U splitskom HNK dramske premijere su rijetke, ali opet ne treba žaliti da ih nema više, jer kad se zaposleni i trgnu iz drijemeža i nešto naprave, to obično ne valja ništa. Pet do sedam puta daje se to ništa za šačicu neustrašivih pretplatnika, koji nakon predstave ne znaju reći što su gledali, nego samo zgranuto i u tišini uzimaju kapute od garderobijerke i bježe dok ih tkogod nije upitao kako im se svidjelo. Ta ustanova u centru godinama je već bez svrhe i smisla, žalosno preživljava na budžetu grada i države ne služeći zapravo nikome. Ipak, ne može se kazati kako tu nema drame.
