Novosti Svijet

Usprkos pozivima

Splitski pisac Jasen Boko četiri mjeseca proveo je s Hrvatima u Južnoj Americi: Siguran sam u jedno, ovi ljudi nikad se neće vratiti u Hrvatsku

Usprkos pozivima

Splitski dramaturg i pisac Jasen Boko (57) nedavno se vratio sa četiri mjeseca dugog putovanja po Srednjoj i Južnoj Americi, a putujući od Argentine, preko Čilea, Bolivije, Perua, Ekvadora, Kolumbije, Venezuele, Paname, Kostarike, Nikaragve, Hondurasa, Salvadora, Gvatemale, Meksika do Kube, prevalio je oko 20 tisuća kilometara. O dogodovštinama s putovanja inspiriranog biografijom najpoznatijeg marksističkog revolucionara Ernesta Che Guevare objavit će sljedećeg ljeta novu knjigu, no Bokini sljedbenici putem Facebooka su pratili njegove nomadske avanture na dnevnoj bazi. Putujući zajedno sa svojom partnericom, podvodnom arheologinjom Nikolinom Uroda, usput je nailazio na tragove prisutnosti Hrvata u Argentini i Čileu posebno, a zanimljivo je da se u Punta Arenasu i Rosariju, odakle se javljao putem društvene mreže, proteklih dana zatekla u diplomatskom posjetu i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Uvodno pitanje za razgovor s bivšim kolegom iz Slobodne Dalmacije stoga se nametnulo samo po sebi.
Predsjednica poziva potomke hrvatskih iseljenika da se vrate u Hrvatsku jer ona demografski izumire. Koliko je tebi koji si ih vidio izbliza to realno?
- Populističke fraze neutemeljene u stvarnim činjenicama omiljeno su sredstvo naših političara pa tako mislim i o ovim izjavama. Hrvatska zaista odumire demografski, ali nije rješenje putovati po svijetu i tražiti od naših ljudi da se vrate i to bi predsjednica morala znati. Sudeći po onome što sam doznao od Hrvata, najčešće onih koji su tamo odavno doselili, pa i onih novih iseljenika, nikome ne pada na pamet vraćati se u Hrvatsku. Iako u Argentini, za razliku od Čilea ekonomska situacija i nije sjajna, iseljenici dobro znaju da je to još uvijek bolje nego što je stanje u Hrvatskoj. Ti ljudi sigurno nisu tamo privremeno, oni su dobro integrirani i ugledni članovi argentinskog i čileanskog društva, s hrvatskim korijenima.
Napisao si da su izuzetno ponosni na Hrvatsku, kako to u stvarnosti izgleda?
- Ti su ljudi zaista ponosni na svoju zemlju, iako nisu presretni onim što se ovdje događa. Za razliku od naše predsjednice, ja se nisam susretao s onim dijelom dijaspore koji je tamo prebjegao nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, niti bih se s njima želio susresti. Sretao sam ljude koji su ekonomski migranti i njihove nasljednike, koji čuvaju uspomenu na domovinu predaka iako je prošlo više od sto godina otkad su tamo stigli. Takvi se ne petljaju u domaću politiku i dobro znaju razlikovati domovinu od sposobnosti aktualne vlasti, ili bilo koje vlasti posljednjih desetljeća. Fascinantno je da sam u argentinskom Rosariju, gdje sam dobio priliku družiti se s „našim“ ljudima, vidio petu i šestu generaciju iseljenika, čak i djecu, koji čuvaju običaje, prije svega folklor. Pa iako su gotovo svi iz Dalmacije, folklor koji njeguju pripada svim hrvatskim krajevima, što je zanimljiva činjenica.

Najviše Dalmatinaca

Iz kojih dijelova Dalmacije su oni koje si sretao?
- Veliki val iseljavanja krenuo je početkom dvadesetog stoljeća kad je Dalmaciju poharala filoksera, tako da su, iz mog iskustva, iseljenici iz te generacije u pravilu iz srednje Dalmacije, prije svega s otoka Brača, ali ima ih i s Pelješca, Korčule, Hvara…. Nije to jedini iseljenički val, ali je najveći pa je ostavio znatnog traga u Južnoj Americi, posebno na njenom jugu. Sreo sam i ljude koji su došli sa sjevera Jadrana, i one iz Dalmatinske zagore. Vrlo su rijetki, ili ih barem ja nisam sretao, oni sa sjevera Hrvatske. Ima i tih, ali oni obično pripadaju kasnijim iseljenicima.
Koliko njih govori hrvatskim jezikom?
- Nove generacije u pravilu znaju samo pozdraviti na hrvatskom. Imaju interes za svoju domovinu, mnogi dolaze ljeti posjetiti „stari kraj“, ali hrvatski govore samo oni rijetki koje sam sreo, a koji su u Argentinu ili Čile doselili znatno kasnije. Teško je očuvati jezik kad si toliko daleko, ali je zaista dojmljiva ta ljubav prema domovini koja se nije izgubila, čak ni nakon toliko godina.
Možeš li usporediti kvalitetu njihova života tamo i ovdje, dostupnost obrazovanja, zdravstvene usluge…Gdje im je bolje?
- Pa očito im je bolje tamo kad se nemaju namjeru vraćati. Čile i Argentina razlikuju se međusobno. Paradoksalno, u Argentini je na vlasti desni centar, u Čileu lijevi, a opet, u Argentini su besplatno obrazovanje i zdravstvo lakše dostupni nego u Čileu. Zanimljivo je i da su se Argentinci još prije deset, 20 godina osjećali ekonomski superiorno, s visine su gledali na život u Čileu, danas se situacija potpuno okrenula. Svojim životom tamo naši su ljudi zadovoljni, imam dojam da su s iseljenjem napustili i onaj naš mentalitet vječnog nezadovoljstva, koji i dalje primjećuju u Hrvatskoj, kad dođu na ljetovanje. Samo na jednoj stvari zavide Hrvatskoj: sigurnosti života, ali ne u onom socijalnom smislu, nego u pitanju sigurnosti na ulici. Argentina, Čile, pa i ostatak Južne Amerike s velikim socijalnim razlikama dobio je i pošast suvremenog društva – nasilje, krađe, pljačke…
Koliko su oni tamo upoznati sa problemima svojih sunarodnjaka? Je l' oni stvarno znaju za što glasaju na tim listama za dijasporu?
- Iako se, po njihovim riječima, računa da je Hrvata u Rosariju dvadesetak tisuća, samo oko 200 okuplja ih se u Hrvatskom klubu. Ono što odmah naglase jest činjenica da je taj klub lišen politike, nema tamo podjele na ustaše i partizane, a trude se u što boljem svjetlu prikazati i promovirati domovinu iz koje dolaze. Kako nikad na putu ne tražim i ne obilazim „naše“, Hrvate iz Rosarija upoznao sam slučajno, na međunarodnom gastronomskom sajmu gdje su plesovima, glazbom i gastronomijom dostojno predstavili svoju domovinu u jakom međunarodnom društvu. I sve to organiziraju i rade sami, nema pomoći s ovih strana. Iskreno, sumnjam da puno glasova iz dijaspore stiže iz tog dijela svijeta, oni ponos na svoju odavno napuštenu zemlju ne iskazuju nekim političkim angažmanom. Nisam primijetio neki interes za politiku u staroj „domaji“. Jednostavno, dobro znaju odakle su došli, ali i znaju gdje danas pripadaju. Barem je takav moj dojam!

Slaba kulturna razmjena

Kakva je kulturna razmjena? Dolaze li im umjetnici? Slušaju li naše pjevače, čitaju li naše pisce…
- Kulturna razmjena je slaba, iako ne može se reći da je nepostojeća. U Punta Arenasu, koji je najpoznatije sjedište brojne hrvatske emigracije, dolaze povremeno i kulturne delegacije, pjesnici, pisci, ali generalno, na ostatku kontinenta kulturna razmjena je vrlo tanka, iako postoji interes. Teško mogu govoriti o piscima koji se tamo čitaju, ali se glazba sluša, na moju žalost najčešće ona koju poznamo kao - estradnu.
Na koje si spomenike, javne ustanove i ulice naišao a da su povezani s Hrvatskom?
- Zanimljivo mi je da je Južna Amerika jedini dio svijeta izvan Europe, gdje nisam tri puta morao ponavljati iz koje zemlje dolazim, Hrvati su – više nego njihova zemlja – tamo dobro poznati. Puno ulica, pogotovo u Patagoniji nose ime po Hrvatskoj, ili njezinim zaslužnim kulturnjacima, a u čileanskom Punta Arenasu postoji kameni hrvatski grb, za koji tamošnji Hrvati tvrde da je najveći na svijetu. Groblje u tom gradu puno je hrvatskih grobnica, često impozantnih, ali me se najviše dojmio spomenik Marku Maruliću kipara Ante Strinića, poklon grada Splita, na Trgu Hrvata, posvećenom imigrantima iz naše zemlje. Tu je i spomenik hrvatskom doseljeniku te spomen-ploča povodom 100. obljetnice 4. vatrogasne postrojbe Bomba Croata, što sve dokazuje snažno prisustvo naših doseljenika na toj najjužnijoj točki kontinenta. Zanimljivo, spomenik hrvatskom doseljeniku postavila je još Jugoslavija 1970. i tada se zvao spomenik jugoslavenskom doseljeniku. Preimenovan je s nastankom hrvatske države, jer, zaista, svi su doseljenici u taj dio svijeta došli upravo iz Hrvatske.
Tamo nesumnjivo ima Hrvata s velikim bogatstvom. Za koje si ti čuo?
- Pa, Androniko Lukšić sigurno je bio najbogatiji Hrvat u tom dijelu svijeta, njegova je udovica i danas je prva na Forbesovoj listi najbogatijih Čileanaca. Obitelj Antonija Kusanovića, Bračanina, također spada u bogatije čileanske obitelji. Vlasnici su, između ostalog, velikog dijela zemlje u popularnom nacionalnom parku Torres del Paine, a njegovi nasljednici danas vode izuzetno uspješan turistički biznis. Bogatih „našijenaca“ ima još, ali većina doseljenika iz naših krajeva u Južnu Ameriku obični su ljudi koji pripadaju srednjoj klasi i marljivo rade kako bi mogli pristojno živjeti.

Južnoamerička Švicarska

Ima ih i u politici?
- S tako brojnim prisustvom – samo u Argentini i Čileu prema nekim podacima ima ih više od pola milijuna - i uglednim statusom logično je da Hrvata ima i u politici. Najsvježiji su primjer prošlogodišnji izbori u Čileu kad se za predsjednicu natjecala Carolina Goić iz Demokršćanske partije, inače zastupnica u parlamentu u više mandata. Majka bivšeg predsjednika Argentine Kirchnera, Maria Juana Ostoić Dragnić je Bračanka, također kao i Goićka rođena u Punta Arenasu. Brojni su ministri hrvatskog podrijetla sjedili u južnoameričkim vladama, a ima ih među akademicima, umjetnicima, medijskim osobama, uspješnim biznismenima u cijeloj Južnoj Americi.
Ima li novih doseljenika? Što ih privlači?
- Premda Južna Amerika sve brojnijim Hrvatima koji iseljavaju iz svoje zemlje nije primarni cilj, sreo sam u Čileu i Peruu nekoliko zanimljivih, visoko obrazovanih mladih ljudi koji su se, sa svojim radnim navikama i dobrim obrazovanjem, tamo brzo integrirali i postali dio nove zajednice. Ni oni se nemaju namjeru vraćati i, barem ovi koje sam sreo, ne žele pratiti našu politiku ni ekonomsko stanje, zbog kojeg su, uostalom, i napustili Hrvatsku. Konkretno u Čile iseljenike privlači činjenica da ta zemlja ima danas status „južnoameričke Švicarske“ i uspješnu ekonomiju, a u zapošljavanju ne igraju kumovi, rođaci i političke veze nego sposobnost. Sasvim dovoljno za uspješni početak novog života.
Jesu li gostoljubivi domaćini prema putnicima namjernicima, kako se priča za Hrvate?
- Opet moram naglasiti da na svojim putovanjima ne tražim „naše“ ljude, niti imam bogato iskustvo s dijasporom, pa nemam nikako pravo generalizirati i govoriti velike istine o „našima“ u svijetu, sve su ovo moji subjektivni stavovi iz osobnog iskustva. Čuo sam i ja legende o gostoljubivim Hrvatima i Dalmatincima, ali ne mogu reći da se posebno izdvajaju iz mojih iskustava s ostalim nacijama na mom četveromjesečnom putovanju. Da, ti rijetki Hrvati koje smo sreli bili su gostoljubivi.

Naslovnica Svijet