Scena Kultura

pirotehničar i nabavljač i danas vjeran matičnoj kući

Milan Tomić - šerif u splitskom kazalištu

pirotehničar i nabavljač i danas vjeran matičnoj kući

Danas, kada se preko interneta može u nekoliko minuta pronaći i naručiti gotovo sve, od točno određenog kotačića za sat koji se ne proizvodi već desetljećima ili komada avionskog krila iz Prvog svjetskog rata, u kazalištu još uvijek ima stvari koje treba “stvoriti” odmah, a treba i znati kako do njih doći.

Zato se Milana Tomića Šerifa, kazališnog pirotehničara i nabavljača koji je upravo s kolegama proslavio šezdesetu obljetnicu svog rada u HNK Split, i danas svakodnevno može susresti po gradu s torbom u kojoj nosi kakav rekvizit, tkaninu ili nešto slično za večernju predstavu.

Svi u kazalištu, kada ne znaju gdje bi se kakva potrepština mogla nabaviti, pitat će Šerifa koji će im uz to dati podatke i o cijeni i kvaliteti. Uvijek zna i gdje je nešto najjeftinije, pa bi zanimljiv bio račun o uštedama koje je u svojoj matičnoj kući ostvario u šest desetljeća.

Već je legendarna priča o njegovoj nabavi majmuna za davnu predstavu “Prosjačka opera”, kada se na sceni trebao pojaviti pjevač u ulozi prodavača lutrije, a listiće je trebao dijeliti majmun.

Majmun u teatru

Šerif se raspitao kod splitskih pomoraca, i bio je na pravom tragu – jedan od njih zbilja je s putovanja donio živog majmuna pa su beštiju i angažirali u predstavi. Međutim, majmunčić se ponašao hirovito poput razmažene zvijezde i htio je dijeliti listiće jedino ako ga je Šerif držao u naručju.

Zato je njegov novi prijatelj morao stati na scenu i “prodavati lutriju” zijevajući , a iza njega je pjevao solist koji se majmunu nije svidio. Nakon izvedbe šimja se uzverala na kazališne cugove, pod sam krov zgrade i jedva ju je, opet Šerif, namamio dolje.

Ipak, Šerifova najveća ljubav bila je i ostala pirotehnika i specijalni efekti kojima je podigao kvalitetu bezbrojnim predstavama, a “potpisao” je i mnoštvo vatrometa, sletova, svečanih skupova i zabava.

Osnove posla naučio je u vojnoj školi u Pančevu, kamo ga je život odveo nakon Drugog svjetskog rata, a imao je vlastite recepte i formule za fitilje, baklje, prskalice i dimne zavjese. Sve je to daleka prošlost, sve se kupuje gotovo, a ni kemikalija koje je koristio, kaže, više nema na tržištu jer nikome ne trebaju. Najsigurnijim je ipak držao obični barut koji samo treba pravilno dozirati.

– Nekada sam svaku baklju ručno izrađivao, a jednom sam je i držao na pozornici. Nedostajao je statist u “Antigoni” na Peristilu pa sam uskočio i nosio svoju zapaljenu baklju. Znao sam uskočiti i u druge predstave po potrebi ako je falio netko od glumaca manjih uloga ili statista, ali nikada me nije privlačio nastup na pozornici – kaže Šerif.

Osamdesetdvogodišnjak koji je i prije dolaska u HNK Split, u kome je proveo šezdeset godina, već imao nešto staža u radnoj knjižici, bio je partizanski kurir, s ponosom kazuje kako je Titu nosio poštu na Vis, u špilju, a nakon rata bio je godinu dana i kurir u “Slobodnoj Dalmaciji”. Zatim je prešao u teatar i ostao – kaže, tko jednom zavoli kazalište, više ga ne napušta.

Tomićev život, pun filmskih obrata i nevjerojatnih okolnosti, obilježen vrijednim radom i zadovoljstvom u tome radu, ipak nosi tešku sjenu tuge i nepravde još od prvih koraka.

Sebe je postao svjestan u Staroj splitskoj bolnici gdje ga je majka rodila i ostavila. Nije bila udana za njegova oca koji je pripadao imućnijoj obitelji iz Prološca. Ona je bila siromašna pa im nisu dali da se uzmu, a “mulca” nije mogla donijeti kući.

Odgajale su ga časne sestre i liječnici, a s jedva sedam godina poslali su ga na Brač da bude sluga nekom mesaru Tomašu i čuva mu ovce. Tamo je ipak završio prva četiri razreda škole, ali mu je bilo previše teško pa je pobjegao. Dijete od 11 godina samo se dovuklo sve do Bihaća, pokucalo na jedna vrata i pitalo: “Treba li vam sluga?”

Ta bihaćka obitelj lijepo ga je primila kao svoga, bila je povezana s partizanima, a kako je počeo rat, postao je kurir. Znao je nositi poštu od Bihaća do Biokova, sam, grickajući koromač i maginje i nikad ga nisu uhvatili, a pred kraj rata našao se na Visu. Dobio je malo prije toga geler u glavu i plućnu infekciju pa su ga prebacivali u bolnice u Italiji i Palestini, a rezime je bio – živ, ali bez šest rebara i jednog plućnog krila.

Planinar

Ipak se s manjkom rebara i pluća popeo više od trideset puta na Triglav, ali i na Kilimandžaro i Mount Everest.

Kolege iz HNK Split kupile su mu za šezdesetu godišnjicu rada zlatnik s likom Tita, njegova neprežaljenog ratnog zapovjednika kojemu je bio i na pogrebu i na grobu više puta. Na samom pogrebu u Beogradu imao je poseban zadatak: kao jedan od mlađih, pazio je na stare partizane kojima bi od prevelikih emocija katkad i pozlilo.

Međutim, i s Tuđmanom je dobro surađivao, osmislivši niz efekata s balonima i vatrometima za njegove političke nastupe.

Milan Tomić Šerif, koji je nadimak dobio još pedesetih godina zbog svog kostima na jednom splitskom karnevalu, danas ima brojnu obitelj, kćeri, unučad i praunučad od kojih, nažalost, gotovo nitko ne može naći posao, pa im i u ovoj dobi pomaže.

Vlastite je, pak, roditelje ipak uspio naći nakon rata, čak je dobio od suda i pravo ovrhe nad očevim imanjem, ali, vidjevši u oca sedmero male djece koja bi zbog toga oskudijevala, samo je poderao sudsku presudu.

Jasmina parić

Tristo sprovoda

Milan Tomić Šerif radio je u svih šezdeset proteklih kazališnih sezona i na Splitskim ljetima od prvog, kao i na Marulićevim danima.

Sjeća se davno pokojnih glumaca, pjevača i plesača koji su današnjim generacijama već postali likovi iz povijesti, pamti gostovanja po ondašnjoj Jugoslaviji i svijetu kada je i u nepoznatom kraju uspijevao kao nabavljač i rekviziter pronaći sve što je potrebno za predstavu.

Nažalost, bio je i na previše sprovoda. Za ovih šezdeset godina na gotovo tristo njih, sve ljudima iz kazališta.

Naslovnica Kultura