Novosti Svijet

'državna tajna'

Staljinov 'Otok kanibala': potresna priča o tragičnom i surovom projektu kojeg ruska vlast i danas pokušava zataškati

'državna tajna'

Svake godine mala grupa stanovnika iz sibirskog grada Tomsk putuje 550 kilometara sjeverozapadno prema otoku Nazinski, koje se nalazi usred rijeke Ob, kako bi položili vijenac pored drvenog križa. To je gesta sjećanja na žrtve stravičnih događaja koji su se odigrali u ljeto 1933. godine na tom riječnom otoku, piše Radio Slobodna Evropa.

Njihova posvećenost ovom hodočašću dio je napora da se zemljacima, Rusima, ukaže na eksperiment u društvenom inženjeringu i samoodrživosti koji se okončao tragično za mnoge od “naseljenika” koje je ovdje namamila sovjetska vlast Jozefa Staljina – čije je brutalne ispade često umanjivala trenutna vlast u Rusiji zarad ublaženih povijesnih interpretacija Staljinove tridesetogodišnje vladavine.

Prije osamdeset i pet godina u svibnju, mala flota drvenih brodova doplovila je do otoka Nazinski i iskrcala otprilike 3.000 “naseljenika” s naredbom da izgrade "specijalno naselje", kao jedan mali kutak Staljinovih GULAGA – mreže radnih logora koji su se protezali širom Sovjetskog saveza, gdje su milijuni ljudi bili pod represijom i ubijani – eufemistički nazvanih radnim kampovima za naseljenike. Najmanje 23 zarobljenika već su bila mrtva kada su stigli.

Bez oruđa, skloništa ili hrane, okruženi naoružanim stražarima koji su pucali na bilo koga tko je pokušao zakoračiti prema ledenoj rijeci, zarobljenici su brzo postali žrtve izgladnjivanja, zaraze, nasilja i ekstremnih vremenskih uvjeta.

Usprkos svemu, brodovi tegljači su se nastavili iskrcavati na riječni otok.

Izvještavano je o brojnim stravičnim incidentima kanibalizma. Toliko mnogo, zapravo, da su ovaj otok sami lokalci prozvali Otok kanibala ili Otok smrti.

Do kolovoza, najmanje 4.000 ljudi je bilo mrtvo ili nestalo. Prema sovjetskim dokumentima koji datiraju iz 20. kolovoza 1933. godine, bilo je svega 2.200 preživjelih od 6.700 ljudi poslanih u Nazinski, nisku, močvarnu riječnu prevlaku dužine tri kilometra i širine 600 metara.

Za svega 300 preživjelih se smatralo da su sposobni za budući rad.

"Jednom je jedna žena s Otoka smrti bila dovedena u našu kuću", sjeća se Feofila Bjlina, stanovnica sela Nazino na sjevernoj obali rijeke Ob, u dokumentima usmene povijesti zabilježene 1989. godine. "Bila je odvedena u drugi logor… Žena je odvedena u sobu da tu provede noć, vidjela sam da su joj listovi na nogama bili odsječeni. Pitala sam je o tome i ona mi je rekla, 'To su mi uradili na Ostrvu smrti – odsjekli su ih i skuhali' – sve meso na njenim listovima na nogama bilo je isječeno. Zbog toga su joj se noge smrzavale i ona ih je zamotala u rite. Mogla se sama kretati. Izgledala je kao starica, ali je imala nešto više od 40 godina."

Šef tajne policije Genrih Jagoda i Matvej Berman koji je rukovodio sustavom GULAG, sanjali su o surovom projektu društvenog inženjeringa koji je imao za cilj "preseliti" najmanje dva milijuna ljudi u zabačene dijelove Sibira i sovjetskog Kazahstana. Ideja je bila da "naseljenici" kultiviraju milijune hektara zemlje i razviju samoodržive zajednice u okviru dvije godine. Jednim dijelom, plan je ciljao na pokrivanje velike gladi koja je u to vrijeme vladala u Ukrajini i drugim dijelovima ove velike zemlje.

Sovjetski dokumenti sačuvani u muzeju GULAG u Tomsku bilježe ispitivanja nekih od kriminalaca koji su bili na otoku Nazinski.

Jednog su pitali da li je jeo “ljudsko meso”.

“Ne, to nije istina,” odgovorio je. “Jeo sam samo jetru i srce.”

Pitan o detaljima, odgovorio je: “Bilo je veoma jednostavno. Kao šašlik (jelo od ovčetine). Napravili smo ražnjiće od vrbinih grana, isjekli na komade, naboli na ražnjiće i pekli na logorskoj vatri.”

“Izabrao sam one koji su bili ni živi ni mrtvi,” dodao je. “Bilo je očigledno da će uskoro umrijeti – da će za dan ili dva odustati. I njima je tako bilo lakše. Odmah. Brzo. Bez patnje još sljedećih nekoliko dana.”

Katastrofa na Otoku ljudoždera bila je toliko zastrašujuća da je lokalni komunistički komesar po imenu Vasilij Veličko u srpnju 1933. samoinicijativno krenuo istraživati glasine koje je čuo. Intervjuirao je na desetke ljudi i napisao izvještaj na jedanaest stranica koji je poslao u Moskvu, Novosibirsk i centar distrikta Narim. Njegov izvještaj je označen kao "državna tajna" i u javnosti se pojavio tek 1995. godine.

Ostrvo Nazinski konačno je evakuirano u srpnju 1933. Kada je Veličko došao u kolovozu, svi "naseljenici" su već bili otišli.

Veličkov izvještaj izazvao je senzaciju u Moskvi. Komunistička partija poslala je specijalnu komisiju u Nazino da istražuje i činjenice predstavljene u izvještaju su potvrđene. Nekoliko zvaničnika bivšeg kampa je ukoreno i kažnjeno zatvorskom kaznom u rasponu od jedne do tri godine. 

Veličko je otpušten sa svog posla u partiji. Kasnije je postao novinar i stekao slavu kao dopisnik iz Drugog svjetskog rata. Putovao je s Crvenom armijom na njihovom putu do Berlina. Nakon rata napisao je nekoliko romana koji su naveliko hvalili transformaciju Sibira pod sovjetskom vlašću. Nikada nije napisao ništa o Otoku kanibala, piše Radio Slobodna Evropa.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.

Naslovnica Svijet