Novosti Svijet

Vlaška posla

Ante Tomić: Tata nadbiskupe, ne idi mi na primanja

 Vlaška posla

Velika je afera u susjednoj Sloveniji, gdje jedan nevoljnik, već u četrdesetima, sumnjiči nekadašnjeg ljubljanskog nadbiskupa Rodea da mu je ćaća. Preuzvišeni je, navodno, kao tek svršeni bogoslov službovao u župi njegove matere, a ona je imala osamnaest i... ah, što vam pričam.

On mlad, ona mlada. Prigode beru jagode i sve u tome smislu. Bili su valjda u žaru vjere, usplamtjelih srca razgovarali su o sedam darova Duha Svetoga i župnik je njoj, možda i nehotice, spustio vreli dlan na bedro, a djevojka nije čedno vrisnula: “Velečasni, zaboga!” Nekoliko mjeseci kasnije grešnica, uočljivo zaobljena, od seoskih je ogovaranja pobjegla teti u Njemačkoj. Takav se netko, primijetili ste, neobično često javlja u pričama poput ove.

Tete u Njemačkoj gotovo su žanrovska lica u dramama o neželjenoj trudnoći. I opet, sasvim žanrovski, kad je ona rodila, župnik više nije htio znati za nju. Odbacio ju je, kažu, jer mu je bila “premalo intelektualna, premalo obrazovana”, i to se čini prilično uvjerljivim, jer znate kakvi su žestoki feministi katolički pastiri, kako cijene pametne žene i potiču ih da se školuju.

Nenačitana tuka jednostavno nije imala šanse da privoli doktora teologije da napusti svećenički poziv te se naposljetku udala za drugoga, koji je vjerojatno bio telac, gluplji i neobrazovaniji od crkvenog čovjeka, i posinio njezina dječaka.

Rekli su mi najgore...

A sin ovih dana, kako smo rekli, traži pravdu i poziva umirovljenog nadbiskupa Rodea da pristupi DNK testu. Rode se, međutim, izmotava priopćenjima i odbija bezbožne znanstvene postupke koji bi ga doveli u vezu s drznikom. Što ovome posljednjem sada preostaje?

Dosjetio sam se jedne stvari koja bi, mislim, nedvojbeno polučila uspjeh. Sumnja li netko da mu je nadbiskup otac, a nadbiskup ne želi ni čuti za to, ovome je najbolje uzeti gitaru, naučiti pet akorda, doći pred biskupsku palaču i osjećajno početi: Rekli su mi najgore o tebi, Nisu nikad pričali o sebi, Rekli su mi ono ča su tili, Virova san, stariji su bili. Od Oliverove “Oprosti mi pape” nadbiskup bi se pouzdano preznojio, ali pjesma ga zacijelo ne bi natjerala da izađe i siktavim poluglasom zamoli pjevača da prestane.

Za to bi trebalo posegnuti za jačim oružjem, okrenuti na C mol i dramatično početi: Sad sam naresa, Doša sam velik, Mater govori da sam ti nalik I da sam isti ka tvoja slika Kad si se ono s materom slika Ćale moj. Pokojni Vice Vukov strahovito je moćno oružje za dokazivanje očinstva, no u osobito tvrdokornim slučajevima ni on ne pomaže. Ipak, tu je još mnogo pjesama i jedna bi na kraju svakako upalila, “Tata, kupi mi auto” Zdenke Vučković, na primjer, ili “Tata, vozi polako” Tomislava Ivčića.

Ne znam, doduše, mnogo slovenskih na ovu temu, ali rekao bih da nadbiskupu Rodeu ne bi bilo svejedno da mu neki idiot na pločniku pod prozorom jodla: Moj očka ‘ma konjička dva, oba sta lepa šimeljna, cing cingel, cing cangel, cing cingel, cing cong, veselo je moje srce.

Pred muzičkim maltretiranjem i najbezdušniji bi gad, pa i da je sam kardinal Katoličke crkve, jednom popustio, ali ja bih se ipak upitao je li to vrijedno truda. Zaista, kome treba takva zajebancija? Nadbiskup vam je otac? Tja, što ćete. Shit happens.

Mogli ste vjerojatno i gore proći, premda se ja ovaj čas ne mogu sjetiti kako. U slučajevima poput ovoga čovjeku bi, ako mene pitate, najbolje bilo ne potezati vraga za rep, pomiriti se naprosto da žena koja ga je rodila nije imala pameti ni ukusa kad su muškarci posrijedi.

Sveta obitelj

Mislim, da je meni nadbiskup tata, ja bih zamolio mamu da mi samo ona dolazi na roditeljske i primanja. Teško je uopće zamisliti nadbiskupa i u jednoj klasičnoj očinskoj ulozi. Otac je, recimo, netko tko vas uči voziti bicikl, a pomislite kakva bi to smijurija u dvorištu bila.

Sva bi djeca upirala prstom u vas i cerekajući se padala u prašinu, ako bi vama jedan u crnoj haljini s grimiznim svilenim pojasom otraga pridržavao sic. Žalosne zgode kao što je ova sa slovenskim nadbiskupom Rodeom, upravo kao i sve druge u kojima se pojavljuju svećenici koji nisu odoljeli izazovu puti, mudrije je možda pokopati u zaboravu i ne čačkati previše. Iz njih možemo izvući tek jednu vrijednu pouku.

Znate kako katolički biskupi vole trkeljati o svetosti obitelji. Ništa im na svijetu, učini vam se, nije važnije od toga. No, ova priča ima iznimaka. Ima i obitelji koje biskupima nisu svete. One vlastite.

ANTE TOMIĆ

Naslovnica Svijet