Scena Kultura

INTERVJU Zlatko Bourek: Sreća što nisam bogat

‘Split s Arheološkim muzejom stalni mi je poticaj i inspiracija. Srećom da nisam bogat, jer bih iz tog vašeg muzeja pokupovao sve eksponate’, kaže Bourek

Renomirani akademski slikar i kipar Zlatko Bourek ove će nedjelje, u 20 sati, predstaviti svoju izložbu “Bećarska rapsodija” u Galeriji Meštrović, u okviru Splitskog ljeta. Izložba je koncipirana kao susret Bourekovih i Meštrovićevih djela, a sastoji se od slika, skulptura, animiranog filma i teatra. Ovaj osebujan i neumoran majstor kreacije ove je godine proslavio 81. rođendan, a u razgovoru za “Slobodnu” upoznao nas je s izložbom i nije prestao naglašavati svoju ljubav prema Splitu i njegovoj kulturi.

Veze s Meštrovićem

Neka će se djela premijerno predstaviti?

− Da, to su slike velikih formata 170x140. Te su slike napravljene kao priče, jer, kako sam ja i filmadžija, slike moraju pričati. Tema prelaska preko rijeke i mostova, bijeg s jedne obale na drugu, stalno boravi u meni i u gotovo svim Slavoncima. A ta simbolika ima pomalo tugaljivu notu, jer govori o nečemu što je bilo, a bolje bi bilo da nije... S druge strane, kako Slavonija ima i svoju veselost, tako je tu prisutan i dobri zdravi erotizam.

Kakve su vaše veze s Meštrovićem?

− Ovaj je pothvat pokrenula Galerija Meštrović u okviru ideje da se ponovno skrene pažnja na muzej. U Italiji i Njemačkoj postoji slična praksa, a zove se “Accanto” ili “Pored” muzeja. To je uobičajena akcija kojom muzealci pokušavaju ponovno oživiti muzej ili potvrditi da postoji. Meni je činjenica da sam dio toga, da sam “pored MeštrovićaSDRq, jako draga, i to smatram pohvalom meni i mojem radu, ali i svim ljudima koji se bore za kulturu, koja ovdje u Splitu intenzivno traje i živi.

Splitsku kulturu vidite kao živu i intenzivnu?

− Split je kao stvoren za inspiraciju, sa svojim velikim morem i prekrasnom kulturom, grad ljepote i istine, na koje se jednostavno ne može biti ravnodušan. Split sa svojim Arheološkim muzejom stalni mi je poticaj, osjećaj i inspiracija da radim. Srećom da nisam bogat, jer bih iz vašeg Arheološkog muzeja pokupovao sve eksponate. Obožavam ga, čudo je kakvih tamo komada ima... Splitska je kultura plodna i bogata, na kojoj mi je čast da radim, da je ispijam i dobivam volju i snagu da dalje stvaram.

Brižna umjetnost

Vaše je stvaralaštvo impresivno, bogato i raznovrsno. Slovite za jednog od naših najsvestranijih umjetnika...

− Kipar sam po profesiji, završio sam Akademiju za primijenjenu umjetnost koja je 1955. ukinuta. Sretan sam da se sada ponovno osniva. Tu se podučavala ona vrsta umjetnosti koja je brižna prema svojoj sredini, kojoj je cilj da poboljša sredinu i dušu ljudi. A ne kao ovi današnji samoživi umjetnici... To je generacija iz koje bih izdvojio i Vaska Lipovca, Lončarića... Kad pogledate moju izložbu sada u nedjelju, iako nema moga Vaska, vidjet ćete da imamo slična rješenja, da smo srodne duše.

Nedavno ste uprizorili predstavu “Jedini uspjeh Adolfa H.”, prema motivima “Mein Kampfa”. Kako je bilo raditi na njoj?

− I za tu mi je predstavu bio upućen poticaj iz Splita. Radio sam je s velikim užitkom i snagom. To je poseban farsičan teatar − teatar figura i teatar nakaza, na osnovi tradicionalnog japanskoga kazališta “bunraku”. Osim mene, kod nas to nitko ne radi. To je nešto što je jako prispodobivo u ova siromašna vremena, kada se nema novca za velike produkcije i spektakle. Tehnički je kao stvoreno za jak vizualni i sardoničan doživljaj, jer je njezin razlog postojanja rugalački. A ja sam ipak jedan zločesti Slavonac, radostan, ali i zločest...

Židovstvo

Židovstvo vam je, međutim, jako blisko i važno...

− Stalo mi je do toga da se o toj temi govori. Tekst je napisao George Tabori, Mađar koji je pobjegao pred Hitlerom. U predstavi je, osim o Hitleru, riječ i o Židovu koji je vječna žrtva, ali s druge strane i normalan poročan čovjek. Stručnjak sam za judaističku kulturu, to mi je životna preokupacija, tako sam školovan, te smatram to životnim dugom prema nečemu što je bilo.

Na Splitskom ljetu gledali smo vašu predstavu “Kralj Ubu” Alfreda Jarryja 2005. godine. Kakva su vam sjećanja na te izvedbe?

− To je bio kulturološki velik i zahtjevan projekt, jer je ta francuska literatura bila osnova i početak modernog teatra. Isto je djelo rađeno u Beogradu, gdje je Kralj bio aluzija na Tita, a ja sam se ipak potrudio napraviti normalan komad, sve onako kako piše.

Vizualno je to, dakako, bila moja ruka. Jedina mi je tuga što sam pristao da se izvodi na otvorenom. Takav pučki teatar zahtijeva zatvoren prostor, kao i dobro predznanje. Ne radi se tu o vicu.

Bio sam uvjeren da će u vraškom gradu kao što je Split komad biti pročitan. Zato mi je žao što je prostor pojeo ovu vrstu glume.

Pohvalili ste “Smij i suze starega Splita” na ovogodišnjem Splitskom ljetu?

− Da, to je vrlo uspjela Golovkova predstava. Eto, to je primjer kako se likovi jako dobro ocrtavaju u ambijentu. Naglasio bih i maestralnu ulogu Ratka Glavine.

ANA JERKOVIĆ 

Doručak na travi

 Na presici nazvanoj “Doručak na travi s Bourekom kod Meštrovića”, predstavljena je u vrtu Galerije Meštrović izložba i njezini autori. Na izložbi će biti 15 skulptura, 22 slike, četiri animirana filma te materijal iz teatra (fotografije, plakati, nacrti itd.). To je prva Bourekova izložba u Splitu, a Milan Štrljić kazao je da je “dijalog Meštrovića i Boureka” spoj panonske srčanosti i južnjačkog temperamenta. Bourek je, pak, poručio mladim umjetnicima da je važno da ostave trag u svojoj sredini, jer to je jedino što vrijedi i što ostaje.

Naslovnica Kultura