Scena Kultura

‘Rekvijem za organe - pokora'

Senka Bulić: Artaud je sablasno autentičan i danas. Svi smo prljavi

‘Rekvijem za organe - pokora'
Rekvijem za organe – Pokora”, predstava teatarske družine “Hotel Bulić” u Domu mladih, ovoga će petka biti možda i središnje mjesto IKS festivala. Predstavu je režirala i producirala Senka Bulić, a uz nju nastupaju Ivana Jozić i Damir Martinović Mrle.

Predstava je imala svoj prikazivački put, početkom prošlog mjeseca izvedena je i na Zadru snova, odatle je ispraćena aplauzom i opisima koji najavljuju grafički izazovno, intenzivno tjelesno i karnalno iskustvo, u skladu s idejnim propozicijama koje je početkom prošlog stoljeća propovijedao francuski kazalištarac Antonin Artaud.

Osvrti najavljuju grafički snažne prizore u kojima ste upravo vi protagonistica... Kako sami to doživljavate, kao autorica i izvođačica?

- Snažne prizore o kojima govorite donosi sam Artaud svojom velikom snagom i poetičnošću. Danas je teško poslije svega što se u teatru radilo naći neki novi jezik, a da ne bude formalistički, nego organski. Mislim da je za razumijevanje suvremenog teatra nužno poznavanje Artauda. Svi veliki autori su na ovaj ili na onaj način bili inspirirani njime. Ja sam pokušala pronaći sebe kao izvođača, vratiti se u svoju srž. Tekst sam izabrala da on nešto proizvede u meni, a ne da ja interpretiram njegov smisao, da me ponovno proizvede izvođačem, kazališnim performerom. S tekstom  “Svršimo s božjim sudom” Artaud se vratio iz psihijatrijskog azila na poziv pariških prijatelja, napisao ga je kao radiodramu 1947., koja nije emitirana pod izgovorom sablažnjivog sadržaja. To je, dakle, radiodrama, iskazana glasom uz pratnju muzičkih zvukova. Tekst je to o zamjeni prirodnih stvari nadomjescima, patvorinama koje se čine puno privlačnije zato jer su napravljene, a nisu stvari koje postoje. U njemu se tijelo tretira u ekstremnim stanjima iz kojih izlazi sakralno, misaono i proizvodi novog čovjeka. Tema sakralnog odvojena je od religije. Izbacivanje organa je, dakle, čin čiste tjelesnosti, nečega što bi bilo mišljenje, kultura, vjera. Ukratko, u ovom poetskom tekstu nalaze se sve teme koje su izražene u Kazalištu i njegovu dvojniku. Duboko tragično viđenje čovjeka i svijeta koji proizvodi model suvremene tragedije u kazalištu, metafizička okrutnost koja nadilazi fizičku ili moralnu okrutnost kojom se bavi naše suvremeno kazalište. Volim postdramski teatar kao izvođačica i redateljica.

Takve ste stvari radili i u Splitu... 
-Iz pozicije glumice i redateljice imam iskustvo promoviranja takvog oblika kazališta. U vrijeme ravnanja Dramom Splitskog ljeta pozvala sam svjetskog multimedijalnog umjetnika Jean Michela Bruyera koji je u Dioklecijanovim podrumima postavio performans, instalaciju, koncert. Ivica Buljan je radio na romanu “Adio kauboju” Olje Savičević Ivančević. Postdramsko kazalište kojim se ja bavim zazire od tradicionalnog modela u kojem je važan samo tekst i linearna interpretacija. Drago mi je da se kao izvođačica i autorica vraćam splitskoj publici koja nije mogla vidjeti predstave koje sam radila, uloge Medeje, Jackie, s kojima sam gostovala u cijeloj Hrvatskoj, od Rijeke, Pule, Zadra, Dubrovnika do Vukovara, ali nikad nisam bila pozvana u svoj Split, pa do mojih režija Elfriede Jelinek, Jean Geneta, Mishime...

Ovo vam je druga predstava s Mrlom, koliko je meni poznato. Vaša suradnja datira još iz vremena Buljanovih predstava...

- S Mrlom sam surađivala još od kultne predstave “Fedra” koju je Ivica Buljan radio u Teatru &TD, s kojom smo obišli puno svijeta. Surađivala sam s njim i kao producentica u vrijeme rada na Sceni Gorica. Mrle je komponirao muziku za “Ježevu kućicu”. U “Kiklopu” koji je režirao Ivica Buljan bio je angažiran cijeli bend Let 3, a Mrle je bio performer, autor instrumenata, glumac, svirač, duša projekta. Buljan je postavio “Kiklopa”, antičku satirsku igru kao rock koncert. Mrle je izniman autor, ne pristaje mu nijedna etiketa. Nastavit ćemo vjerojatno i dalje surađivati na Artaudovim i drugim tekstovima. Vrlo često surađujem i s Ivanom Jozić, stalnom članicom umjetničke kompanije Troubleyn. Glumila je u mojim predstavama “Zločin na kozjem otoku” i “Hanjo”. Ivana posjeduje izniman spoj talenta, discipline i velike vještine.

Zašto radite baš Artauda? Što vam iz njegove kazališne i idejne ostavštine najviše komunicira danas?

- Duže vremena sam pripremala povratak Artaudu čiji su mi tekstovi već dugo važna inspiracija. Prije dvije godine sam radila predstavu “Svršimo s božjim sudom - part one”. Htjela sam Artaudov materijal provesti kroz sebe kao izvođača, ne da bih ga ilustrirala, nego da bi taj tekst u meni neprestano proizvodio neočekivane reakcije. Vratio me je mom performerskom biću. Artaudova mašta kroz tragično viđenje svijeta donosi kazalište krvi, tijela, genezu stvaranja i želju za dubokom fizičkom promjenom, što je inspiriralo ljude poput Allena Ginsberga, Richarda Foremana, Sama Sheparda, i Jima Morrisona, koji su mu odali počast. Artaudova aktualnost je sablasno autentična i danas. Dio ove cjeline je i poema “Kazalište okrutnosti”, koja se naslovom i idejno poziva na poznate autorove manifestne tekstove objavljene 1932. i 1933., iako nije bila uključena u onu proskribiranu radijsku izvedbu zbog vremenskog ograničenja. Izvedbu tekstova pratili su glazbeni i govorni zvučni efekti. Bavljenje zvukom je platforma istraživanja i u ovom projektu. Damir Martinović Mrle je posebnim softverima i hardverima projekta “X-th Sense” Marca Donnarumma došao do zvukova unutarnjih organa izvođača koji su u predstavi ozvučeni posebnim mikrofonima i sami stvaraju zvuk.

Artaudov “teatar okrutnosti” koncipirao je krajnje rigorozan i jezgrovit pristup scenskim elementima, s idejom o moralnoj čistoći za koju se nekad može platiti i životom... To su bila vremena povijesnih avangardi u kojima su se ideali i manifesti rado ispisivali crvenim slovima... Je li Artaudov ideal danas anakron? Može li i danas djelovati pročišćavajuće kao što je trebao prije 60 godina?
- Danas možda i više imamo potrebu za vraćanjem bazičnim pitanjima jer smo zatrpani prljavštinom na svim razinama. Njegovi tekstovi su i danas subverzivni. To su tekstovi kojima se bavimo na metafizičkoj razini. Potrebno ih je dešifrirati.

Mislite li da je Artaudov teatar u izvedbenom smislu put od Istoka k Zapadu teatra, ili u nekom segmentu možemo govoriti i o obrnutom smjeru?
- Artaud je uz bavljenje filozofijama i mističnim ritualima Istoka prvenstveno umjetnik koji se na autentičan način pokušava probiti do srži zapadnog čovjeka. Nalazi je u antici, u zaboravljenim obredima koje jedva da možemo rekonstruirati iz manjkavih izvora. Ako je on u zapadni teatar inkorporirao zaboravljene misterije, danas se sigurno taj put odvija u suprotnom smjeru. Njegov rad se danas najviše izučava na Dalekom istoku, gdje se danas na svijetu događaju drastične ekonomske i kulturne promjene.

jakov kosanović

Proizvodnja tijela za rat

Temom tijela bez organa, koju sam izrazila u prvoj predstavi zatvaranjem u viteški metalni oklop, asocijativno sam bila povezana filmom “Pasija/Muka Jean d’ Arc”, Theodora Dreyerea, filmom u kojem glumi i Artaud. Tekst govori o suvremenoj vojnoj mašineriji, o industrijskom proizvođenju tijela za rat, i intenzivnije govori o suvremenom stanju svijeta nego bilo kakvo bavljenje naturalističkom temom. Taj isti tekst sam razdvojila u dva dijela, “Rekvijem za organe”  je nastavak.

Sjajno otvaranje s ‘Motusom’

MKC i Amfiteatar zatvorili su intimnu, ali sjajnu večer ovoga utorka u Domu mladih. Publiku je prvo zatekla izložba osječkog umjetnika i performera Marka Markovića, a zatim i predstava kazališne družine “Motus”. Markovićev opus već je imao prilike pokazati svoj osupnjujući potencijal, nešto što ni ovdje nije propustio potvrditi videozapisima svojih performansa, poput rada “Jebeš sistem”, s kunilingusom u sredini.

S druge strane, predstava “Motusa”, “Too late!”, kudikamo je intimnije iskustvo, izvedeno ispred stotinjak ljudi u publici, raspoređenoj s dvije strane uske pozornice. Izvanredni par Silvia Calderone kao Antigona i Hemon, i Vladimir Aleksić kao Kreont, sveli su u jedan sat autentičnu kazališnu igru u kojoj je Sofoklova tragedija interaktivna platforma za vječna pitanja nerazumijevanja. Za stalni diskurs koji je instaliran između autoriteta i individualca, između predrasude i otvorene misli, između despotske netolerancije i Antigonine ljubavi sve u svemu. Međuigra Calderone i Aleksića rijetko je sugestivan komad suvremene scene.

-










Naslovnica Kultura