Scena Kultura

FRACTAL FALUS TEATAR

Hrvoje Cokarić: Zapadna kultura je licemjerna

FRACTAL FALUS TEATAR

Cokarić: Između premlaćenih homoseksualaca i radnika koji su ostali bez posla i stana nema razlike / 

Victimize”, predstava eksperimentalne splitske skupine Fraktal Falus Teatar 1. lipnja bit će postavljena u amfiteatru Doma MKC-a. “Victimize” se, deklariraju autori, bavi odnosom zapadne kulture prema patnji i kultu žrtve, u pitanju je work in progress modalitet, koji dosta propituje, a dosta i sugerira. S tim u vezi, zanimljivo je da troje izvođača - Sanela Marković, Darijo Tvrdić i Nela Sisarić - nastupaju odjeveni u sado-mazo galanteriju, i da se po sredini scene simbolički koči križ dimenzija 1,5 m x 1,5 m. Predstavu režira Hrvoje Cokarić, s kojim i razgovaramo.

Dramaturgija predstave, najavljujete, zasnovana je na istinitim događajima. Kojim, na primjer?

- Temelj projekta leži u dobrovoljnoj ispovijesti žrtve bilo kakvog nasilja, te interpretacije tog događaja od glumca izvođača. Priče mogu biti različite, ali je nasilje to koje  ih povezuje, a glumac dobrovoljnim pristankom na suživljavanje sa žrtvom dovodi do katarzičnog rješenja odavno odigrane ali nenapisane drame. U ovom prvom modulu predstave tematiziramo istiniti odnos jednog homoseksualnog para i razne vrste nasilja koje su ga obilježile. U sljedećim modulima tematizirat ćemo od ratnih zločina do socijalne nepravde. Umnogome će projekt ovisiti o broju hrabrih pripovjedača koji su voljni javno podijeliti svoju priču. Sama vrsta nasilja nije primarno bitna za projekt, jer između homoseksualca višekratno premlaćenog od strane  primitivaca te radnika koji je ostao bez posla i stana, nema puno razlike. Njihova patnja je stalna; ali bitan je naš odnos - suosjećamo li ili uživamo jer je njima lošije.

Kažete kako se bavite odnosom zapadne kulture prema patnji i žrtvi. Kakav je taj odnos?

- Licemjeran i površan, odnosno, ovisan o medijima, a često i o lokalnoj religiji. Ta teza je lako dokaziva, najbolje se prodaju tiskovine koje na naslovnici imaju vijesti iz “crne kronike”. Zamislite novine u kojima imate vijest “brutalno premlaćen homoseksualni par” i sliku krvavih lica s modricama, i drugu “sutra u Splitu počinje festival svjetskog kazališta” uz sliku prekrasno osvijetljene kazališne pozornice. Razlika u prodaji bila bi 10:1 za “krvave glave”.

Povijesno, situacija je još očitija, inkvizicija i njezini zločini ne bi uzeli višestoljetnog maha da na svakom spaljivanju vještica nije bilo razularene gomile koja  ekstatično kliče dok neki nesretni gay, pagan ili ljevoruka osoba s madežom na preponama gori uz urlike. Isti model vidljiv je kroz povijest i u islamu i u judaizmu, gdje gomila dobiva kamenje u ruke kako bi uz “pravednički gnjev” kaznila prekršitelje birokratskih pravila i nasmrt ih kamenovala. Primjera ima puno i svi oslikavaju istu sadističku crtu većine zapadnih religija i socioloških uređenja, a to je “moja patnja je manja ako vidim drugoga u većoj”. To je činjenica kojom ćemo se ovdje baviti, tim paradoksom zapadne civilizacije, koja preko institucija i crkava propovijeda ljubav a ogrezla je u nasilju.

Zašto ste se opredijelili za sado-mazo obrazac?

- Za razliku od azijske kulture gdje je SM obrazac kao “Kinbaku”, ili shibari, bio prihvaćan i izvođen u maniri kabuki teatra, i uključivao glumca koji se dobrovoljno stavljao u ulogu žrtve; europska i američka SM estetika i poetika nisu crpili korijen iz tradicionalnih kazališta, već iz inkvizicijskih tamnica. I kostimima i rekvizitima replicira se takav interijer gdje se za protagonista i gledatelja falsificira žrtva koja se prinosi radi seksualne ugode. Radi se o repliciranju zapadne SM poetike, korištenjem potpuno druge metodologije. A sve kako bi potaknuli gledatelja na dublji dijalog sa samim sobom.

Izvođači repliciraju zapadnu sado-mazo poetiku
Tvrdite kako je dramska forma tragedije, za razliku od filma, u kazalištu uvijek lišena dokumentarne komponente, u smislu da nema dramskog komada prema autentičnim zbivanjima... Ne demantira li vas Frljić?

- Moj i Frljićev rad imaju jako malo sličnosti. Frljićev rad vezan je uglavnom uz institucije i popularne teme, a moj uz nezavisnu scenu i rubove društva. Što se tiče implementiranja dokumentarne komponente, imamo bitno drukčiju metodologiju rada. Recimo, u predstavi “Mrzim istinu” Frljić sam drugim glumcima daje manipulirane dijelove svog života koje je odabrao.

Ekvivalent i intenzitet dokumentarnosti kojoj mi u ovom projektu težimo bio bi da on i njegovi roditelji zajedno napišu taj tekst i onda ga izvedu s koreografskim elementima, pa onda od toga naprave i videomaterial i dođu do katarze. Ili, u predstavi o Đinđiću ne bih pristao na ništa manje nego da Đinđićev ubojica odigra predstavu. Kad govorimo o povijesti dokumentarizma u hrvatskom kazalištu, naravno da kazalište nije bilo nikad lišeno bilježenja autentičnih zbivanja. Recimo, hrvatski klasici kao Marko Uvodić ili Ranko Marinković većinu svojih djela napisali su slušajući s prozora kamene kuće stare bake kako tračaju. Marinković je zbog toga i dobio neformalni izgon s Visa, ali to predstavu ili tekst ne čini dokumentarnima, osim ako se bake pod prozorom ne uhvate u kolo i odigraju predstavu, s puno strasti, a bez manipulacije “višeg” cenzora.
- Dokumentarnost našeg projekta leži u asimilaciji dramaturških objekata s izvođačima i tkivom predstave. Moj koncept mogli bi demantirati Senka Bulić, Buljan, Peranić, Živadinov, Indoš… Ne Frljić, premda u nekim aspektima cijenim njegov rad.

S obzirom na to da je to work in progress modalitet predstave, predviđate joj budućnost drukčiju od sadašnjeg trenutka. Kakvu joj želite?

- Naš kolektiv već godinama trpi šikaniranja od lokalnih i državnih vijeća u kulturi. Recimo, u kriterijima za ocjenjivanje programa u kulturi u nadležnosti Vijeća za dramsku umjetnost stoji da moramo biti upisani u očevidnik kazališta, dok je novo Vijeće za nove medije pri Ministarstvu kulture Andree Zlatar baš odlučilo da od ove godine projekti naše udruge nisu u njihovoj nadležnosti po kriterijima, iako smo godinama dobivali potpore.
Jedini put kad smo radili s iole normalnim sredstvima bilo je 2000., kad smo postavili  “Olovne vojnike” u HNK Split, u koprodukciji sa slovenskim Ministarstvom kulture. Imali smo odličnu medijsku pozornost, fantastične kritike eminentnih hrvatskih kritičara, a dogodine smo opet od Ministarstva dobili odbijenicu za nastavak financiranja projekata.

Uopće ne postoje kriteriji vrednovanja nezavisne scene. Ratko Glavina i nakon pravomoćne sudske presude za financijske malverzacije sa svojim  “nezavisnim “ kazalištem  “Licem u lice” i dalje dobiva 10-ak puta veću godišnju potporu nego mi, a sami godišnji prihodi od prodaje njihovih predstava dječjim vrtićima višestruko premašuju naše petogodišnje subvencije od grada i Ministarstva zajedno. Ako usporedimo dotacije zagrebačkoj nezavisnoj kulturi s istima u Splitu, dođemo do omjera koji iznosi otprilike 150:1. Tako da moje želje nemaju puno šanse dok se sustav vrijednosti u nezavisnoj kulturi ne definira iznova.
U međuvremenu, i dalje ću s Nelom Sisarić i suradnicima raditi suvremeno kazalište, prkositi hrvatskom jalu i linearnosti vremena. 

Jakov KOSANOVIĆ

‘Svršimo’ Dom mladih

•• U većini naših predstava imamo fizički kontakt s publikom. Ovdje se radi više o mentalnom djelovanju. SM poetika ograničava fizičke dodire i utječe se pomagalima. Od premijere u Splitu očekujemo da ćemo uspješno postaviti prvi modul predstave i pripremiti publiku na ostale. Nadamo se i da ćemo pokrenuti pozitivne misaone procese i ukazati na potrebu dovršenja Doma mladih.

Naslovnica Kultura