Novosti Svijet

žene na rubu očaja

Jedan od posljednjih balkanskih tabua pred kojim svi zatvaraju oči: 'Dok mogu dobro je, kad vidim da ne mogu više ubit ću nas oboje'

žene na rubu očaja

Postoji jedna tabu tema u zemljama Balkana o kojoj nitko ne govori i nije baš interesantna društvima i državama, a ime joj je majka djeteta s poteškoćama u razvoju.

Kako žive majke koje provode 24  sata dnevno njegujući svoju djecu. Veliki postotak te djece je u kolicima, nepokretan, s čestim epileptičnim napadima, težim oboljenjima organizma... Dakle djeca koja su apsolutno ovisna o drugom, a u našim društvima i mentalitetu taj neko "drugi" je upravo majka.

Žena od krvi i mesa, osoba sa svim svojim emocijama, nadama, znanjima, snovima kao i bilo koja druga. Pošto sam i sama majka djeteta s poteškoćama često sam u kontaktu s drugim mamama širom regije i neke od njihovih priča su toliko snažne i emotivne da razum pojmiti ne može.

U neuređenim sustavima kakve imamo žene koje njeguju svoju djecu 24 sata na dan su uglavnom na rubu očaja. Iscrpljene, noseći u samoći teret svega što proživljavaju. Emotivno, fizički ili u društvu. Mnoge se toliko istroše na tom putu da se jednostavno povuku i prestanu komunicirati sa svijetom, piše politologinja Aida Hrnjić za Al Jazeeru Balkans.

Jedna od majki iz Srbije je rekla "dokle mogu dobro je, kad vidim da ne mogu više i da sam bolesna dati ću djetetu da popije nešto i ja ću to popiti i tako ćemo završiti". 

Prestrašno zaista i pomisliti, zamislite tek živjeti takav život. Mnoge majke se svakodnevno nose s bezbroj problema i izazova, ali to u našim društvima jednostavno ne dolazi do onih koji bi trebali povesti računa o zdravlju roditelja. U godinama populizma i političkog senzacionalizma nema mjesta za obične ljude i njihove probleme.

U svakom iole uređenom društvu ovakva izjava majke bi natjerala na “akciju” bezbroj službi i institucija ali na Balkanu ne, na Balkanu se podrazumijeva da majka mora sve sama i da je pri tome još i diskriminira.

O, ta diskriminacija je toliko uvriježena da je nevjerovano čuti neke od stavova kakvih sam se naslušala tijekom godina. "Vidi joj nalakiranih noktiju, a priča da joj je teško" – reći će mi jednom jedan poznanik. Nisam mogla šutjeti, "a što bi ti velim, da sve budemo prljave, musave, čupave jer imamo djecu s poteškoćama  i to da bi ostatak društva shvatio da nam treba neka sustavna briga i pomoć". Nećemo mi nikad biti takve, usprkos očekivanjima nekih "uvaženih" funkcionera na ovim prostorima.

Mi svoju djecu podižemo i učimo ih da budu ljudi, učimo ih da jedu, da se oblače, da hodaju, idu u kupatilo, peru ruke, igraju se, a to se radi podignute glave i uz osmijeh, nikako čupav i musav. Pa čak i onda kad znamo da nam je dijete doživotno u kolicima i da će ovisiti o pomoći drugih. Prokleti balkanski mentalitet, majka koja se odrekla sebe, svih svojih nadanja, snova, profesije, obrazovanja, i još puno toga u životu da bi njegovala svoje dijete, kad izjavi da će se ubiti zajedno s djetetom onda kad više ne bude mogla sama, bude pitana jesu li joj nalakirani nokti?!

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.

 

Naslovnica Svijet