Scena Kultura

legendarni splitski snimatelj završava dokumentarac 'Bez volta nad glavom' i priprema film o Tijardoviću

PAZI, SNIMA SE Ivica Bošnjak: Biti filmaš u Splitu? E, to ne bih nikome preporučio!

legendarni splitski snimatelj završava dokumentarac 'Bez volta nad glavom' i priprema film o Tijardoviću
Odakle Ivica Bošnjak u filmskom biznisu? Kako se zarazio magijom velikog ekrana? Bilo je to davno, "nekih nostalgičnih godina". Bošnjak je djetinjstvo proveo u Komiži. Jedna prava zabava u tom "najljepšem dalmatinskom mjestašcu" bio je odlazak u kino. Svaki drugi dan se mijenjao film, a dvorana je uvijek bila puna (blažena vremena za distributere).

- Mi kao djeca sakrivali smo se prije filma pod "kavalete", drvena postolja sa kojima se dobivalo uzvišenje kinodvorane, odnosno redova stolica prema kraju. Kad bi film poslije žurnala započeo, izlazili bi iz svog mraka i gledali ga. Gledanje filma je odlučivalo sutrašnju našu igru, na kauboje i indijance, gusare, Tarzana, ovisno o žanru – prisjetio se Bošnjak na početku intervjua i otkrio nam kako je zavolio fotografiju.

- Otac mi je u školi posuđivao aparat Altex N sa kojim sam fotkao, razvijao negative i pravio fotografije. Volio sam snimiti nekoliko fotografija u nizu najvećom brzinom (možete misliti kolika je bila, kad je trebalo svaki put aparat "nategnuti" ručno), ali ta zanimacija za fotografijama u pokretu i posjeti kinu "Stari Grad" vrlo brzo su me doveli do kino kluba "Split", gdje sam položio tečaj kod Martinca i Verzotija te tako ostvario mogućnost da snimam na klupskoj tehnici i radim filmove – nastavlja Bošnjak, skrenuvši pozornost i na "Kinoteku" kod "gospođe Milke".

- Status je bio dobiti pretplatu srijedom u osam. Filmove sam gledao svakodnevno i obožavao talijanski neorealizam, francuski novi val i filmove skandinavskih zemalja. Čudni su mi u to vrijeme bili japanski filmovi, ali sam ih stvarno volio. I danas jedan od najdražih autor je Akira Kurosava. Nikad me nisu pucali glumci u filmovima već snimatelji-direktori fotografije i redatelji. Iz tog perioda najupečatljiviji dojam ostavili su mi filmovi: "Građanin Kane", "Treći Čovjek", "Rašomon", "Čudo u Milanu" i slični. Najdraži snimatelji tog perioda su sigurno: Gregg Toland, Charles Lang, Jack Cardiff, Ernest Laszlo i još mnogi drugi.

Često vas se može vidjeti u splitskim kinima, kako na festivalima i art filmovima u "Karamanu" ili "Kinoteci", tako i na blockbusterima u multipleksima. Koje više volite?
- Volim ja sve filmove, spadam u nažalost rijetke ljude koji danas idu u kino. Volim vidjeti film na velikom platnu i uživati u potpunom mraku. Ta atmosfera zamračenog kina jedino je pravo mjesto za gledanje filmova. Posjedujem veliku kolekciju filmova i vrlo sam ponosan na nju, ali vjerujte ni jedan film nisam pogledao sa DVD-a ili VHS-a ako imalo postoji šansa da isti igra u kinu. Svi mediji osim kina su za ponavljanje gradiva, često ne uspijem za vrijeme projekcije apsorbirati pa onda u kućnom okruženju pogledam pojedine dijelove odnosno sekvence ponovo. Nastojim da mi skoro nijedan film u splitskim kinima ne pobjegne. Žalosno je koliko malo gledatelja ima u kinima. Znalo mi se dogoditi da sjedim sam i gledam neki sjajan film, primjerice "Povratne boce". Nema neke posebne analize koje filmove gledati, gledam sve jer i nema toga toliko puno u kinima. Problem su filmski festivali koji se održavaju u Splitu (ovo festivali odnosi se samo na Split Film Festival; ostalo su smotre, revije i projekcije) jer tada trebam napraviti izbor budući ne mogu istovremeno biti na dva mjesta i vjerovati da je pravi. Kakva je situacija s nezavisnim, autorskim i filmovima izvan američke produkcije teško da dobijem ponovno šansu pogledati određeni film. Zato u načelu podržavam sve projekcije koje se održavaju u gradu, od kino kluba "Split" s njegovim izborom filmova za ljubitelje, preko "Kinoteke" sa svojim programima. Na žalost, klima koja postoji u društvu, od toga da film kao dio umjetnosti se nikako ili sporadično ući u školama, da ljudi su izgubili naviku odlaziti u kino, da ne cijenimo i ne volimo gledati vlastite mislim na hrvatske filmove, neće ništa dobro donijeti filmskoj kulturi.

Smatrate li da je Hollywood u krizi?
- Apsolutno sam uvjeren da je Hollywood u krizi, što možemo iščitati iz mnogo detalja. Svakodnevno pratimo štrajkove filmskih djelatnika ("Simpsonovi" su najsvježiji), produkcija filmova je na vrlo niskoj razini, nepostojanje dobrih scenarija (osnovni parametar filma), kvalitetni redatelji se ne rađaju svaki dan (čast iznimkama), veliki producenti sve manje ulažu u film (bili su u njemu dok se moglo puno zarađivati) i jedan poseban element koji je sastavni dio – publika. Promijenili su se uvjeti koji su dovodili publiku u kina, sada su TV, Internet i korištenje nove tehnologije oduzeli primat kinu kao najjeftinijoj zabavi u korist nečeg drugog.

Koja je razlika gledati film očima struke, s obzirom da i sami snimate? Primjećujete li najsitnije detalje? Je li vas neke stvari izbace iz takta, tj. oduševe u tolikoj mjeri da bi i sami voljeli nešto slično režirati?
- Mislim da smo mi koji se bavimo filmom pomalo osakaćeni u gledanju filmova. Apsolutno sam opterećen kod gledanja i često sebi dajem zadatak da se trebam za vrijeme projekcije isključiti i gledati kao običan gledatelj. Ne ide to baš tako, stalno sam u sukobu interesa, oči prate sve detalje slike i zvuka, a mozak pamti i pokušava spremiti detalje koje bi kasnije mogao iskoristiti. U kinu nije dobro sjediti blizu mene, stalno imam poriv nešto komentirati bilo dobro ili loše i redovno me susjedi opominju. Jedan od mojih ljubimaca redatelja Steven Spielberg "pukao" me je za vrijeme jedne od mnogih projekcije filma "Dvoboj" da sam se dao u pisanje scenarija i nedavno ga završio na 120 kartica pod nazivom "Nema te", a tema je - svatko ima pravo progoniti nekog iz samo njemu poznatog razloga i bez izričitog objašnjenja. Vjerujem da ću naći suradnika koji će obraditi dijaloge filma te da će scenarij biti odobren na nekom od slijedećih natječaja HAVC-a i da će moj igrani prvijenac ugledati svjetlo dana, odnosno mrak kinodvorane.

Završavate igrano-dokumentarni film "Bez volta nad glavom". Možete li nam reći nešto više o tome?
- Opet priča vezana uz kinoklub. Ne znam kome je to od članova prvome palo na pamet, ali svaki novi član je morao preći test: kako od Peristila (stari kino klub i kino "Stari Grad" nalazili su se u Severovoj ulici u Getu) može za najviše 30 minuta doći do Pjace, a da mu ne bude ni jedan Volat iznad glave. Ako to ne uspije morao nas je častiti sa krafnama u "Bobisa". I danas bi se taj zadatak mogao postaviti mnogim starim Splićanim i vjerojatno ga ne bi riješili u zadanom vremenu… Ukradenu ideju sam pretočio u dokumentarni scenarij i zamolio našeg poznatog domaćeg glumca Paka (Tonći Pažanin) da mi on odglumi verzije mogućih prolaza od Pjace do Peristila. Tijekom samoga snimanja Pako je imao odmah za svaku ulicu u Getu neku priču. Malo smo poradili na tekstovima i snimili po meni jedan vrlo senzibilan film o Getu i ljudima koji su se kretali njegovim ulicama. Ne bih više o filmu koji je u završnoj fazi i ubrzo će imati premijeru u "Kinoteci", pa će se vidjeti o čemu se radi. Ovom prilikom zahvalio bih se prijatelju i glumcu Paku koji je muški i stoječki izdržao desetak ranojutarnjih dana snimanja.

U međuvremenu, ne mirujete i već planirate sljedeći projekt - dokumentarni film o Ivi Tijardoviću. Zašto baš Tijardović?

- Uvijek se nešto vrti u glavi. Vjerujem da je tako svakom aktivnom filmašu… Evo baš dolazeći na ovaj razgovor, vozeći se liftom, sinula mi je jedna ideja o kratkom eksperimentalnom filmu u trajanju od cca pet minuta i kompletna radnja se odvija u gdje drugo nego u liftu. U pravu ste, nema mira. Oduvijek sam volio dokumentarne filmove i t ne one u kojima netko priča priču - kako ih ja posprdno zovem radiofilmovi - već one koje uporabom filmskih interpunkcija filmska cjelina prikazuje meni dragu ličnost. Već sam snimio dva takva filma: "Čovjek s ulice" – koji govori o meni najdražem a vjerojatno i najboljem fotografu Toši Dabcu i "Ljubav u sarkofagu" – o našem poznatom arheologu don. Frani Buliću. Želio sam snimiti i film o prvom Hrvatskom snimatelju Josipu Bepu Karamanu i za to imam gotov scenarij, ali nisam uspio zatvoriti financijsku konstrukciju produkcije pa je još uvijek na čekanju. Radeći dugo za splitsko kazalište i okolo njega sakupio sam puno podataka i detalja o Ivi Tijardoviću koji je jedan puno zanimljiv čovjek i dobivši u ruke njegovu originalnu knjižicu "Kraljica lopte" iz 1926. godine, sve je ubrzano krenulo i pretočilo se u vrlo interesantan scenarij koji je našao zainteresiranog producenta i upravo krećemo zajednički na ovogodišnji natječaj HAVC-a.

Kakva je po vama filmska situacija u Splitu? Koliko je Split poticajan za filmaše?
- Split je vrlo važan grad u hijerarhiji filmske produkcije, posebno autorskog filma (I. Martinac, L. Zafranović, A Verzotti, D. Tasić, B. Karabatić, B. Poljak i mnogi mlađi). Također, tu je značajan kinoklub "Split" sa svojom filmskom školom i brojnim autorima, Akademija sa svojim odjelom za Video komunikacije, nezaboravna "Kinoteka" sa svojim filmskim programima, nadalje filmski festivali koji imaju tradiciju dužu od 20 godina, jedinu TV emisiju o filmu "Kratki rezovi" koja je započela tamo početkom 90-ih (ne računajući novopostavljenu filmsku emisiju na HTV) i vrlo aktivne članove filmskih klubova u osnovnim školama... Ipak je zaključak, na žalost, "filmska situacija u gradu Splitu je očajna". Osnovni razlog tome je što se sve važno produkcijski određuje u Zagrebu. HAVC je u Zagrebu i svi članovi selekcijskih komisija su isto iz Zagreba i teško će se dogoditi da i jedan autor iz Splita dobije projekt na natječaju. Druga stvar je da svim splitskim firmama imponira kada im zagrebački producenti rade promidžbene filmove i reklame. Kada se ovome pridoda teška gospodarska kriza odmah je vidljivo da filmski autori i njihovi suradnici mogu preživjeti "snimajući pireve". Ne bih nikome preporučio da ovu branšu u Splitu odabere za osnovnu djelatnost.

Kako gledate na situaciju u hrvatskom filmu u smislu slabe gledanosti "Josefa" i "Kotlovine"?
- Hrvatski film sigurnim koracima ide prema naprijed posebno u produkcijskim elementima (pogledajmo samo "Josefa" - ne bi ga se produkcijski posramili ni Amerikanci). Najveća mana većini filmova je problem scenarija (posebno se to odnosi na redatelje koji sami sebi pišu scenarije, a onda posebna je šteta kad netko iz obitelji je i producent), jer mnogi konzistentno ne drže vodu pa često zbrkani izlazimo iz kina. E, sad, da se dohvatimo tog izlaska iz kina. Sramotno je koliko malo ljudi gledaju "vlastite" filmove, a kada se zna da se iz distribucije, odnosno prikazivanja, konačno zatvara financijska konstrukcija filma, vidljivo je da su svi filmovi u gubitku, što znači da nema novih filmova. A onda, opet, kako tražiti da ljudi idu gledati naše filmove kad mi je nedavno jedna mlada kolegica, koja je upravo završila splitsku akademiju, mirne savjeti rekla "ja ne gledam domaće filmove". Upravo me raduje da je "Koko i duhovi" samo u prvom tjednu prikazivanja imao preko 6000 posjetitelja. Sigurno je jedno: hrvatski filmovi neće nikad sličiti na američke, i to je dobro. Kad to prihvatimo kao osobitost, moglo bi se dogoditi da hrvatski film dobije dostojno mjesto u kulturi.
MARKO NJEGIĆ
JADRAN BABIĆ/CROPIX
Naslovnica Kultura