovim tužnim poratnim sudbinama koje se redovito ispijaju s rakijom, u krčmama ili gdjegod. Petrić je savršeno utjelovljenje gorčine takvog malog čovjeka koji “nije učio velike škole“. Namrgođen je, ravnodušan, otuđen, otupio, “sve gleda crno“, unatoč ljubavi koje bi njemu, “novom tati“, prema svemu sudeći, mogle pružiti prve dvije Ane, čak i ako nijedna od njih nije “njegova“ Ana (a, nažalost, nije). Pesimistično postavljene “Tri Ane“ navijestile su budućnosni jugoslavenski “crni val“, unatoč likovima zarobljenima u prošlosti koja nije zaboravila rat i žrtve, za razliku od sadašnjosti. Daleko od optimizma, u dosljednom tamnom tonu, film i završava. Na Kalemegdanu, u muzeju NOB-a, nalazimo se s Petrićem, fizički i psihički propalim od posljednjeg puta kad smo ga vidjeli. Čopor novih pokoljenja, osnovnoškolaca, divlja unaokolo i ne haje za dosadno predavanje učiteljice o borbi “naroda i narodnosti“. Bivši tramvajac gleda u daljinu i odlazi iz kadra... u nepoznato.

MARKO NJEGIĆ

Najrespektabilniji ex-YU redatelj

Branko Bauer je karijeru započeo pedesetih dokumentarcima. Prebacivši se na igrane filmove postigao je uspjeh tinejdžerskim pustolovinama “Sinji galeb“ (1953.) i “Milioni na otoku“ (1955.). Uzlazna putanja njegove filmografije slijedi ratnim trilerom “Ne okreći se sine“ (1956.) s kojim osvaja Pulu i pretvara se u najrespektabilnijeg YU režisera. Do polovine šezdesetih snima niz jednako uspjelih filmova - “Samo ljudi (1957.), “Prekobrojna“ (1962.), “Licem u lice“ (1963.). U sedamdesetima je na televiziji snimio kultne serije “Salaš u malom ritu“ i “Zimovanje u Jakobsfeldu“.

Naslovnica Kultura