scuba skenerPogled na tirkiznu panoramu Kalebinjaka: naši podvodni reporteri zaronili su kod Rogoznice

Piše Ivana Nobilo

23. siječnja 2023. - 10:32

sd sd sd sdsBožidar Vukičević/Cropix

Kalebinjak, gola hrid smještena u akvatoriju Rogoznice, među dva otočića Smokvicom velom i Smokvicom malom te rtovima Konj i Movar, ovog puta bila je naša ronilačka postaja. Ovaj nenastanjen otočić na kome se nalazi samo lučko svjetlo, crno-crvena kula sa stupom, galerijom i znakom na vrhu te dvije crne kugle jednom iznad druge od pamtivijeka je bio dom samo galebovima koji i danas uživaju u panoramskom pogledu na plavi akvatorij, a po kojima je Kalebinjak i dobio svoje ime. Čitav ovaj dio Jadranske obale meteorološki je nemiran i poznat po krajnostima, od sudara vjetrova i struja praćenih snažnim valovima do poput ulja mirne bonace, a izolirana oznaka opasnosti stoji na ovom otočiću pozivajući na oprez i podsjetnik je na brojne brodolome koji su se na ovom području dogodili u prošlosti.

Prisutne morske struje su dobre, nose hranjive tvari i u pravilu vrijedi: što je struja jača, više se života može vidjeti. S obzirom na to da se naša grupa sastojala od iskusnijih ronioca, jačem smo se kurentu veselili jer nam nije predstavljao problem pri ronjenju, a znali smo da će zbog njega ovaj zaron biti bogatiji.

Ovo je zapravo vrlo jednostavno ronjenje koje se sastoji od obilaženja otočića u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, a dubine od 10 do 15 metara pokazale su se najzanimljivijim.

Mi smo odlučili krenuti sa sjeverne strane prema jugoistoku ali ipak otići nešto dublje, na nekih tridesetak metara do stabilizatora hidroaviona koji se tamo nalazi, ali i kako bi provjerili kuću mladog jastoga kojeg je Dražen iz centra Deep Blue Diving susreo koji dan ranije. I nismo ostali razočarani, jastog je bio kod kuće i ispipavao je teren sa svoja dva dugačka šarena ticala.

U okolici je i morskih pužića bilo pregršt što je za makro fotografe pravi mali raj, a moglo ih se naći od uobičajenih šarenih Craetena, ljubičastih Flabellina ili crno-bijelih Dalmatinera do onih malo manje čestih veličine jedva par milimetara, a koje samo iskusno oko i pažljiva potraga može razotkriti među tankim grančicama algi.

Nailazimo i na oveću perisku, poput monolita je stršala iz polja posidonije, ali na žalost samo je mrtva ljuštura, još jedan u nizu podsjetnika na krhkost našeg morskog eko sistema.

Božo me upozorio i na tepih invazivne alge Racemose, ali ni ona nas više ne iznenađuje, toliko je već raširena da gotovo i nema lokacije na kojoj je nismo susreli.

Na istočnoj strani otočića, na dubini od petnaestak metara, nalaze se stijene između kojih je posebno zanimljivo „driftanje“ u morskoj struji, naročito oko velikog ovalnog kamena gdje smo mogli vidjeti gotovo svaku životinju ovog podneblja.

Velika jata riba crneja kretala su se posvuda hvatajući čestice hrane koje su lebdjele u moru, murine i ugori promatrali su oprezno iz svojih rupa, a različite vrste koralja i morskih anemona njihali su se upozoravajući na svoje opasne žarnjake spremne za lov.

Oni sretniji ronioci ovdje mogu naići i na brzog i jakog plivača otvorenog mora, gofa, koji zna prići u potrazi za hranom na mjesta gdje se okuplja sitnija riba ili lignje.

Ova izdvojena stijena je dom i velikoj kirnji vrlo spretnoj u bijegu, koju u pravilu susreće samo prvi ronioc u grupi.

Izuzetna vidljivost je ono što krasi ovaj dio akvatorija, pa se pogled na ovu tirkiznu podvodnu panoramu može protegnuti i u daljine od trideset do pedeset metara.

U plićini Kalebinjaka sreli smo brojna jata poznatog „vegetarijanca“, salpe, ribe srebrnastog tijela prekrivenog zlatnim uzdužnim prugama, kako se goste na podvodnim pašnjacima morskih algi.

Ova vrlo plaha i oprezna riba redovito traži sigurnost svog jata i konstantno je na oprezu, a kada nepoželjan gost prekine njihov ručak, jato u svom bijegu stvara pravi tornado koji i ostale ribe u blizini upozorava na pristiglu opasnost. Postoje legende kako su još Stari Rimljani ovu ribu koristili kao halucinogeno sredstvo i da je konzumacija njenog mesa potencijalno otrovna, čak i u arapskom svijetu nazivali su je „ribom koja stvara snove“.

Nešto istine ipak ima u tome, a smatra se da njihova halucinogenost ovisi o algama koje one jedu, a konzumacija njihovog mesa uz kemijske reakcije koje se nakon toga zbivaju u ljudskom tijelu mogu stvoriti doživljaje koji se manifestiraju poput sna. U našem podneblju ovakvih algi srećom nema, pa jedina opasnost može postojati u činjenici da se salpino meso brzo kvari i konzumacija takvog mesa može uzrokovati probavne smetnje.

I naši snovi sada su se morali prekinuti izronom i izlaskom na brod, jer u bocama je zraka već pomalo ponestajalo, ali u glavama i srcu odnosimo više nego lijepe uspomene, a pozdrav rogozničkom akvatoriju svakako će biti: do vrlo skorog viđenja!