Novosti Svijet

'histeriju stvorili Nijemci'

Reportaža iz austrijskog skijališta 'zatrpanog' snijegom: 'Mi imamo i romanske i slavenske krvi. To se vidi našim duhom, energijom... i zato se brzo nađemo s Hrvatima'

'histeriju stvorili Nijemci'
Skijanje na vrhu na metrima snijega
Skijanje na vrhu na metrima snijega
Vinkovčanin Marko
Karin iz turističkog ureda
Pogled iz mjesta na skijalište
Mađar Geri lopata ispred hotela
Spašavanje krovova od snijega
Australac Brandon misli da je doma pa nosi kratke rukave
Na vrhovima skijališta je i do tri metra snijega
Na skijalištu je sve vrlo organizirano
Glavna šetnica u Saalbachu
Recepcioner Robert iz Zagreba
Skijaški instruktor Andreas ispred upozorenja za lavine
Na krovovima je metar i pol snijega

Kažu da je najveća baza nekoga na sjeveru ili istoku Austrije trenutačno pitati imaju li dovoljno snijega. Za skijanje, naravno.

U siječnju ga je palo u mitskim količinama. Snježna ciklona stigla je već u prvom tjednu i zasipalo je ravno 14 dana bez prestanka, ali nije stalo padati ni posljednjih dana mjeseca.

"Epicentar" je, uz Istočni Tiroll, bila pokrajina Salzburg, nekako od prijelaza Brenner na granici s Italijom do tunela Tauern, tamo gdje je svoj pokušaj bijega okončao Ivo Sanader.

- Rođena sam ovdje prije 28 godina, cijelo vrijeme živim tu, ali toliku količinu snijega nikada nisam doživjela. Sjećaju se moji roditelji, i to iz dana njihove mladosti i djetinjstva - kaže nam Karin Pasterer, agilna službenica iz Turističkoga ureda Saalbach Hinterglemm.

U samom središtu tog mjesta, što se smjestilo baš na administrativnoj granici Salzburga i Tirola, trenutačno je oko metar i pol snijega, dok ga se na pojedinim vrhovima skijališta mjeri i do tri metra. Bandićevski rečeno, komunalci su već pojeli snijeg s prometnica i trgova, a podsjetnik su prave tranšeje što se penju i više od dva metra. Posljednjih dana užurbano se čiste krovovi od nanosa i negdje moraju u pomoć pristići i vatrogasci. Ali nikave drame nema, život teče normalno.

- Drame nije bilo ni 5. ili 6. siječnja kada je počelo padati. Jedino što je bilo jest to da je cesta što vodi prema Zell am Seeu bila zatvorena dva puta u tri dana, i to ne zato što je bila neprohodna od neočišćenog snijega, već je prijetila opasnost od lavina. Cijelo vrijeme skijalište je bilo u pogonu i zatvarane su samo pojedine žičare na nekim višim dijelovima skijališta - pojašnjava Karin i sa zadovoljstvom konstatira kako nije bilo nikakvog masovnog otkazivanja dolazaka.

Vatreno krštenje tih dana imao je Zagrepčanin Robert Morgans. On je recepcionar u luksuznom hotelu Saalbacher Hof i prva subota u siječnju bila mu je i prvi dan na novom radnom mjestu. Prethodno je isti posao radio u Ischglu i Zagrebu.

- Ja sam možda među zadnjima prošao prije nego su zatvorili cestu. Stvar vam je bila u tome da se zbog loše vidljivosti nisu mogli dići helikopteri i baciti eksploziv iznad područja opasnog za lavine pa su vlasti iz prevencije odlučile zaustaviti promet. Mi jesmo imali opsadno stanje u hotelu jer je bila smjena turista, jedni nisu mogli otići, drugi doći. Dok se nije smirilo, za nove goste smo unajmili sobe po hotelima u Zellu, koji je na 20 i nešto minuta vožnje - veli Robert i još dodaje:

- Da ga je palo masu, palo je. Mi smo u hotelu imali ekipu ljudi koji su četiri dana i noći bez stanke čistili naš kompleks. Oni to rade u krug, ali je problem bio što bi kada bi došli s jednog kraja na drugi sredina opet bila zatrpana. Ali znate što je meni bilo najgore? Čitati hrvatske portale, jer po njima je ovdje pao Armagedon!

Austrijanci, iako uglavnom između redaka, tvrde da su histeriju stvorili Nijemci. U Saalbachu nisu imali niti jedan smrtni slučaj, dok ih je u cijeloj zemlji bilo 20-ak.

- Što se stradalih na skijalištima tiče, to su uglavnom oni koji su vozili izvan pista, po dubokom snijegu. Znate, prirodu treba respektirati i kada od snijega ne može micati skije, to znači da treba stati. Ali ne, oni su nastavljali i naravno da je tragedija bila neminovna. To su vam Nijemci, uvijek do krajnjih granica svojih mogućnosti - reći će Andreas Wieland, instruktor skijanja sa stažem duljim od 40 godina. I da, veliki ljubitelj Hrvata i Hrvatske.

- Mi vam ovdje, zavisno kako tko, imamo i romanske i slavenske krvi. To se vidi našim duhom, energijom... i zato se brzo nađemo s Hrvatima - pojasnit će.

Inače, naših ljudi, neovisno radi li se o novim ili starim 'gastarbajterima' ima posvuda. Dojam je da su brojniji čak i od Poljaka ili Čeha. Jedan je od njih 30-godišnji Vinkovčanin Mate, koji se doselio prije 27 godina. Danas vozi shuttle-kombi po dolini i od toga lijepo živi.

- Ovo je moj zimski posao, dok ljeti za istog gazdu vozim kamione. U Saalbachu radim na proviziju i od svake vožnje imam 20 posto. Ovdje dolaze uglavnom bolje stojeći gosti, najviše Nijemci i Nizozemci, i njima je taksijem se voziti do žica ili restorana nešto sasvim normalno i nikakav trošak - kaže nam Mate.

Iako Hrvatska trenutačno traži tisuće ljudi njegove struke i srce zove, nije mu se u planu vratiti. Recepcionar Robert, s druge strane, ima neku svoju računicu.

- U Austriji pravo na mirovinu stječete nakon pet godina staža. Meni trebaju još neke dvije godine i onda je sve otvoreno. Svakako, mirovina odavde za tih pet godina bit će veća nego ću je ikada zaraditi u Hrvatskoj - pojašnjava, dok preko oka nadgleda kolegu Gerija iz Mađarske dok lopata ispred hotela.

Svi oni znaju da im od snijega zavisi egzistencija i zato ga nitko puno ne proklinje. Ima tu i prilično rezona, jer se recimo za umjetno zasnježivanje staza neće potrošiti deseci milijuna eura vode.

- Ja bih evo sada potpisala da nam se iduće sezone ponovi isto. Ma može i metar više - kroz smijeh će Karin iz Turističkog ureda u Saalbachu.

Naslovnica Svijet