Scena Kultura

"Josef" je puno više od Thompsona, ponajbolji hrvatski film ove godine

Thompson i Tito,  pa čak i Hitler, u istome filmu koji se reklamira pod parolom ‘Kukavica, heroj, zločinac... legenda’? To doista zvuči kao politička provokacija. No, ‘Josef’ je puno više - ponajbolji hrvatski film 2011.

Snimite li scenu  u kojoj obitelj jede nedjeljni ručak, tu nema nekog posebnog uzbuđenja - rekao je veliki Alfred Hitchcock. Opet, ubacite li u tu istu scenu kadar s bombom što otkucava ispod stola, prizor nedjeljnog ručka gledat će se na rubu sjedala. Hrvatska kinematografija prepuna je scena u kojoj obitelji objeduju nedjeljne ručkove, dok ih kamera, snena kao jutro nedjeljno, promatra sa strane u stavu mirno (iznimka je “Kotlovina”).

U “Josefu”, najugodnijem iznenađenju filmskog festivala u Puli, nema obitelji za ručkom, ali da je ima, objektiv Mirka Pivčevića zasigurno bi pratio zbivanja u čestom pokretu i širom otvorenih “kapaka”. Naravno, eksplozivna naprava u tom bi slučaju bila tik ispod stola, pripravna da se svakog trena aktivira, recimo usred zapaljiva razgovora o politici.

Svejedno, audiovizualna i sadržajna bomba čitavo vrijeme pulsira u “Josefu”, spremna da eksplodira do odjavne špice, a film se gleda na rubu sjedala, baš prema Hitchovu naputku. Debitantski cjelovečernji igrani film Stanislava Tomića prilično je atraktivan i stiliziran, suvereno režiran, s nizom (za domaće pojmove) rijetko doživljenih čulnih senzacija, modernom sinefilskom oku vjerojatno i najprivlačniji hrvatski uradak uz Milićeve “Žive i mrtve”.

Rezultat je još impresivniji kad se uzme u obzir da je “Josef” realiziran u neovisnoj produkciji (Alka Film, producenta Joze Patljaka), s relativno siromašnim budžetom, što je kolege kritičare u Puli navelo da preispitaju financiranje hrvatske kinematografije. Stvarno, ako ovako dobro može izgledati “samo” milijun kuna teški “Josef”, na što li se onda troši novac u filmovima koji koštaju četiri-pet puta više?!

Proračunsku oskudicu “Josefa” vješto kamuflira izvanredna, zagasita “stripovska” fotografija Mirka Pivčevića, odnosno raskošna scenografska i kostimografska rješenja Branimire Katić i Branke Tkalčec, efektno evocirajući duh minulog vremena i vodeći publiku u doba Prvog svjetskog rata (Galicija, 1915.), u opustošeni glib Istočnog fronta, gdje austrougarska vojska, u kojoj sudjeluju i hrvatski vojaci, ratuje protiv Rusa i njihovih saveznika Čerkeza.

Zamjena identiteta

Nakon što je preživio topnički napad na rov, austrougarski vojnik, Hrvat, uzima odoru i pločicu s identifikacijskim oznakama smrtno stradalog časnika, dakle novi identitet – vodnika Josefa. “Naš je”, ispalit će netko i podgrijati dugovječnu raspravu o “našima” i “njihovima”, “crvenima” i “crnima”.

Kako bilo, tajnovita pločica poginula vojnika mijenjat će vlasnike, biti dodavana iz jedne ruke u drugu poput štafete, tijekom ratnih putešestvija ispresijecanih fabularnim “mamcima”, da bi se tek na kraju filma otkrio natpis na njoj, riješila zagonetka o identitetu, bacilo novo svjetlo na cijelu priču i načinilo je prostorno-vremenski zimzelenom.

Tomić intrigira gledatelja mijenjanjem fokusa na likove, s viših na niže časnike, kukavice, heroje, zločince i legende, od kojih će neki pognute glave ratovati “gdje god ih pošalju”, odnosno inteligentnim vođenjem trilerske radnje, a rat kao krvavi, bezobzirni sukob prikazao je gotovo ryanovski naturalistično.

Neki od akcijskih prizora u usporenim pokretima, napose oni u spektakularnoj “slo-mo” završnici, izgledaju kao da su snimljeni u visokoproračunskom Hollywoodu i zaslužuju posebno mjesto u cjelokupnoj povijesti hrvatske kinematografije.

Thompson ‘ukrao show’

Svakako treba navesti savršen “one take” kadar aviona kako leti tik iznad rovova, s vrludavom kamerom koja časnikov bijeg pred njim u jednome trenutku ovjekovječuje iz izokrenutog donjeg rakursa. Pokretne slike umješno korespondiraju s raskošno orkestriranom glazbenom kulisom koja fino podcrtava događanja, varirajući više tema u finalnu etno-rock narikaču.

Glazbu je skladao Marko Perković Thompson, i to jako dobro, pa se čini kao da ovo nije njegov prvi susret s filmskim “scoreom”. Opišimo je kao ratničku, sa snažnim prizvukom domaćeg budničkog kolorita karakterističnog za Thompsonov opus. Ako je, po mnogim kritičarima, glazba u filmu prenaglašena, s pokojom “notom previše”, čini se da je “Josef” pao u Thompsonovu sjenu te u medijima doživio svojevrsno divljenje s distancije, napose u Puli.

Opći je konsenzus bio da je film dobar, ali rijetki su se usudili to reći naglas, što je vidljivo i po skromnim dometima u finalnoj podjeli nagrada. Je li “Josefu”, ponajboljem hrvatskom ostvarenju 2011. godine, presudio animozitet prema Thompsonu? Moguće. Kao skladatelj i tumač manje uloge austrougarskog vojnika, Thompson se popeo na pozornicu pulske Arene koja mu je dotad bila (koncertno) nedostižna, što je medijima bilo puno zanimljivije od kakvoće “Josefa”.

A i sam njegov sadržaj krije već razotkrivenu kontroverznu dosjetku, kao točku na “i”, po kojoj je Tito bio – Rus. Thompson i Tito, pa čak i Hitler, u istome filmu koji se reklamira pod parolom “Kukavica, heroj, zločinac... legenda”? To doista zvuči kao politička provokacija. No, “Josef” je puno više od političke provokacije. Ponovimo još jednom: vrlo dobar hrvatski film.

marko njegić

(Ne)poznati glumci

» U filmu, u većim ili manjim ulogama, igraju Ivo Gregurević, Bojan Navojec, Milan Štrljić, Alen Liverić, Sandra Lončarić Tankosić... ali i manje poznati, a zanimljivi glumci poput Dražena Šivaka i Nevena Aljinovića Tota.


Naslovnica Kultura
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last