Prilozi Prostorija

u ateljeu

Mozaici sa stola u kužini i Silvijina igra staklenih perla

u ateljeu
Muž mi radi u Njemačkoj, eto, ne moran kuvat pa stvaram umjetnost na kuhinjskome stolu, dok čekam da mi gradska vlast dodijeli atelje – dočekala nas je Silvija Sunara Ćevid (34), akademska umjetnica čija prostrana teraca gleda na dvije ključne točke drniškog romantizma – park s fontanom ispred starog đačkog doma i gradsku tržnicu, Pijacu, ispod crkve Gospe od Ružarija. Silvija je nakon Umjetničke škole diplomirala 2000. godine na splitskoj Umjetničkoj akademiji u klasi prof. Gorkoga Žuvele . Posvetila se rijetkoj umjetničkoj majstoriji – izradi apstraktnih mozaika od stakla na površini ogledala, koje je uz ulja na platnu velikih formata izlagala na sedam samostalnih i više skupnih izložbi. No kako je završila i teoretske predmete na splitskoj Akademiji koja se u to vrijeme tek formirala, nedavno je uspjela skucati punu satnicu, i to u pet različitih škola, što osnovnih gdje predaje likovnu kulturu, što srednjih u kojima poučava omladinu povijesti umjetnosti!

Ovdje je lakše odgajati djecu

Znate li svakog jutra na koju ćete stranu?

- Aaa, ovako; ponedjeljak Oklaj, utorak Knin, srijeda Drniš, četvrtak opet Knin i petak Miljevci. Kako imam po jedan sat u svakom razredu, predajem u dvadeset i dva razreda i sama se sebi divim koliko različite dice zapamtim. Ali nije mi naporno, volim posao i volim voziti – kaže Silvija, koja se brine i za osmogodišnju kćer Marijetu, dok je njezin Darko u inozemstvu. Život u malome Drnišu, koji se nije oporavio od ratne okupacije, ne pada joj teško:
- Ne znam zbog čega ljudi misle da ako žive u velikom gradu da im je život ispunjeniji. U Splitu sam svakih desetak dana, družim se s prijateljicama, idem u kazalište, kino, na izložbe... Sve ovisi o tome kakav stil života vodite. Neki ljudi žive iznad najboljih galerija pa nikad nisu povirili u njih. Živjeti u malome mistu znači imati više vremena za sebe, za izgradnju osobnosti, kontakt s prirodom... Na primjer, volim voziti biciklu, otići do stare kuće dida Bariše u Ceru, ondje se napojiti tišinom i osamom. Osjetiti se bliže didovini...

I babinstvu! Ne zaboravimo babe!

- Pa šta ću kad se kaže didovina, a ne babinstvo.

Postoji li u Drnišu umjetnička scena?

- Kako se uzme. Družim se s ljudima koji me inspiriraju, koji se bave poezijom ili imaju umjetničkog dara, premda nisu akademski umjetnici. To je, s obzirom na kontekst sredine u kojoj živim, sasvim dovoljno. Nisam boemski tip, više volim finjak, mirne razgovore. Volim biti sama, ne preferiram beskrajne kave na štekatima. A što se tiče odgoja djece, to je nemjerljivo lakše i bezbrižnije u manjem gradu. Moja Marijeta ide na gimnastiku, dramsku i na zbor i sve je to na udaljenosti od pet minuta. Tako je bilo i dok smo bili djeca, imali smo razigrano djetinjstvo baš zato što smo u Drnišu...

Išli ste u glazbenu?

- Pa svako drniško dijete ide u Glazbenu školu šest godina!

?!

- Niste to znali? Ma kako ne, od trećeg osnovne do osmog, obavezno. Tako sam i ja šest godina učila klavir, a kasnije sam svirala brač u Tamburaškom orkestru. Moje mlađe sestre također su se glazbeno školovale, Josipa je svirala klarinet, Ana gitaru i to nije bilo ništa posebno u Drnišu.

Bilo je i krvi i stakla u očima

Onda vam Umjetnička u Splitu nije predstavljala problem?

- Ha, i to je bio cirkus. Mi smo u Splitu tada bili kao izbjeglice, smješteni u hotelu u Duilovu. I kad sam roditeljima kazala da bih se upisala u Umjetničku, a oni se složili, vozili su me na upis. I zaustavimo se na ulici da bi pitali gdje je uopće ta škola, a jedna žena nam je odgovorila: ‘Aaa eno ih, to su vam oni šta sliče na dicu!’ Roditelji su se na to malo smrzli... A zaista smo se kao polaznici Umjetničke osjećali malo posebnima, a vjerojatno smo i tako izgledali... Bilo nas je malo i imali smo neki dar koji naši vršnjaci nisu. Nakon srednje odmah sam upisala Akademiju, valjda sam sve dobro posložila i nisam imala problema, a u profesoru Žuveli imala sam veliku potporu. Dani u Splitu doista pamtim kao pune sunca, to je savršeni grad – priča nam Silvija svoje đačko i studentsko doba, koje je ipak nije toliko začaralo da bi cijeli život ostala na Rivi.

U Drnišu je nastavila ratom prekinuti život, odmah našla posao, a vrlo brzo i inspiraciju u novom materijalu, staklu.
- Privuklo me jer je to prilično neobično i koliko znam, nitko se ne bavi staklom na ovaj način, a umjetnicima je uvijek cilj biti poseban. Kako sam smislila? U razgovoru s prijateljem staklarom koji izrađuje i figure od većih komada stakla. U ćakuli smo došli do ideje da bi zasigurno bili zanimljivi mozaici od stakla u različitim bojama, tako da se drevna tehnika mozaika primijeni u suvremeni umjetnički izričaj. U početku sam slagala motive na običnom staklu, a onda sam shvatila da je ogledalo kao podloga puno efektnije, među ostalim i zbog toga što promatrač može ugledati svoj lik razlomljen u stotine slika. Bilo je mučno u početku, prijatelj bi mi izrezao trake od stakla, a onda sam ih bojala i sama rezala i lomila na kockice. Bilo je i krvi, stakalca u očima... Sada surađujem s jednim kninskim staklarom koji mi sve izreže i to mi je spas – navodi Silvija, čiji su najčešći motivi uzeti iz prirode, apstraktni, bajkoviti.

- Staklenim kockicama dodajem i perle, različite oblike, kako bi bile što bogatije. Taj rad traje dugo, danima. Kad završim mozaik, nastupaju sestre Josipa i Ana, koje ga detaljno očiste od ljepila i uglancaju, to je vrlo važan dio procesa jer rad tada zablješti – opisuje.

- Iz svakoga kuta gledanja drugačije izgleda, refleksija je skroz otkačena – primjećuje i Božo kroz objektiv fotoaparata dok snima Silvijine radove, a njegovoj izjavi dodajemo i onu prof. Gorana Mrnjavca:

- Razne nijanse ovih boja pridonose intimnom ugođaju sanjarenja, melakolije. Koristeći se apstrakcijom pri izradi mozaika, Slivija uspijeva kod promatrača izazvati ekspresiju i uvući ga u svoj unutrašnji svijet mašte i slobode...
Izvlačimo se iz igre staklenih perla jednim prizemnom pitanjem:

Koliko su teške?

- Jako, više od pet kilograma i sve je vrlo lomljivo. Da ste vidjeli koja je to muka bila oko pakiranja, pa transporta... Veliku potporu pri organizaciji izložbi spremno su mi dali drniški poduzetnici, a posebno Ivica Barišić. A još prije, dio svog poslovnog prostora za rad mi je ustupio Marko Skejo, no kad mu je zatrebao, morala sam opet raditi doma. I to je prednost života u manjoj sredini; svi se poznajete i uvijek ima ljudi spremnih da vam pomognu.

Pred kamenom kućom dida Bariše

Izdvojila bih kao primjernu suradnju s uglednom šibenskom galerijom ‘Krševan’ i voditeljima Pavlom Rocom i Antonijom Modrušan, da su svi barem kao oni, tako pažljivi i obzirni prema umjetnicima...

Ali grad nikako da vam posudi prostor za atelje?

- Prošla vlast me odbijala, pa nije bilo ništa od toga, a svugdje po Drnišu ima praznih gradskih prostora. Promijenila se vlast i ponovno sam uputila molbu, čini mi se da će ovog puta uspjeti. To mi je najveća želja, a mislim da je i koristan dodatni kulturni sadržaj za Drniš.

Ajmo u Ceru! Ajmo vidit nadahnuće.

- Ajmo.

Stiže sestra Josipa i vozimo u dvadesetak kilometara udaljeno selo odakle su se Sunare doselili u Drniš. Najprije izazivamo paniku među ovećim stadom ovaca, pa tjeramo kokoši, i onda smo pred lijepom kamenom kućom dida Bariše.

- A u selu su je zvali, moš mislit, kula! Jer je imala pod više do ostalih kuća, a i prilično je masivne gradnje – objašnjava sestra Josipa.

Pod golemom koštelom tražimo tragove Silvijine inspiracije. I ima je posvuda; čista priroda, hranjivi zrak, rijetki rođaci, drago im je vidjeti sestre, a čudno novinare.

- Sjednem ovdje ispred kuće, pa šutim, mislim, punim se energijom...

Zašutimo i mi, Božo mitraljira aparatom put Silvije i didove kuće, ostali pušikaju. Svi putuju na svojim pogledima... Ma jel se ono tamo vidi Bogočin, brdo-svetište poganskih Hrvata? Jest, Bogočin...

damir šarac
snimio božo vukičević/cropix

Naslovnica Prostorija