Scena Kultura

iz priloga spektar

Miljenko Jergović: Hrvatska je teokratska država, a Dalmatinci su izgubili identitet

iz priloga spektar

Dalmatinci su puno izgubili što se, početkom devedesetih, nisu uspjeli definirati na način Istrijana. Nisu uspjeli sačuvati srž svoga regionalnog, zavičajnog i kulturnog identiteta, nego su pali kao žrtve tuđmanovskog, duboko lažnog, projektivnog hrvatstv

Što me čini Hrvatom i što taj Hrvat čini meni? – raščlanjuje tkivo od kojega je spleten Miljenko Jergović u svojoj zadnjoj i, po mnogima, najvažnijoj knjizi.

Ona nije roman i nije obiteljska saga, nego nemilosrdna i intimna obiteljska fuga: posve netipična analiza piščeva identiteta koja počinje nad kadaverom njegova mrtvog oca.

Umjesto dubina koje otvara, Jergovićeva knjiga je dijelu kritičara, nažalost, bila puno zanimljivija po činjenici da ju je - kojega li čuda - objavio beogradski izdavač.

Novinska tjeralica

 - “Otac” je plamenom brzinom uzbunio književnu i medijsku scenu. Je li efekt očekivan i stoje li prigovori da je u djelo svjesno ugrađena “potrošačka provokacija”?

 - Pokušajmo se malo držati činjenica: knjigu sam objavio usred ljeta, u gluho doba godine, u Beogradu, u maloj izdavačkoj kući.

U čemu bi se onda sastojala “potrošačka provokacija”? Da mi je bilo do toga, priču koja, među ostalim, tematizira ustaški dio moje obitelji, objavio bih u Zagrebu, recimo pred deseti travnja. Zamislite kako bi se to prodavalo!

Takvo što nisam mogao učiniti iz svjetonazorskih razloga. Kako se onaj agresivniji, premda nikako i brojniji, Zagreb ponosi svojim ustaškim podrijetlima, i ističe ih kao što malograđani istaknu ono “plemeniti” između Ivan i Zajc, knjigu sam objavio u Beogradu, i tiho sam se nadao da ona do Zagreba neće ni doći, da će elegantno biti prešućena, i da ćemo na taj način svi biti sretni i zadovoljni.

Oni koji su profesionalne karijere ili korporacijsko poslovanje zasnovali na godišnjoj rasprodaji bleiburških kostiju, objavljivanju “Bijele knjige” u redakturi i krivotvorini jednoga hercegbosanskog Tuđmanova gaulajtera, te svakodnevnoj istrazi komunjara, posrbica i poturica, u ovome vide “potrošačku provokaciju”, i to je, zapravo, očekivano.

 - Na pasus o kolektivnoj odgovornosti Hrvata za ustaštvo, najviše je reakcija: od Vedrane Rudan pa do Milana Ivkošića. Napadaju me slijeva i zdesna, rekao bi pokojni Franjo Tuđman. Je li to dovoljan dokaz ispravnosti teze?


 - Ne znam zašto bi dvoje koje spominješ bili slijeva i zdesna. Pokušaj pronaći u kojem se to pitanju Rudan i Ivkošić razilaze. Recimo, oko albanskih slastičara, islama, Židova, haaških procesa ili američke politike, oni se u riječ slažu, pa je onda prirodno da se slažu i oko mene.

A što se tiče kolektivne odgovornosti, na suprotnoj je strani samo kolektivna neodgovornost. Desničari to vrlo dobro razumiju, samo što nam se razlozi za ponos i razlozi za sram razilaze. Bijes ih hvata što nisu u prigodi otvoreno se ponositi onim čega se mi sramimo.

Brani im ugovorena društvena laž, prema kojoj, kao i njihov duhovni otac Tuđman, o NDH i ustašama jedno misle, a drugo govore čim ih netko sa strane čuje. Zato je uredništvo “Večernjaka” za mnom izdalo potjernicu na dvije stranice, u kojoj, među ostalim, stoji da “uporno živim” u Zagrebu, da “pucam po Zagrebu iz Beograda”, i koješta drugo što bi se dalo tumačiti jedino pozivom na hajku, čiji je krajnji cilj da me se na svejedno kakav način odvrati od “upornoga življenja”.

Pritom, kolektivna odgovornost pred zlom počinjenim u ime kolektiva civilizacijski je aksiom, opće mjesto svakoga normalnoga europskog društva. Dakle, u tih nekoliko istrgnutih rečenica, koje “Večernjakovi” i “Nacionalovi” eksperti nisu u stanju kako treba ni citirati, nema baš ničega o čemu bi se dalo raspravljati.

Banalizacija sakramenta

 - Desnicu je frapirala činjenica da Jergović u obitelji ima više ustaša i narodnih izdajnika nego onih drugih. Nekako im je “Ocem” osporeno pravo da o Paveliću bez kompleksa govore kao o vlastitu intimnom pitanju?

 - Mislim da pretjeruješ. Nikoga tu ništa nije frapiralo. Problem upravo i jest u tome što se oni o Paveliću ne usuđuju govoriti kao o vlastitu intimnom pitanju. Njihov je odnos kriptičan. Odnos prema ustašama je za tu vrstu naših desničara - a neka druga vrsta, na žalost, ni ne postoji - nekakav tajni hrvatski državotvorni zavjet.

Moja obiteljska priča je nešto sasvim drugo, i kao intimna, i kao književna, te - na kraju krajeva - i kao politička činjenica. Sigurno da ju nisam pričao zbog hrvatskih desničara, niti bih ju pričao njima. Uostalom, objavio sam je u Beogradu. Naročito iz te beogradske perspektive, komično mi je kada me hrvatstvu poučava Milanče Ivkošić.

Ustaštvo bake, koje je refleks njezine ljubavne nesreće, u “Ocu” je demaskirano s hladnim razumijevanjem. Zašto je izostalo razumijevanje prema ocu koji je ipak prvi osvijestio zlu kob obiteljskoga svjetonazora?

 - Prema ocu ne mogu imati “hladno razumijevanje”, jer mi je on odveć blizak, a, plašim se, i vrlo sličan. Kako on za mene nikada nije predstavljao autoritet, u njega obično gledam kao u zrcalo, u strahu da ponavljam njegove greške i živim njegovu nesreću. Razumijem ga, ali nisam prema njemu nježan, niti želim biti nježan prema sebi. To je tonalitet u kojem je knjiga pisana.

 - Je li priznanje da si krštenjem u poznim godinama došao do domovnice dokaz pristajanja na klerikalno-nacionalni koncept državnosti ili poruga istome?

Mislim da je na sramotu Republike Hrvatske što i dandanas bosanskohercegovačkim Hrvatima “udjeljuje” domovnice jedino na osnovi krštenice izdane u nekoj katoličkoj župi.

Osim što je to duboko ponižavajuće za jedan narod i što ga pomalo svodi na pokrštene afričke urođenike, time je Republika Hrvatska, na način Islamske Republike Iran i Izraela, uspostavljena kao teokracija.

Zanimljivo da ta činjenica ne smeta ni pravniku Ivi Josipoviću, a znam da mu je poznata. Osobno, frustriralo me to krštenje, o čemu i pišem u “Ocu”, premda nisam vjernik. Ali me vrijeđa što se prvi i temeljni sakrament Katoličke crkve, nešto što bi trebalo biti znak vjere i metafizičkoga pripadanja, banalizira i pretvara u jedan potrošni birokratski papir.

 - Knjiga je, po sudu mnogih, žrtvovala literarni potencijal nauštrb publicističkih pasusa. Je li joj moguć produžetak, razrada, nekakav Jergovićev “identitetski ciklus”?

Mislim da nikakva žrtva ne postoji. “Otac” je knjiga bez literarnih pretenzija, koja, uz minimalnu stilizaciju teksta, donosi jednu osobnu priču. Njezina, eventualna, snaga je u snazi same priče i u onome što se pričom razotkriva. A “identitetski ciklus”: pa ja i pišem samo o identitetu.

Kompozitna nacija

 - Drvenik, kao jedna od formativnih lokacija tvoga identiteta, čini te i Dalmatincem. Moraš priznati da smo mi Dalmatinci, usprkos svemu, uvijek bili u dobre s Hrvatima.

 - Dalmatinci su puno izgubili što se, početkom devedesetih, nisu uspjeli definirati na način Istrijana. Nisu uspjeli sačuvati srž svoga regionalnog, zavičajnog i kulturnog identiteta, nego su pali kao žrtve tuđmanovskog, duboko lažnog, projektivnog hrvatstva.

Taj beogradski general, naime, nije znao, niti je mogao znati, po čemu je i sam Hrvat. Njegovo hrvatstvo je bilo generalštabno, topčidersko. Hrvatstvo iz “nacionalnog ključa”, po kojem je napredovao u vojnoj hijerarhiji.

A hrvatska nacija je kompozitna jer je, za razliku od nekih drugih, nastajala mimo logike vojnih osvajanja i zaposjedanja teritorija. Unutar sebe nije monolitna, nego funkcionira kao zajednica raznolikih kulturnih identiteta.

Stoga nije ni čudno što je Tuđman čelnike Dalmatinske akcije proglasio za ljutu Al-Qa’idu i dao ih pohapsiti. Nije on bio paranoik, nego samo nije znao što znači biti Hrvat. Kako je imao apsolutnu vlast, od svoga je neznanja stvorio načelo i sve nas učinio sudionicima svoje gluposti i svojih zločina.

Zato je i Milančetu dano da na stranicama “Večernjega lista” izdaje uvjerenja tko jest, a tko nije Hrvat. U meni se sve buni protiv toga topčiderskog hrvatstva, kojemu ništa nije značio ni hrvatski grb, pa ga je Tuđman, valjda inspiriran brijunskom faunom, “ukrasio” zoološkim vrtom.

Ja sam rođenjem, i mnogo čime drugim, Bosanac, djetinjstvom i nekim privatnim sentimentima sam Dalmatinac, a već sedamnaest godina živim u Zagrebu ili u blizini Zagreba, pa sam i Zagrepčanin. Eto, to je kompozicija moga hrvatstva, koje je, opet, samo dio moga kulturnog i socijalnog identiteta. Ako Dalmatinci nisu Dalmatinci, oni u kulturnome smislu nisu ni Hrvati.

 - Dosljedno svom osamljeničkom kodu, ljetuješ u Konavlima. Vizionari tvrde kako su prosto idealan reljef za najveći hrvatski golf-teren?


 - Eh, nije to baš tako. Lakše mi je osamiti se u Zagrebu nego u Konavlima. Tamo nipošto nisam sam. To je lijep i drevan kraj, s dugim i vrlo živim pamćenjem, epskim pamćenjem, u koje su upisane velike omraze i velike ljubavi. Volim se voziti po Konavlima i Konavoskim brdima, slušati Mahlerove simfonije i gledati svijet koji će uskoro biti izgubljen. Golf-igrališta krajnje su ishodište topčiderskog hrvatstva.

DAVOR KRILE

Naslovnica Kultura
Page 1 of 6FirstPrevious[1]23456Last