Novosti Svijet

PROSVJED u texasu

Dildo u torbi strogo zabranjen, ali je zato pištolj jako poželjan

PROSVJED u texasu
Studenti Sveučilišta Texas mogu naoružani na predavanja AFP

Dildo je, ako niste znali, seksualno pomagalo u obliku (najčešće) muškog spolnog organa. Riječ je o "napravi" koja se najviše koristi u spavaćim sobama, a zadnje što biste željeli doživjeti jest da se zateknete u javnosti s dildoom u ruci.

No, u Teksasu postoji pokret koji želi uokolo nositi dildoe (iako je to tamo nezakonito, ali o tome nešto kasnije), a ti mladi ljudi to ne čine zbog nekakve seksualne revolucije, nego protestiraju zbog puno opasnije stvari. Naime, Sveučilište Texas u Austinu na jugu Sjedinjenih Država dopustilo je studentima nošenje oružja u predavaonicama iako se s time ne slaže, ali je moralo postupiti sukladno zakonu kojim su lokalni vijećnici ukinuli dosadašnju zabranu.

Već je nekoliko članova fakulteta zaprijetilo da će napustiti tu obrazovnu ustanovu, a među prvima koji su potražili novi posao našao se i dekan Gregory Fenves. No, nastavnici mogu relativno lako otići i naći drugi posao, studentima je to teže.

Da ne kažemo da postoji golema većina onih koji ne samo da se ne slažu s odlukom, nego su na prilično provokativan način odlučili iskazati svoje nezadovoljstvo i u znak prosvjeda zbog uvođenja nošenja oružja u kolovozu na fakultet donijeti – dildoe.

Glavna pokretačica cijele stvari krhka je (samo tijelom) Amerikanka kineskog podrijetla Jessica Jin, a kako sama priznaje za Slobodnu Dalmaciju, sve je počelo kao šala.

– Nisam mogla vjerovati kada sam prvi put čula vijest. Rekla sam: "O, bože, pa onda možemo nositi svašta u kampus, čak i dildoe." I to što je u početku bilo na razini srednjoškolskog "toilet humora" na kraju se izrodilo u nešto prilično cool. Kada se sada sjetim svoje prve reakcije, uviđam kako sam lako mogla u mislima povezati oružje i faluse. Oni imaju štošta zajedničko u američkoj kulturi. Simboli su moći, i muškarci ih obilno koriste kako bi nametnuli strah i kontrolu. Daju ljudima umjetan osjećaj samouvjerenja. Kulturološke veze su već postojale, i nije bio potreban genij da ih skuži. Osim toga, postoji jedna zanimljiva činjenica. U vicevima u kojima se koriste riječi oružje i falus možete jednostavno jedno zamijeniti drugim, i smisao vica se i dalje ne gubi.

Postoje zakoni koji zabranjuju seksualnu opscenost, kao što je, primjerice, otvoreno u javnosti nositi dildo, ali također postoje zakoni koji otvoreno propagiraju nošenje oružja, simbola smrti. Vidi se kakvi su nam prioriteti u Americi, zar ne? Dobro je što je moja ideja prosvjeda dildoima na površinu izvukla priče o povezanosti oružja sa šovinističkim "mindsetom" kakav vlada u kampusima, seksualnim napadima na studentice, feminizmu, kućnom nasilju...

Ovakve priče dosad nisu bile u fokusu?
– Riječ je o temama o kojima treba govoriti i od kojih se ne smije bježati. Sviđa mi se što je prosvjed prerastao u veliko slavlje seksualne otvorenosti, a ne bi trebali postojati zakoni koji zabranjuju nešto tako bezopasno i prirodno. Cilj mi je ohrabriti ljude da govore o svemu, ali mi je fokus ipak na nošenju oružja. Jer, država je de facto nametnula nošenje oružja fakultetu na kojem se dekan, upravni odbor, više od 1700 profesora i asistenata i većina studenata tome oštro protive.
 

Cijela priča oko dildoa možda je počela kao šala, ali je vrlo brzo prerasla svoju početnu svrhu. Kada ste točno pomislili da stvari počinju izmicati kontroli?
– Onda kada mi je jedan prijatelj preko Facebooka javio da sam na 4chanu. Tada sam znala da sam u nevolji.

Kolikoj nevolji?
– Pa ne velikoj, još sam živa, ha-ha-ha. Ali nije trebalo dugo da prijetnje počinju pristizati. Jedan samoprozvani "anarhist" je objavio moju adresu, i broj telefona, kao i mail. Pozivao je istomišljenike da me zlostavljaju preko interneta, a čak mi je rekao da bi se osjećala navečer sigurnijom zaspati samo da imam pištolj. Isplivali su i mnogobrojni ružni rasistički komentari. Ljudi, naročito oni konzervativni kakvih većinom ima Teksasu, nisu očekivali da će im sitna Azijatkinja pokušati stati na put glede nošenja oruža, nečega čime se oni strašno ponose. Kada je moja adresa objavljena, otišla sam na solo putovanje po Americi na tri mjeseca.

Osim prijetnji, sigurno je bilo i podrške?
– Nisam očekivala da će sve ovako eksplodirati. Mislila sam, O.K. upoznat ću nekoliko ljudi, steći par prijatelja, i to je to. No, količina podrške koju sam primila je nestvarna. Prvo iz kampusa gdje su svi profesori stali uz mene, a udruge koje se bave kontrolom i sprječavanjem nasilja uzrokovanog vatrenim oružjem iz cijelog SAD-a su mi ponudile pomoć.
 

Što drugi stanovnici SAD-a misle o zakonu, a kako ga vide Teksašani?
– Teksas se ovim dovoljno osramotio. Daju prednost lobijima industrije oružja ispred zdravog razuma. Radije bi trajno stavili ljagu na iznimno kvalitetna sveučilišta nego da priznaju kako bi oružje u kampusu moglo uzrokovati veliku štetu. Sveučilišta bi trebala biti mjesta prosvjetljenja, gdje ljudi rade zajedno na unaprjeđenju budućnosti, a kultura nošenja oružja je sušta suprotnost tome. Na sveučilištima se problemi trebaju rješavati intelektualnim diskursom, a ne činjenicom tko će brže potegnuti. Stoga ove dvije stvari ne mogu imati suživot, ali bar znamo na čijoj je strani zakonodavac.

Situacija u kampusu se prilično zaoštrila?
– Bitka za i protiv oružja je pretvorila naš kampus u cirkus. A baš ovim prosvjedom u kojem pozivam sve studente koji mogu da u kolovozu dođu u kampus u Austinu opremljeni dildoom ili nekakvim drugim seksualnim pomagalom, želim naglasiti apsurdnost cijele situacije. Amerika mrzi biti posramljena i mrzi gubiti od drugih zemalja. Zato je ova međunarodna pozornost sjajna stvar, jer sada bi Amerika napokon mogla shvatiti da joj se ostatak svijeta smije zbog arhaičnih zakona o oružju, koje toliko bjesomučno brani unatoč činjenici što su ti isti zakoni krivi za smrt više od 30 tisuća ljudi godišnje.
 

Amerika nije bila svjesna da joj se cijeli svijet smije zbog već aktualnih zakona o oružju? Svima ostalima se čine kao ostaci Divljeg zapada koji su zapeli u modernom dobu.
– U osnovnim i srednjim školama se ne uči previše međunarodna povijest. Zbog toga smo "cijepljeni" od događaja u ostatku svijeta. No, opet, mrzimo gubiti, i gubimo što se tiče kulture nošenja oruža u usporedbi s razvijenim zemljama. Ljudi sve više postaju svjesni činjenice da gubimo. I sretna sam što se napokon bude. Možda neće mijenjati ništa glede oružja, ali će sigurno mijenjati nešto da se ne osjećaju gubitnicima. I to je početak...
 

Koje bi posljedice moglo imati otvoreno nošenje oružja u kampusu?
– Svatko tko želi nositi oružje mora za to biti školovan, i svako malo biti testiran. Također ta osoba mora biti osigurana ako nešto pođe po zlu. Ako morate imati osiguranje za automobil, onda je logično da se uzme i osiguranje za nošenje oružja.
 

Jedan od glavnih argumenata nošenja oružja jest da bi se manje pokolja dogodilo da su studenti bili naoružani, te da su tako mogli uzvratiti napadačima?
– Prilično sam sigurna, da današnji momci i cure koji žele biti "superheroji" iole znaju što ih sve čeka u takvim situacijama, teško bi se odlučili nositi oružje te se ponašali kao nekakvi spasioci. Statistika kaže da i iskusni policajci imaju problema s neutraliziranjem mete u kaotičnim visokostresnim situacijama. A što može student koji pola noći nije spavao jer je učio, koji je izostao sa zadnjih desetak treninga u streljani, ili koji je imao tek četiri sata školovanja o oružju. Da ne kažemo da bi taj "spasitelj" lako mogao biti mamuran... Kampus je gusto naseljen. Ponekad se u predavaonicama nalazi i više od 500 ljudi. Uopće ne želim ni zamisliti što bi se dogodilo da dvadesetak nadobudnih studenata odjednom izvuče svoja oružja i pokuša upucati nekakvog negativca. A na stotine njihovih kolega paničari pokraj njih.
 

Tako u kampus dolazi oružje, ali odlaze profesori?
– Da! I to je najgore što se može dogoditi. Nekoliko njih je već otišlo, uključujući i dekana. Ne samo to, već su i studenti odaslali molbe za druge škole. Kod njih će to potrajati, ali za godinu dana Sveučilište u Austinu moglo bi postati kampus duhova.

Moć ismijavanja

Nadam se da će prosvjed u kolovozu proći u miru i dostojanstvu, da će doći gomila studenata koji će na svoje ruksake i naprtnjače zakačiti pokoji dildo. I da tako prisustvuju nastavi. Kao da se ništa ne događa. Na kraju krajeva, tako bi se ponašali i oni studenti koji nose oružje. No, ovdje su oružja prikrivena, dok će se dildoi jasno vidjeti.

I baš ta njihova vidljivost jasno će pokazati koliko je smiješno što drugi u isto vrijeme nose skrivena oružja. To je ludo i nepodnošljivo zdravom razumu, da ne kažem opasno. Dildoi neće dopustiti ljudima da tako lako zaborave za što se borimo. Otkrila sam da redikulizam i ismijavanje mogu biti vrlo moćni. S našim protivnicima se ne može razumski diskutirati. O.K., onda ćemo dati jednu moćnu izjavu baš preko humora.

Divlji zapad

Do 2008. godine bilo je protuzakonito posjedovati više od šest dildoa u Texasu. Vlada je na tu količinu gledala kao da postoji namjera za distribuciju ili širenje opscenog seksualnog ponašanja u društvu. Zato je vlast to zabranila zakonom.

– Bilo im je moralno neprihvatljivo. Nekoliko sex shopova je pokušalo boriti se protiv zakona, bezuspješno. No, tu je i druga legislativa koja ne dopušta otvoreno nošenje dildoa u javnosti. S druge strane, od 1. siječnja zaživio je zakon o otvorenom nošenju oružja na ulicama, i ljudi sada uokolo šetaju kao da su na Divljem zapadu. Malo nepošteno i licemjerno, zar ne – zaključuje Jessica

Naslovnica Svijet