Novosti Svijet

SRAMOTA 'MAGDALENINIH PRAONICA'

Bili su najkatoličkija zemlja na svijetu, a onda su kola nepovratno krenula nizbrdo: evo kako su Irci zauvijek promijenili odnos prema Crkvi i Vatikanu

SRAMOTA 'MAGDALENINIH PRAONICA'

Papa Frane ovaj vikend boravio je u posjetu Irskoj.

Irska nema ništa protiv pape Frane, dapače, kažu da ga vole, ali da je njegovo pojavljivanje kao reformatora Crkve došlo prekasno, barem za Irsku. U Irskoj, danas zemlji od 6,5 milijuna stanovnika, Crkva je sve od nezavisnosti 1922. godine pa do početka devedesetih bila ta koja je kreirala sve društvene procese; bez njezina blagoslova ni jedna politička elita nije mogla upravljati zemljom, a Vatikan ju je smatrao primjerom kako bi svaka prava katolička zemlja trebala izgledati.

Fintan O'Toole, poznati irski kolumnist, piše da je Crkva u Irskoj svojevremeno kontrolirala većinu škola i bolnica. Navodi i da su vlade također bile pod nadzorom Crkve, pa se zabranjivao razvod, kontracepcija, pobačaj i "prljave" knjige, uključujući većinu moderne irske književnosti. O'Toole kaže da su crkve, u koje je i sam išao, prije bile ispunjene svijetom, a danas su prazne, u nekima čak nema ni grijanja jer neke župe ne mogu sebi priuštiti taj trošak. Crkva je, kaže, izgubila nekadašnju političku moć.

To se ogleda i u tome što je na čelu zemlje Leo Varadkar, otvoreni gay premijer i strastveni zagovaratelj istospolnih brakova, koji se nije nimalo libio javnosti predstaviti svog partnera, liječnika Matthewa Barretta.

Drugi put u svojoj povijesti Irska je doživjela da im poglavar Katoličke crkve dolazi u posjet. No, za razliku od 1979., kada je tu zemlju posjetio Ivan Pavao II. i kada ga je dočekalo milijunsko mnoštvo, sada je situacija bitno drugačija: danas je Irska skoro pa sasvim slobodna od zagrljaja majke Crkve. A "oslobađanje" od Crkve, neki će reći i otrježnjenje, krenulo je nakon skandala s "Magdaleninim praonicama".

Taj događaj zauvijek je promijenio odnos Iraca prema nekada neupitnoj instituciji - Katoličkoj crkvi.

Kola su krenula nizbrdo kada su časne sestre u Irskoj izgubile značajan novac na nekom poslu te odlučile prodati svoje zemljište jednoj tvrtki za nekretnine. Sve se događao 1993. godine u Donnybrooku, dijelu Dublina. A baš na toj parceli nalazila se masovna grobnica sa 133 leša koja su pripadala ženskim osobama, bez imena, bez ikakvih oznaka, bačenima kao ničije duše. Na kraju je otkriveno 155 tijela.

Časne se nisu previše uzbuđivale oko toga, pošto-poto su htjele prodati tu zemlju. Leševi su, kako se pokazalo, pripadali ženama i djevojkama koje su prislino, bez sudske odluke, desetljećima, bez plaće, služile kao ropkinje u Magdaleninim praonicama koje su vodile časne sestre baveći se održavanjem čistoće rublja tadašnje irske elite. No, ono što nije zgrozilo časne, zgrozilo je cijeli normalan svijet i do kraja ogolilo što se doista događalo iza zidina tih praonica-mučilišta.

Naglo su okopnili poštovanje i strah od crkve, krenula je do tada neviđena medijska ofenziva, čak i od strane klericima bliskih medija. Otkrivene su tajne praonica i mučenja koje su prošle tisuće žena. Preživjele se više nisu bojale, davale su izjave medijima tvrdeći da su seksualno, psihički i fizički zlostavljane, da su bile izolirane od vanjskog svijeta te da se nije znalo kada će izaći. Držane su uglavnom bez sudske odluke, a časne su čak imale i svojevrsne tamnice u kojima bi držale neposlušne djevojke. No, mučenje nije bilo rezervirano samo za Dublin, događalo se diljem zemlje.

Otkriveno je da su časne sestre po cijeloj Irskoj tukle i zatvarale siromašne i napuštene djevojčice koje su im bile povjerene na brigu. Crkveni redovi vodili su "Magdalenine praonice" u kojima su bile i "posrnule" žene optužene za skitnju, prostituciju, kao i one uhvaćene u sitnim prekršajima poput krađe jabuka. Neke su bile poslane časnim sestrama zato što su ostale trudne i "osramotile" obitelj. Neke su bile siročad. Među njima je bilo čak i beba. Neke su poslali sudovi jer su prekršile zakon. Neke djevojke su poslali njihovi roditelji. Uglavnom, Crkva se trebala brinuti o njima, a kako su razne komisije utvrdile, zlostavljali su ih, nisu im plaćali rad i bogatili su se na njima. Posljednja "Magdalenina praonica" zatvorena je 1996. godine.

 

 


Breda Duffy (72) provela je većinu svoje odrasle dobi u Londonu, gdje se udala i osnovala obitelj, a sve nakon što je pobjegla iz" Magdaleninih praonica" kada je imala 21, i to nakon što se kriomoce ukrcala u kombi koji je dovozio nečisto, a odvozio čisto rublje.

- Ono što se dogodilo u "Magdaleninim praonicama" ne smije se nikada zaboraviti, nikada se nije ni smjelo dogoditi i ne smije se nikada dogoditi u budućnosti - kaže Breda za Irish Independent.

- Mladi ljudi moraju znati kakva je šteta i zlo napravljeno ženama u Irskoj. Ukrali su nam naše identitete. Zaključane smo. Ošišane smo na kratko. Ustajale smo u šest ujutro. Morala sam na velikoj industrijskoj perilici raditi do pet, šest sati poslijepodne.

Neke trudne žene premještane su u posebne kuće pod nadzorom časnih sestara u kojima su rodile, zatim su nekoliko mjeseci bile sa svojom novorođenom djecom, ali su i one, odmah nakon porođaja, morale raditi u jako teškim uvjetima. Djeca su zatim uzimana bez privole majki i smještana su u druge obitelji. Dio te djece nikada nije upoznao svoje biološke roditelje. U kući "Bon Secours Mother and Baby Home" u gradu Tuam mnoge su bebe umrle.

Novi udarac ugledu Katoličke crkve bilo je otkriće iz 2014. koje je potreslo ne samo Irsku, nego cijeli svijet: ostaci najmanje 796 novorođene djece pronađeni su u - septičkoj jami! Bebe su umrle, pišu irski mediji, jer su u ustanovama koje su vodile časne uvjeti bili jako loši, trudnice su slabo hranjene. Djeca su umirala od gastroenteritisa, upale pluća, konvulzija. Spominju se i zanemarivanje, glad. Umirala su novorođenčad, ali i djeca od godine i više dana.

- Ovo je očajno. Masovna grobnica. Mnoga od te djece bila su neuhranjena. Želimo osigurati da se zna njihov identitet. Imali su imena, bili su ljudska bića, a ne životinje - rekla je medijima Teresa Kelly, predsjedateljica odbora koji bi trebao dati počast djeci.
Navodi se kako je u tim kućama u kojima su časne držale žene smrtnost novorođenih bila ogromna. Jedne godine rodilo ih se 120, a umrlo ih je 60?!

"Ona djeca koja su preživjela prodana su u inozemstvo parovima koji nisu mogli imati djecu", navodi se u jednom izvještaju.
Svi se pitaju kako je ovako okrutan sustav mogao djelovati stotinama godina? Oni koji su progovorili prije devedesetih bili su ignorirani i posramljeni, drugim ženama je bilo neugodno pričati o vlastitim iskustvima - radije su šutjele, znajući da pravu moć u Irskoj drži Katolička crkva. U pojedinim publikacijama spominje se da su azili i praonice postojali 230 godina, te da je kroz njih prošlo više desetaka tsuća žena, ali se točan broj ne zna jer crkvenjaci ne žele otvoriti arhive.

 

 

 

 


Bivši irski premijer Enda Kenny se 2013. ispričao tisućama žena desetljećima zlostavljanima u praonicama. Po drugim izvorima koji se navode u irskim medijima samo je između 1922. i 1996. više od 10.000 mladih djevojaka i žena radilo u tim praonicama.
U izvještaju, čiji je autor komisija sastavljena od dužnosnika različitih ministarstava, zaključuje se da je 15 posto žena i djevojaka živjelo u praonicama više od pet godina, a policija je hapsila i vraćala u njih one koje su bježale, prenijela je Al Jazeera dio iz istrage, uz napomenu kako su časne sestre primoravale djevojčice i žene na robovski rad pod izgovorom da im nude duhovno vodstvo.

Novinar Al Jazeera je došao do službenog zapisa kojim je Margaret Bullen poslana u praonicu kada je imala samo dvije godine. Tekst naloga zvuči kao da je počinila neko kazneno djelo, navodi reporter Al Jazeere i dodaje da je Margaret „optužena da ima oca nesposobnog da se brine o njoj“

Iz praonice je trebala izaći u tinejdžerskim godinama, ali je u njoj provela cijeli život. U praonici je ostala trudna i rodila blizance. Djeca su dana na usvajanje i prvi put su se s majkom srela kad su imala 23 godine.

U dosjeu je i slika Margaret, kada su joj bile 42 godine, ali je izgledala kao da joj je blizu 60. Umrla je od bolesti izazvane kemikalijama koje su se koristile u praonici. "Margaret Bullen počiva u zajedničkoj grobnici, uz brojne druge žene koje nisu učinile ništa loše, ali su do smrti živjele u radnim logorima pod vodstvom časnih sestara", zaključuje novinar svoj izvještaj.

No, reagirale su i časne sestre koje su radile u "Magadelninim praonicama". Za razliku od žrtava, one su tražile zaštitu identiteta tijekom svojih izjava za RTÉ Radio1 2013. godine. Navode da je medijski skandal antikatolička propaganda te da one nisu sudjelovale ni u kakvom zlostavljanju. Odbile su se ispričati, navodeći da su pružale samo servis građanima i zemlji. Potom su i katoličke udruge i društva također ustali u obranu sestara navodeći da u praonicama nitko nije zatvoren, niti držan protiv svoje volje.

- Nije bilo robova, sve je to laž - pisali su u protestnim pisma, navodeći da su se sestre brinule o prostitutkama, te drugim ženama i djevojakam s dna društvene ljestvice, čineći samo dobro.

Takva reakcija Katoličke crkve ogorčila je Irsku pa su se Irci, kada su vidjeli da crkvenjaci uporno niječu ono o čemu svjedoče tisuće te da ne poštuju žrtve, još više okrenuli od Crkve.

Časne sestre odbile su i molbu UN-ova komiteta protiv torture, kao i Irsku vladu koja je zatražila da sudjeluju u obeštećenju žrtava jer je tijekom 2014. bilo još najmanje 600 žena živo, a prošle su pakao "Magdaleninih praonica". Neke su tu bile mjesecima, neke godinama, a neke cijeli život. Prosjek protupravnog zadržavanja i ropstva je po nekim izvještajima bio pet godina, a po nekima - osam. Većina žena nije bila osuđena ni za kakav zločin, a uvjeti su, pišu irski mediji, bili kao u zatvorima.

- To je uključivalo razne korektivne mjere: ženama su se brijale glave, imale su uniforme, bile su na dijetama 'kruh i voda', zabranjeni su im bili posjeti, nadzirala su se pisma... - navodi povjesničarka Helen J. Self.

Prva takva institucija "Magdalenin Azil" osnovana je 1765.; navodno je intencija Crkve u početku doista bila da se tim ženama pomogne. U njih su smještane žene koje su uhvaćene u prostituciji ili nedoličnu ponašanju, a kasnije su roditelji slali kćeri koje su zatrudnjele izvan braka. Žene su dolazile i samoinicijativno. Prvotno je bilo zamišljeno da se te 'posrnule' žene osposobi za neki posao, da im se usade neke vještine kako bi lakše preživjele u vanjskom svijetu. Međutim, s vremenom su azili postali zatvori.

Kasnije je čak i država u "Magdalenine praonice" slala žene uhvaćene u sitnom kriminalu, čak i one koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja. Zatvarane su i žene koje je policija optužila da su flertovale s muškarcima. No, bilo je i onih koje su tamo držane bez ikakvog razloga, osim onoga da su bile potrebne časnim sestrama kao neplaćena radna snaga, dakle roblje. Iako su "Magdalenine praonice" bile pod ingerencijom redova Katoličke crkve, dio financija je dolazio od strane države koja je davala novac, a zauzvrat su im prali rublje, održavali odjeću...

Knjižica nađena u jednom od magdalenskih samostana, navodi Al Jazeera, pokazuje da su institucije poput ministarstava poljoprivrede i ribarstva, državne banke, kao i pivovara Guinness, slale rublje na pranje djevojkama i ženama prisiljenima da rade bez ikakve naknade.

Redovnice su bile stroge, a fizičko kažnjavanje bila je konstanta.

- Nismo nikad znale kada će se zbiti sljedeća runda batinanja - kaže preživjela Mary Smith, zatvorenu zbog toga što je bila silovana. Svjedoči da su je redovnice zatvorile za slučaj da je ostala trudna. Kad je ušla u ustanovu, ošišali su je na kratko, dobila je novo ime... Nije joj bilo dopušteno govoriti, a redovnice su je redovno tukle. Spavala je u hladnoj prostoriji. Izgubila je pojam o vremenu pa ne zna koliko je točno godina provela u toj ustanovi.

 

 

 

 


Drugu preživjelu, Marinu Gamboled, u praonicu je smjestio njezin svećenik. Sjeća se da su je časne prisilile da jede hranu s poda nakon što je razbila jednu šalicu. Jednom su je za kaznu ztavorili na hladnoći, izvan kuće u kojoj je bila smještena.
Mary Merritt, prenosi BBC, bila je siroče; jedan dan bila je toliko gadna da je ukrala jabuke. Uhvaćena je i predana časnim sestrama koje su joj rekle da će morati naučiti ne krasti. Držale su je 14 godina. "Toliko vas danas ne kažnjavaju za ubojstvo", kaže Marina kojoj su presudile jabuke. Režim je bio toliko okrutan da je razbila prozor i pobjegla. Našla je svećenika kojemu se izjadala, ali on ju je, tvrdi Mary, silovao. Nije bilo pomoći ni od policije - vratili su je u praonicu. Za kaznu su je stavili u prostorijicu od samo dva četvorna metra, bez prozora.

- Jedna je opatica došla i ošišala me na ćelavo. Natjerala je mene i ostale žene da klečimo, ljubimo pod i obećamo da nećemo pobjeći. Sjećam se moje najbolje prijateljice Mary Brehany, koja je tu je bila najmanje 50 godina zatvorena, tu je i umrla - govorila je Merritt.

Finalna odšteta preživjelim ženama na kraju će biti 150 milijuna eura, isplaćena iz irskog proračuna jer su časne odbile sudjelovati u obeštećenju. Pravnici kažu da su žene i njihove obitelji morale biti obeštećene jer nisu plaćane za posao koji su radile, kao i zbog protupravnog lišavanja slobode, mučenja i teške torture. Nije jasno, pišu mediji, zašto vlast nije jače pritisnula Crkvu da plati za svoje strašne postupke.

"Želim da netko kaže istinu i ispriča se. Časne, Crkva, svećenici, samo da mi se netko ispriča prije nego što umrem", kaže Mary Merritt.

 

 

Igrani film
O zlostavljanjima u ustanovama koje su vodile časne u Irskoj snimljeni su brojni igrani i dokumentarni filmovi, među njima i nagrađivani 'The Magdalene Sisters' Petera Mullana. Film je snimljen prema istinitom događaju i svjedočenjima zatočenih žena (Martha Cooney, Christina Mulcahy, Phyllis Valentine, Brigid Young) koje su kod časnih sestara bile zatvorene između 1964. i 1968. godine.

Ropstvo u devedesetima
Bila je 1993. godina, a Jenny je već neko vrijeme bila zatvorena u praonici. Imala je 15 godina. No, bio je petak, znala je da odlazim. Danima je bilježila olovkom kada je brijač dolazio po rublje koje mu se pralo u praonici, te kada su se otvarala vrata. Znala je kada Starija časna otvara vrata, zatim ju je odgurnula i pobjegla.

'Mislila sam da časne trče za mnom da me uhvate. Trčala sam i trčala', prepričava Jenny novinarima, navodeći da se konačno oslobodila okova u praonici 'Sean McDermott Street Magdalen'

'To je bio horor, časne su mi oduzele djetinjstvo', kaže Jenny, koja je u tu kuću smještena nakon što joj je majka oboljela i nije se mogla brinuti za nju.

U Španjolskoj prodane tisuće beba
Nedavno je započelo prvo suđenje u Španjolskoj zbog krađe tisuća beba za vrijeme diktature Francisca Franca, a u sve je umiješana Katolička crkva. Trgovina djecom odvijala se preko raznih crkvenih ustanova.

Naime, žene u nevolji dolazile bi roditi kod časnih sestara, a onda bi opatice, nakon što bi žene rodile, izvijestile majke da im je dijete umrlo. Dakle, lagale bi kako bi neometano dijete prodale.

Po nekim procjenama spominje se i 300.000 ukradenih beba koje su otete samohranim majkama ili ženama koje nisu podupirale Francov režim, a na svoju nesreću su zatrudnile. Ovo nije jedino suđenje za krađu beba. Naime, najprije je bila optužena časna sestra Maria Gomez, ali je odbila svjedočiti na sudu, te je umrla 2013. godine. Porekla je optužbe da je 1982. ukrala bebu od njezine biološke majke.

Osim časnih sestara, i liječnici, poput Eduarda Vele, optuženi su da su otimali djecu od bioloških majki, a u rodne listove upisivali imena drugih žena koje su kupovale te bebe. Časne sestre i svećenici surađivali su i s bolnicama u dobro organiziranom sustavu otimanja beba.

 

Naslovnica Svijet