Scena Kultura

‘fotografija kao dokaz’

Ana Peraica: I teleobjektivi su sredstvo iskazivanja muške moći

‘fotografija kao dokaz’

Iako je fotografija sve većom dostupnošću tehnologije posljednjih desetljeća prešla iz ruku pojedinačnih fotografa i malih zanata u ruke masa, profesionalna djelatnost, posebice kada je riječ o novinskoj fotografiji, u Hrvatskoj još uvijek dominantno pripada muškom svijetu. Tako tvrdi Splićanka dr. sc. Ana Peraica, koja je na riječkom sveučilištu obranila doktorat pod nazivom “Fotografija kao dokaz”.

Ona i Sandra Vitaljić s Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba, naime, prve su u Hrvatskoj doktorirale braneći disertacije koje u svom fokusu imaju ovaj medij. Tako je, pomalo ironično, za naše podneblje tipično muški zanat doživio znanstvenu dekonstrukciju baš kroz optiku dviju žena.

Ana se, međutim, ne bavi samo teoretiziranjem već i sama rado hvata kadrove u fotoobjektiv pa je prošlog tjedna otvorena izložba njezinih radova u Galeriji ULUPUH u Zagrebu, a ujedno je i kustosica ovogodišnjeg 46. zagrebačkog salona primijenjene umjetnosti i dizajna “Rukopisi novog doba”.

Za početak smo je upitali kako je uopće biti ženskim fotografom danas u Splitu.

- Nažalost, kod nas se još uvijek najčešće govori o fotografu, a ne o fotografkinji, odnosno ono što se anticipira da bi se trebalo pronaći jest muškarac s brkovima i srednjom stručnom spremom, a ne žena s doktoratom.

Je li situacija u svijetu bitno različita od naše?

- U svijetu ima mnogo uspješnih fotografkinja koje zauzimaju bitna mjesta u ovom poslu pa tako i urednička mjesta u časopisima. No, kod nas je situacija drukčija, fotografija je ostala muška domena, a kao medij, interesantno je spomenuti, u Hrvatskoj nije ni korištena u bitki za ženska prava 80-ih godina što je bilo karakteristično za Zapad kada je rođena feministička fotografija. No, unatoč tome prva dva doktorata iz ovog područja napisale su upravo žene, Sandra Vitaljić i ja.

U medijima i dalje vladaju muškarci, iako je zamjetno da je kvaliteta portreta bolja kad ih rade žene, možda stoga jer postoji svojevrsni strah od autoriteta fotografa kojeg lakše nadilaze od muških kolega. Kad su u pitanju reportažne i sportske fotografije prirodno muškarci imaju dominaciju jer su objektivi teški, a to su primarno njihovi interesi. No, ono što čudi jest činjenica da modnom studijskom fotografijom, čiji su glavni konzumenti žene, vladaju muškarci.

Znači li to da muškarci i dalje oblikuju ženska tijela?

- Kada se radi o reklamnim kampanjama neizostavan je element erotskog koji valjda bolje mogu pružiti muškarci. U toj kombinaciji nastaje određeno trenje koje mediji i reklamna industrija vole. No, nažalost reklamna fotografija u žurnalima i dalje nosi karakteristiku određenog šovinizma u pristupu kamerom.

Za fotografiju je to prilično mjerljiva stvar, pa se količina šovinizma lako može izraziti u brojevima. Odnos moći se uspostavlja s dominacijom gornjeg rakursa, a važno je i gdje pada fokus. Ako on ne pada na portretne crte ili ruke, nego negdje drugdje na tijelo onda vidimo da žena postaje objekt. Pogledajmo i kadar - je li prikazano cijelo tijelo ili je izrezano u korist bogatog poprsja? Sve to ukazuje na određeni odnos moći koji može dolazit iz nesvjesnog područja muške psihe, a ne uvijek iz svjesne namjere.

Što bi bilo tipično za ženski rukopis u fotografiji?

- Posljednjih godina vidim izrazito privatne fotografije poput onih Jelene Blagović koja snima pisma vlastite majke. Sandra Vitaljić, pak, snima bojna polja i prostore masakra ali s nerazumijevanjem, njezina očišta ne padaju tamo gdje bi “trebala” da bi promatrač shvatio o čemu se tu radi. Ona se radije nalazi u svojevrsnom kognitivnom odmaku, specifičnoj nebulozi fotografije koja sama po sebi govori da ona tu ne pripada i da ima određeni strah. Za žensku fotografiju je tipična i senzualnost i tekstualnost, usmjerenost prema malih stvarima, npr. teksturama koje su povijesno gledano pripadale ženama poput tkanja.

Nema baš puno žena među paparazzi fotografima?

- Zato što je oprema teška. Ne mislim da žene ne bi htjele znati ili vidjeti neke stvari ili da u njima ne čuče mali voajeri jer i žene ćire i vire. Radi se, naravno, o moralno vrlo upitnoj fotografiji no, moral je kategorija koja je vrlo pravedno distribuirana u društvu, kako među inteligentnima i neinteligentnima tako i među spolovima.

Ponekad se čini da se moć ne uspostavlja samo fotografijom već i opremom koja nosi određenu simboličku dimenziju, poput velikih objektiva?

- Indikativno je kada netko šeće malim kalama s velikim teleobjektivom jer je sasvim jasno da se tu nema što snimiti s takvom opremom. Netko tko to može dekodirati zna da taj čovjek ne radi ništa drugo nego simbolički označava prostor falusoidnom protezom. Sve tehnologije su svojevrsne proteze te mi postajemo kiborzi kada smo ovisni o njima. Kad vidiš takvog čovjeka vidiš zapravo tužnog kiborga. U tom smislu možemo povući paralelu s mačizmom i šovinizmom. U mačizmu ima istodobno nešto romantično i tragično - to je izgubljena moć, to je performativna uloga koja je izgubila svrhu. Za razliku od njega šovinizam je de facto realna agresivna uloga. Takva tragedija se može dogoditi i u tehnologiji kad netko ima nešto što ne služi ničemu već samo da bi pokazao moć.

 

 


U tvoj umjetnički atelje na Peristilu dolaze i muškarci i žene kako bi snimila njihove portrete. Postoji li možda kakva rodno uvjetovana razlika među njima kao modelima?

- U ateljeu radimo ja i moj partner Ljubo Gamulin pa često pitam mušterije želite li da vas snima muškarac ili žena. Odgovor djece je redom - žena, odgovor muškaraca je - žena, jer očito ne žele da ih muškarac gleda, a odgovor žena je najčešće - svejedno mi je. Kad se snima obiteljski portret obično je upravo taj spoj problem, jer morate postići jedinstvenost međuodnosa i odnosa s fotografom. Ne smije biti odbojnosti, straha no ni erotizacije.

Obiteljski portreti imaju simboličku, odnosno narativnu građu, na njima se točno zna tko kakav položaj zauzima. Gledajući povijesno zanimljivo je da je u Dalmaciji, za razliku od sjeverne Hrvatske, žena gotovo uvijek sjedila na obiteljskim portretima što znači da je imala važnu ulogu u društvu. Muškarac je stajao kao zaštitnik te je stavljao ruku na tijelo žene pokazujući prsten čime je svjedočio da određenim ugovorom štiti vlastitu ženu. Žena je, pak, sjedila na prijestolju okružena djecom pokazujući svoje insignije, odnosno bogatstvo obitelji.

Taj tip portreta je bio tipičan za Dalmaciju krajem 19. i početkom 20. stoljeća, dok su na sjeveru zemlje žene često bile pomaknute iz centra fotografije i djelovale kao služavke. Nakon Drugog svjetskog rata imamo tzv. borbene portrete na kojima se pojavljuju muškarac i žena u položaju jednake važnosti. Tipičan je bio profilni pogled usmjeren direktno u svjetlo - oni gledaju u budućnost, u novi socijalistički poredak.

Kada je počeo nestajati obiteljski portret?

- Obiteljski portret počinje nestajati 60-ih godina prošlog stoljeća. To je indikacija promjena u društvu. Obitelj ne pronalazi dovoljno razloga da napravi zajedničku uspomenu, odnosno prezentaciju vlastite moći u punom sjaju, nego spremaju usputne, primjerice rođendanske fotografije, koje će se prikazati potomcima... no one nemaju kvalitetu režiranog portreta.

Kakav je danas interes za snimanjem ovakvih fotografija?

- Danas se obiteljski portret ponovno pomalo pojavljuje. Nedavno nam je došao bračni par s četiri kćeri jer su željeli snimiti upravo ovakvu uspomenu. Ono što sam još primijetila je i da se današnji obiteljski portret često svodi na majku i dijete jer otac pomalo nestaje iz obitelji. Ne znači da se to dogodilo institucionalno, odnosno da se iza tih portreta kriju razvodi brakova već otac negdje radi pet poslova. To je naprosto činjenica ekonomije koja gura raspad obitelji koja više nema zajedničkog vremena.

U čemu je vrijednost obiteljskih portreta?

- Nažalost vrijednost tih fotografija se najčešće shvati kad više nema nekog člana obitelji. Zapravo portret se ne snima za sebe već za neka druga vremena. On je obiteljski dnevnik za generacije koje dolaze.

Postoje li pravila kako se odjenuti za snimanje?

- Očekuje se da će se na obiteljskoj fotografiji svi pojaviti u najboljem mogućem izdanju. Izbjegava se prikazivanje seksualnosti, minice su isključene. Ljudi uglavnom žele sliku mirne obitelji kakva je nekada bila. Poželjna je, dakle, retro estetika.

Koliko je onda riječ o imitaciji života?

- Nije imitacija dočim obitelj funkcionira. Matrica obitelji u kojoj postoji struktura međusobnih odnosa uvijek će funkcionirati samo ako su svi zadovoljni i nikako drugačije. Što se tiče vizualnog aspekta stvar je sljedeća - želi se izbjeći ismijavanje portreta modom. Zato se traži neutralna točka, odnosno klasika u odijevanju. Nije bitno što ljudi na njoj nose jer to nije modna fotografija, nego što poručuju generacijama, a to je; mi smo bili sretni, budite i vi.

 

siniša jović, foto: duje klarić / cropix

 

 

 

 

 

Naslovnica Kultura
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last