Scena Kultura

jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Književni outlet u lijepoj našoj koloniji

jučer, danas, malo sutra

Ovih dana iz središta Splita seli se jedna knjižara. Njezina nova adresa bit će izvan grada, u velikom šoping centru. Ne želim biti zloguki prorok, ali bojim se da ta selidba u savršeno neprikladan ambijent samo odgađa neizbježan rasplet: konačno stavljanje ključa u bravu. Drugi dućan iste tvrtke, također u povijesnoj jezgri, koji je do jučer na policama držao isključivo domaću i stranu knjigu, “obogatit” će svoju ponudu takozvanim papirničnim programom, dakle, pretvoriti se u neku vrstu križanca između knjižare i gift shopa. Tu, bojim se, loše vijesti ne prestaju. Već neko vrijeme većina gradskih trgovina koje pohode lokalni bibliofili knjige polako gura na marginu, a forte stavlja na prebogatu ponudu drangulija za kićenje dječje sobe ili tinela. I samo je pitanje – ako ne dana, onda, u najboljem slučaju – mjeseci kada će libri definitivno iščeznuti iz izloga.

Koliko je teško preživjeti od prodaje knjiga, zorno svjedoči slučaj kultne pulske neovisne knjižare “Castropola”, koja je nakon duge agonije zatvorila vrata u ožujku ove godine. Računica koju su ponudili Istrijani nemilosrdna je: hladni pogon dućana kao što je “Castropola” stajao je oko 30.000 kuna mjesečno, a znamo li da rabat iznosi 30 posto, to znači da bi samo za pokrivanje fiksnih troškova svakoga mjeseca morali uprihoditi 100.000 kuna, što je u ovim okolnostima postalo nemoguća misija. Tako stvari stoje u Puli. Kod nas su, pak, prilike još i gore.

Naime, “Castropolu” barem nije gušio astronomski najam prostora, kao što je to slučaj u Splitu, gdje za prestižne lokacije u središtu grada svakoga mjeseca morate iskeširati pravo bogatstvo. Nakon cijelog desetljeća u kojemu smo uživali u razmjernom obilju, vraćamo se u stanje s konca devedesetih, kada Splićani intelektualnu glad nisu mogli namiriti u vlastitome gradu, nego su po knjige morali u Zagreb. Raspad knjižarskog “sustava” (ako tu pretencioznu riječ uopće ima smisla rabiti za tako labavo i kilavo reguliranu djelatnost) događa se u trenucima dok iz metropole odjekuju slavljeničke trube i trijumfalni govori. Još jedno izdanje Interlibera pokušava se predstaviti kao važna kulturna činjenica, prava fešta duha i epicentar intelektualne trešnje od koje će se zaljuljati cijela nacija. Sva ta prigodničarska galama ne može, međutim, zaglušiti činjenicu kako je velesajamska manifestacija puka veletržnica naslova po diskontnim cijenama, običan književni outlet kojemu, doduše, valja decentno i bez euforije nazdraviti, ali samo zato što nam po povoljnim cijenama može ponuditi inače preskupe libre za kojima čeznemo te što izdanja marginalnih, zanemarenih, pa i zatajenih nakladnika (uglavnom vezanih uz znanstvene institucije, dakle, bez mogućnosti široke distribucije) izvlači iz mraka deponija na svjetlo dana.

To, naravno, nije malo, osobito iz provincijske perspektive, ali je skoro pa ništa ako znamo što bi čestiti sajam knjiga mogao i trebao biti. A nije da ne znamo. Uostalom, za dva tjedna pulska fešta “Sa(n)jam knjige” podsjetit će nas kako izgledaju ozbiljne, europski relevantne smotre autora i njihovih djela. Da “sustav” funkcionira, Interliber bi izgubio i tu mrvicu diskontnoga smisla, bio bi tek još jedna u nizu knjižara, a ne jedina ozbiljna, pa još i s rokom trajanja od samo pet dana. Slom knjižarstva nije, na žalost, izolirani fenomen. On uvijek ide ruku pod ruku s propašću nakladništva. A kad jedni i drugi oglase fajront, stvorit će se svi uvjeti da Hrvatska postane intelektualna kolonija. Libri će tada biti dostupni samo prosvijećenoj manjini koja se tečno (ne konobarski vješto, nego zaista s dubinskim razumijevanjem) služi nekim od svjetskih jezika, pa preko Amazona ili kojega drugog internet servisa može naručiti željenu literaturu, da bi se onda s veseljem udubljivala u ljepote teksta ispisanog na engleskome, njemačkom, talijanskom, francuskom, ruskom...

Onima, pak, kojima je, osim materinskog, poznat samo goveđi jezik u šugu, ne preostaje nikakva nada. Ni njima ni njihovoj djeci. A nje će (nade, a ne djece) sve manje biti i za naše pisce, osim ako se i oni ne prestroje na lingua franca kolosijek. Pa će, primjerice, Ante Tomić pisati neki novi roman a la “What is a Man Without Moustache”, Renato Baretić nastavak uspješnice “Eighth Commissioner”, a Boris Dežulović libar na tragu “Fuck Now Thousand Dinars”. “Lovely Jubbly”, zaključio bi Del Boy.

IVICA IVANIŠEVIĆ




Naslovnica Kultura