O budućnosti hrvatske nautičke industrije najbolje govori podatak o samo troje polaznika preddiplomskog studija treće godine brodogradnje na splitskom Fakultetu elektronike, strojarstva i brodogradnje. Ta ugledna sveučilišna ustanova već godinama muku muči kako privući mlade na jedan od smjerova istaknutih u svome nazivu koji sve manje drži vodu.
Ni na drugim hrvatskim katedrama za brodogradnju situacija nije puno bolja, no možda sljedeća priča potakne nekoga od srednjoškolaca da razmisli o odabiru toga vrlo cijenjenog, ali u Hrvatskoj ne baš popularnog zanimanja.
Dakle, na trećemu međunarodnom natjecanju studenata brodogradnje Hydrocontest u Švicarskoj među 25 sveučilišta iz 12 zemalja sudjelovala su i dva tima iz Hrvatske, splitskog FESB-a i združene snage riječkog Tehničkog i Pomorskog fakulteta. Riječani su složili električni trimaran hidrokrilac, a Splićani su nastupili s dva i pol metra dugim modularnim višenamjenskim plovilom u hidrokrilnoj i istisninskoj SWATH verziji.
Na taj način su se natjecali u lakoj i teškoj kategoriji, odmjeravajući snage s najboljim mladim projektantima iz Švicarske, Francuske, Velike Britanije i drugih tehnološki naprednih država. Desetodnevno nadmetanje eksperimentalnih modela plovila na daljinsko upravljanje bilo je odlična prilika za usporedbu znanja i kvalitete nastavnih programa.
Teška i laka kategorija
Voditeljica splitskog osmeročlanog tima Marta, jedna od gore navedenih troje studenata brodogradnje, Martina Andrun, opisala nam je kako je izgledao njezin put do Lausanne na obali Ženevskog jezera.
- Mene je zanimalo programiranje dinamike fluida (CFD) i profesor Branko Blagojević nam je lani u ožujku rekao za natjecanje u Švicarskoj. Uz standardnog hidrokrilca odlučili smo se i za manje poznat koncept brodova SWATH. Za programiranje smo odabrali softver Numeca za detaljno planiranje otpora, ljuljanja i stabiliteta s narinutim valovima koji izračuna kada će brod izroniti, pod kojim kutem i u praksi se to pokazalo prilično točno.
Praktično smo imali bazen na računalu i nismo imali potrebe slati modele u Brodarski institut. Nakon što smo sve izračunali, u veljači smo krenuli s izradom i nakon pet mjeseci intenzivna rada pripremili brodove za putovanje. Najveći dio posla u podrumu fakulteta odradili su moji kolege s godine Božidar Šarić i Josip Karačić, te Stipe Antunović sa stručnog studija brodogradnje. Tek kad smo došli u Švicarsku, shvatili smo da su ostale ekipe koristile pomoć velikog broja profesionalnih firmi i zato su imali puno ljepše brodove.
Na večernjim konferencijama Tech Talk naši vršnjaci su najviše pričali o težinama i karbonu, ali nisu bili toliko upoznati sa CFD-om, pa su njihovi profesori i mentori bili vrlo zainteresirani za naše izlaganje - ispričala nam je Martina ponosna na visoku razinu znanja hrvatskih studenata kojima strani vršnjaci u matematičkim modelima nisu mogli parirati.
Propeler iz printera
Prema propozicijama natjecanja, korištenje tuđega znanja i usluga nije bilo zabranjeno, ali Hrvati su smatrali da je sve potrebno napraviti vlastitim rukama. Betonske kalupe, olovnu kobilicu, trupove u vaakumskoj infuziji, pa čak i propeler, izradili su sami na fakultetskom 3D printeru, ali nisu bili zadovoljni rezultatom, pa su prihvatili standardno rješenje organizatora koji su po dolasku u Švicarsku svima osigurali baterije i jednaki električni motor snage 1400 W.
Za testne plovidbe ipak su morali imati posebnu bateriju od 20 Ah napona 48 volti koju im je po narudžbi sastavio meštar Josip Bužur iz Đakova.
- Naš brod nije bio toliko lijep i svi su mislili da neće biti nešto od nas. Nije problem napraviti hidrokrilca koji će poletjet i past, već je važno da bude stabilan u plovidbi. Mi smo na bokove ugradili ultrazvučne senzore koji su pratili kut nagiba i slali podatke linearnom aktuatoru koji je ispravljao brod. To je svima bilo zanimljivo.
U prva dva dana kvalifikacija završili smo rutu, ali treći dan je došlo do miješanja frekvencija joysticka i naše daljinske komande od 400 kuna se nisu mogle mjeriti s njihovima od 8000 kuna. Izgubili smo kontrolu i jedanput smo udarili u obalu, a drugi put smo brod morali hvatali gliserom. Kad smo se sudarili s Norvežanima, organizatori su predložili da odustanemo. Kupili smo novi joystick, ali ga nismo uspjeli programirati.
Bez obzira na sve, mi smo zadovoljni jer smo dobili ogromno iskustvo. Kao što je rekao profesor Blagojević, ovo je ekipa koja zna napraviti brod - rekla je Martina, koja je vodila ekipu kao pravu firmu, od budžeta, nabave i izrade dokumentacije do rješavanja problema sa špediterima i austrijskim carinicima koji su 30 sati zadržali brod na granici.
Savjetnici i sponzori
Riječki trimaran hidrokrilac također je bio dobar, ali je servo motor bio slab za zakretanje kormila pa je od napora pregorio. Zanimljivo kako je jedan od riječana bivši splitski student Stipe Plenča s kojim su tijekom gradnje razmjenjivali iskustva.
I Martina će uskoro postati riječka studentica jer u Splitu nema diplomskog studija brodogradnje. U opciji je bio i Zagreb, ali je procedura nastavka studija kompliciranija zbog neusklađenosti programa.
Kako je projekt vrijedan 150 tisuća kuna multidisciplinaran, u timu su bili FESB-ovi studenti računarstva Tomislav Radanović i Mislav Pezo zaduženi za elektronike. Studentica strojarstva Petra Bagavac pomogla je oko razvoja kormila. U timu je i student brodogradnje Marin Špika zadužen za komunikaciju sa sponzorima.
Uz profesore Blagojevića i Borisa Ljubenkova i laborante s FESB-a Danka Govorčina i Čedu Perića koji su čitavo vrijeme bili na raspolaganju, pomogao je i poznati splitski projektant Klement Jadrešić, te ekipa iz Salona Vara gdje su rezani aluminijski elementi.
- Kroz ovakve projekte na fakultetu studentima se žele približiti praktična brodogradnja i problemi iz stvarnoga života, kao što su kašnjenje isporuke materijala, rad u većim grupama. Kad sam ušla u projekt, nisam razlikovala pramac i krmu, a sada mogu doći u firmu i odmah početi s radom.
Također nas je puno lakše zainteresirati za stvari koje bi na predavanjima bile dosadne. Budući da nas plaši pomisao da nam plovila u stvarnosti ne budu onakva kakva su na papiru, ulažemo u sve dvostruko više truda. Tako naše znanje postaje realno - zaključila je Andrun.
