Scena Kultura

najveći ‘hitmejker’ s ovih prostora, ponovno podiže veliku prašinu u kinima, ovaj put filmom gay tematike

PARADA Srđan Dragojević: Socijalistička revolucija je iza ugla

najveći ‘hitmejker’ s ovih prostora, ponovno podiže veliku prašinu u kinima, ovaj put filmom gay tematike

SRDJAN_DRAGOJEVIC-141211.1
Motivaciju za "Paradu" Srđan Dragojević dobio je 2001. godine, kad je Milošević napokon otišao u povijest.
- Nadali smo se, uostalom kao i vi, kad su diktatori nestali s političke scene da će odjednom nastupiti neko novo i bolje doba. I onda se dogodi to prebijanje gay aktivista na Trgu Republike, te ružne i brutalne slike kakve smo na TV-u gledali čitavo desetljeće. Osjetio sam stid, poželio nešto reći na ovu temu. U nekoliko navrata sam pokušavao osmisliti priču, čak smo Tena Štivičić i ja tu nešto petljali zajedno, ali nije išlo; uvijek je iz toga izlazila neka pomalo tugaljiva socijalna drama. Onda sam ideju smjestio u ladicu, sve do 2008. Otišao sam tog ljeta na Mljet, gdje idem već više od 20 godina, sjedio satima uz bevandu gledajući u more i napokon se otvorilo. Za tri tjedna scenarij je bio gotov, skoro nalik filmu koji imate prilike gledati – prisjetio se redatelj velikih hitova “Mi nismo anđeli 1&2”, “Lepa sela, lepo gore”, “Rane” i “Sveti Georgije ubija Aždahu”.

Koliko se u Srbiji svijest ljudi otad promijenila nabolje ili nagore po pitanju (ne)trpeljivosti i (ne)tolerancije? Nalijećete li često na primjere zadrtosti i homofobije u svakodnevici?
- Što je najgore, uopće se ništa nije promjenilo nabolje. Čak postoji fenomen da je homofobija, čini mi se, jača no ranije. Nije to teško objasniti – ljudi su, uslijed ove dugotrajne krize, bijesni, ogorčeni; lako je tajkunima i političarima u čijim su mediji rukama da “spinuju” i huškaju narod protiv slabih i ugroženih. Sigurnije je da gnjev, koji osjećate zbog života nedostojnog čovjeka, usmjerite ka pederu nego ka tom istom političaru ili tajkunu.

A u Hrvatskoj? Kako komentirate splitski gay pride?
- Isti je to mehanizam manipulacije svuda. Ja zaista ne mislim da su ljudi loši i zatucani, ali jesu podložni manipulaciji. Tako da se stalno traži neko novo “gorivo” za mržnju – “četnici” više nisu u “modi”, “purgeri” još uvijek “odrađuju posao”, ali slabo, pa haj'mo stoga ubaciti pedere “u igru”. No, ovo gorivo nije neiscrpno, narod se uvijek sjeti, srećom, kome, na kraju, treba j.... mater. Nadam se da je tako, pa će, uskoro gorjeti i te jahte i porschei. Socijalistička revolucija je iza ugla, nedavno sam rekao da me početak ovog stoljeća podsjeća na početak prošlog - umjesto atentata na okrunjene glave počet će atentati na tajkune i direktore banaka... E, vidjeli ste da je prošlog tjedna upućeno pismo-bomba direktoru “Deutche banke”.

Mislite li da bi "Paradu" trebalo prikazivati ako ne u školama, onda barem uoči sličnih manifestacija kako bi se ljudima odaslala pozitivna poruka o toleranciji?

- Mi to pokušavamo organizirati. Prije par dana smo film pokazali ljudima iz Ministarstva prosvjete, s idejom da organiziramo besplatne projekcije za direktore škola, za nastavnike Građanskog odgoja. Oni mogu utjecati na generacije mladih ljudi koje dolaze. Ne mogu ja natjerati državu da u školske programe uključi teme koje se bave odnosom prema ugroženim manjinama, ali bar mogu, “otvorenih karata”, pokušati boriti se protiv tog izazivanja mržnje koje se generira s vrha. Isti ti “vrhovi” mržnju su izazivali i 1989. i 1990. Tada je ta mržnja bila neophodna da se brzo i efikasno, kroz rat, sprovede nova buržoaska revolucija, otme društveno vlasništvo i provede u privatne ruke; sad se ona koristi da se ratni profiteri održe na vlasti. I sada to čine “domaći izdajnici”, prije 20 godina to je uradio demon liberalnog kapitalizma, zvijer bez lica i bez duše, i nije bilo šanse da se odupremo; završili smo s pet tobože neovisnih država, zaduženih do guše, i dva protektorata. No, izgleda da se “kotač” historije ponovo pokrenuo... Neće proći dugo, a one će blaqajnice u supermarketu, kojima tajkun ne da ići na WC i moraju nositi pelene, ugušit tog tajkuna upišanim pelenama.

Može li film utjecati na to da idući gay prideovi na ovim prostorima prođu u mirnodopskoj atmosferi?
- Rano je to reći nakon šest tjedana filma u distribuciji. Sretan sam što sam dao taj mali, možda mizeran, doprinos tome da ljudi počnu drukčije razmišljati. No, “Pride” je u filmu ipak “mcguffin” za mnogo važnije stvari koje on saopćava, a tiču se svih nas, milijuna koji su bez svoje volje bili prisiljeni “uživati u čarima analnog seksa” tijekom dvije odvratne dekade.

U filmu jedan gay izgovori kako "pride" nije pitanje "gay ili straight" nego se tu "radi o dvije Srbije".
Ljudi se uhvate za to, toliko da mi je žao što taj govor nisam izbacio u montaži. Znate, ne treba uvijek poistovjećivati stav autora i njegovog lika. To jest, stav Mirka, ogorčenog gay aktivista, ali ne i moj osobni. Ili, nije on baš tako crno-bjeli, tako jednostavan. Znate, mene su i oko “Lepih sela” napadali ljudi iz NGO-ova i mirovni aktivisti zbog scene kada Milan, sjeban u bolnici, sluša demonstracije ispred i aktiviste koji pjevaju “Give peace a chance” pa dohvati onu bocu sa transfuzijom i “zafrljači” na njih. Iz pozicije lika koji leži sjeban, u tuđoj zemlji, to je točna gesta koja odlično opisuje stanje u kojem se nalazi. No, to nisam ja. Često zbog ovakvih stvari imam problem i s ultra-lijevim i ultra-desnim aktivistima, oni su, tu, jako slični. Vole pojednostavljivati stvari i nemaju osjećaj za ironiju. Pa ipak, ako mene pitate o “dvije Srbije”, one postoje, dakako, ali to je tajkunsko-politička elita s jedne strane, i svi mi, gubitnici tranzicije, s druge. Tako ćete podijeliti i Hrvatsku, Makedoniju, Sloveniju...

Jeste li možda doživjeli kakvu prijetnju dok ste snimali film?
- Ma, ništa bitno. Par puta su mi slomili staklo na autu kad sam najavljivao u medijima kakav film snimam, ali to vam dođe - kako kaže jedan gay lik iz "Parade" spram “tretmana” njegova auta koja šaraju grafitima, kao “redovno održavanje”.

Međutim, negativnih komentara je bilo?
- Je, u početku, nakon što se pojavio foršpan. Ljudi su imali najluđe pretpostavke, vjerovali da Nikola Kojo igra pedera, spominjao se nakakav “gay lobby” koji je financirao film. Ima ih i dalje, ali nekako iz tjedna u tjedan sve manje. Neizbježno je to, rekao bih. Moji filmovi ne ostavljaju ljude ravnodušnima. Ako ikad napravim film koji kod publike izaziva ravnodušnost, znat ću da je vrijeme da objesim “kopačke o klin”.

Neki "Paradi" zamjeraju sklonost karikaturi i pamfletu.
- Ne znam gdje ti žive. U Parizu, možda?! Svi moji filmovi su čist, surovi realizam. Moji su likovi uvijek ljudi od krvi i mesa, samo što vas ne “uvate” s ekrana! Pun mi je k... takvih komentara.

Opet, drugi smatraju da bi film mogao napraviti puno više od političara i njihovih deklarativnih zalaganja za slične teme.
- Kakvo im je zalaganje, neće mi biti teško da s filmom napravim nešto korisno i pozitivno za zajednicu južnih Slavena, mada, generalno, ne mislim da jedan film može mijenjati svijet. Možda može anticipirati i potaknuti neke procese koji su već tu, među nama. Jebiga, ja sam prvi koji je nakon rata imao film u Sloveniji. “Lepa sela” su tamo još 1996. skupila 75 tisuća gledatelja. “Rane” su prve igrale u Hrvatskoj, 1998. Sad se ti političari skupljaju i otkrivaju “rupu na saksiji” oko nužnosti suradnje i povezivanja na kulturnom planu. Mene, jasno, na te skupove ne zovu, niti se sjete primjera koje sam navodio.

Junak filma Limun (Nikola Kojo) veli kako je prije pedera štitio političare i ratne profitere. Aludirate li između redaka na to da su oni pravi "pederi"?
- Manje to, više da je i Limun autentični gubitnik tranzicije, kao većina nas. Kao i njegove “kolege”. I zbog toga su nam simpatični i s njima se možemo identificirati.

Spomenuli ste maločas "Lepa sela". Dok ste snimali taj film u Bosni, navodno su vas odveli pred Ratka Mladića?
- Uh, to je bizarna epizoda, ali možda za cijeli intervju. Ili, još bolje, za kratku priču.

"Rane" su bila pljuska u lice Miloševićevom režimu. Koga pljuskate s "Paradom"?
- Nikoga. “Parada” je film o ljubavi, razumijevanju i komunikaciji. Nije pljuska uvijek najubojitije oružje, nekada je to poljubac.

Kako bilo, "Parada" je politički prilično paprena. Albanac s Kosova baseball palicom mlati srpske huligane, Hrvat ima tetovirano slovo "U" na potiljku, šepuri se pred plakatom Ante Gotovine i veseli se tome što će dobiti priliku "jebat Srbima mater usred Beograda"... Istina, Limun naglašava da je "ratovao s ustašama u prošlom stoljeću", no jesu li rane još uvijek svježe za takvu vrstu zezancije?
- Ako su svježe, nakon 15 godina, onda smo, zaista najebali i nema nam spasa! Pa Njemačka osvaja svjetski kup u nogometu 13 godina nakon rata. Ne, mislim da se o ratu mora pričati baš ovako kako ja pričam i nikako drukčije. Ti filmovi koji imaju zajednički nazivnik “tko je kome, što i kako” mislim da su se dobrano ljudima popeli na onu stvar. I to s razlogom.

Limun će se, kao zaštitar "gay pridea", na kraju sukobiti sa sinom huliganom - "zbog gluposti", kako kaže. Jeste li time htjeli poručiti da svi ljudski sukobi, pa i ratovi, uključujući onaj nesretni iz 90-ih, nastaju iz gluposti?
- Jok, iz koristi. Ti što se žele okoristiti znaju iskoristiti glupost. To su ta tri postotka ljudi u svakom društvu, ljudi s poremećajem karaktera, nesposobni za empatiju i sućut, ljudi koje znanost dijagnostificira kao psihopate i sociopate. To je taj mali postotak, to je ta “druga Hrvatska” ili “druga Srbija” koja tlači 97 posto dobrih ljudi, koja je izvršila banditsku privatizaciju i od kojih naše zajednice nisu našle adekvatnu zajednicu. Oni su, umjesto u zatvorima, pod kontrolom, na svojim jahtama i gledaju nas s malih ekrana.

Zanimljiva je scena susreta Limuna i Roka (Goran Navojec) nakon 15 godina, dakle najboljih prijatelja koji su ratovali jedan protiv drugog. Hrvati i Srbi po vama se u biti istinski vole?
- Teška je to tema, malo i “preteška” za novinski intervju. Meni su ljudi s ovih prostora bliski jer dijelimo isto naslijeđe, iste rock bandove, iste knjige i filmove. Imamo sličan smisao za humor. Mogu govoriti samo u svoje ime, ne u ime Srba i Hrvata. Svatko tu nek' vidi za sebe. Evo, u Hrvatskoj je medijski sponzor Danijel Žderić i njegov “Profil”, upoznali smo se na Mljetu, nastavili družiti i svakako da se volimo, imamo slične svjetonazore i ideje.

U strasti između Roka i Limuna povlačite paralelu sa sličnim susretom Bena Hura i Messale.
- E, da, taj latentni “gay aspekt”... Meni su još od “Lepih sela” i “Rana” spočitavali to “sumnjivo” muško prijateljstvo. Pa se ja ovdje u “Paradi” mogu malo zajebavati i na vlastiti račun.

U nekoliko navrata u “Paradi” se vrte kadrovi "Bena Hura", a Limun kaže da voli samo stare filmove, dok su još nešto vrijedili. Je li to iz njega progovarate vi?
- Ma, nisam ja nikakav “nadrkani starac”. Bar, nisam još. Već 30 godina gledam dva filma dnevno i, priznajem, sve je teže naći dobre. Ali, ima ih, napretek. Samo su američki, studijski, postali “živi kurac”.

Znači, radije i Van Damme, kojeg spominje gay Radmilo, nego "Sumrak saga"?
- Ja volim “trash” i popularnu kulturu. Kroz “trash” se mnogu provući mnoge subverzivne stvari. Obrazovan intelektualac ne smije biti snob, ne smije biti elitist. Ako se odvojite od naroda, otišli ste dovraga. Gledam ja i “Sumrak sagu” s najmlađom kćerkom koja ima 10 godina.

Stječe se dojam kako svojim filmovima volite rušiti tabue. U kontekstu starih, vrijednih filmova, je li postojala opcija da Limun završi na kraju s Radmilom, na tragu "Nitko nije savršen..." svršetka iz Wilderova "Neki to vole vruće"?
- Ne, ne, rano je za to. “Parada” je ipak film pretežno namijenjen neistomišljenicima. Vidite da u njemu nema čak ni bezazlenog poljupca između Mirka i Radmila. No, mogao je završiti i “balkanskom svadbom” koju je Limun “zaradio” pošteno, braneći ljudska prava. Bila je, čak, jedna takva verzija kraja u devet verzija scenarija. No, to bi dalo gledateljima “presiguran” izlaz iz filma.

Kako se osjećate kao najkomercijalniji redatelj s ovih prostora, svojevrsni James Cameron ex-YU, čiji filmovi otvaraju zatvorena kina i gleda ih redovito više ljudi nego sve ostale "domaćice" u tekućoj godini zajedno?
- Eh, kako ću se osjećati?! Ta komercijalnost ne unaprijeđuje puno moj životni standard. Ovo mi je tek treći film, od šest, od kojeg sam uspio u cijelosti izvući svoj redateljski honorar. U nekoj drugoj zemlji od preko tri tisuće emitiranja svih mojih filmova na TV-u tijekom ovih 20 godina, bar bih mogao steći neku kućicu na Mljetu i tamo pisati scenarije. Ali, u našim krajevima, takve su stvari rezervirane za “odlikaše”. Što da vam kažem... sastavljam, kao i svi, kraj s krajem između dva filma, kao i većina, jebem se s kreditom koji plaćam banci, znojim se kad “švicarac” počne rasti, ali, na kraju krajeva, ne žalim se. Uživam u svom poslu.

U jednoj sceni Limun govori kako je "heklerom uzimao kredit, i to bez taoca". Sukladno prethodno spomenutom znojenju zbog rasta “švicarca”, je li to možda vaš usputni komentar na trenutnu ekonomsku krizu?
- Dobri stari Limun. Ja odem u banku, odnesem “keke” i pokrijem se po ušima. Ma ne, Limun je u “devedesetim” pljačkao i banke, bio je ipak na višem kriminalnom “nivou” no što je danas. Danas nas banke pljačkaju, s osmjehom, i za to im hekler ne treba.

MARKO NJEGIĆ
VLADIMIR DUGANDŽIĆ/CROPIX

Humor je identičan svim narodima iz regije, osim možda Slovencima

Kakva vam je recentna srpska, a kakva hrvatska kinematografija? Izjavili ste da su noviji srpski filmovi loši, a opet "Tilva Roš" je nominiran za EFA-inu nagradu?

- Ne ljutite se, ali ne volim pričati o svojim kolegama i njihovim filmovima, mada ih ima dosta koje cijenim. A posebno ne volim u drugoj zemlji pričati loše o svojoj, pa makar to bila i kinematografija.

Tko ima bolji smisao za humor, Hrvati ili Srbi? I smiju li se istim stvarima, tj. je li prosječnom Hrvatu smiješna srpska fora i obratno?
- Pa, nije to natjecanje. Teško vam na ovo mogu odgovoriti jer se poslije takve izjave izvuku iz konteksta i koriste za nekakvu dnevno-političku uporabu i prepucavanje. Mislim da nam je smisao za humor identičan, svim narodima iz regije. Nisam baš posve siguran za Slovence, tu ima određenih specificnosti.

Neraskidiva veza s dalmatinskim otocima

U Hrvatskoj dugo ljetujete. Jeste li ikada imali kakvih neugodnosti?

- Ljetujem od 1981. i pretežno na Mljetu. Ali, volim i Brač i Hvar, zapravo, mogao bih reći da mi je Dalmacija jedno od omiljenih mjesta u bivooj YU. Najviše volim doći na neki otok i pisat scenarij. I “Montevideo” je nastao na Mljetu, prije dvije godine. Prošle godine sam montirao “Paradu” na Braču u divnim Povljima. Filmovi su mi neraskidivo vezani s dalmatinskim otocima.

Politički triler o propasti komunizma

Biste li se, da možete, okušali možda u nekom "cameronovskom" spektaklu ili vam je rada s velikim budžetom dosta nakon "Aždahe", zbog čega ste se i vratili komediji?
- Imam nekoliko scenarija na koje sam jako ponosan i koje bih volio raditi. Točnije, imam ih pet koje sam napisao tijekom prethodne, meni jako neuspješne dekade. Bio bih sretan čovjek kad bih ih mogao do kraja karijere realizirati. Slijedeći će svakako biti “The Porcupine” (“Bodljikavo prase”) po romanu Juliana Barnesa, parabola o propasti komunizma, film koji na ambivalentan način secira prethodni i postojeći režim, sve u formi političkog trilera. Bit će to, vjerujem, ponovno koprodukcija zemalja bivše Jugoslavije, no, možda, i većinsko hrvatski film, vidjet ćemo koliko je tko spreman podržati ovaj projekat. Ima još jako puno glumaca iz regije s kojima želim raditi, Rade Šerbedzija, Goran Višnjić, Krešimir Mikić, Rene Bitorajac... Bit će to, vjerojatno, moj prvi “english speaking” film koji će, ipak, biti i sinkroniziran na jezike svih zemalja u okruženju...

Od filmova gay tematike volim 'Krletku'

Koji vam je najbolji film gay tematike? "Planina Brokeback", možda?

- Meni, ne, “Krletka” je moj omiljeni.

Naslovnica Kultura