Novosti Hrvatska

OVE GODINE OBILJEŽIT ĆE SE 65 GODINA OD ORGANIZIRANOGA DOLASKA TISUĆA DALMATINACA U STANIŠIĆ U BAČKOJ ‘VLAKOM BEZ VOZNOG REDA’

DALMACIJA U BAČKOJ Da smo znali što nas čeka, ne bismo ni dolazili ovamo!

OVE GODINE OBILJEŽIT ĆE SE 65 GODINA OD ORGANIZIRANOGA DOLASKA TISUĆA DALMATINACA U STANIŠIĆ U BAČKOJ ‘VLAKOM BEZ VOZNOG REDA’

U dva vala doseljavanja, u prosincu 1945. i ožujku 1946. godine, iz Dalmacije je u Vojvodinu došlo oko 4000 Hrvata iz Dalmacije, od toga 2300 u Stanišić. Prema popisu iz 2002. godine u Stanišiću ih je bilo 367, danas ih je stotinjak manje, prijeti opasnos

Stanišić. Mjesto u Srbiji, preciznije u Vojvodini, još preciznije u Bačkoj, najpreciznije - 22 kilometra daleko od Sombora. Stanišić se na njemačkom zove Donauwachenheim, na mađarskom Orszállás.

Prema popisu stanovništva 2002. godine u njemu je živjelo 4808 stanovnika - 3511 Srba (73,02 posto), 367 Hrvata (7,63 posto), 363 Mađara (7,55 posto), 140 Jugoslavena (2,91 posto), 24 Bunjevca (0,5 posto), 16 Nijemaca (0,33 posto) i 387 ostalih raznoraznih narodnosti i nacionalno neopredijeljenih (8,04 posto).

Bez obzira što je oko 800 kilometara udaljeno od Dalmacije, to mjesto u Bačkoj je i te kako zanimljivo Dalmatincima jer je neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata tisuće Dalmatinaca, onih koji su živjeli od Zadra do Ploča, kako onih “iza brda”, tako i otočana, kolonizirano u Vojvodinu, uglavnom u Bačku i sam Stanišić, onim čuvenim “vlakom bez voznog reda”.

Obećanja sirotinji

Priča o dolasku Dalmatinaca u Bačku je manje-više poznata. Bez obzira na to pričaju li je dalmatinski Hrvati ili dalmatinski Srbi. Razlikuje se jedino u broju doseljenika.

Ivan Karan, 52-godišnji Stanišićanin, direktor Novinsko-izdavačke ustanove “Hrvatska riječ” iz Subotice i predsjednik Hrvatskoga kulturno-umjetničkog društva “Vladimir Nazor” iz Stanišića je precizan:

- Bila su dva velika vala doseljavanja iz Dalmacije: prvi u prosincu 1945. godine i drugi u ožujku 1946. godine. Iz Dalmacije je u Vojvodinu tim “vlakovima bez voznog reda” došlo oko 8,5 tisuća Dalmatinaca: oko 4 tisuće Hrvata i oko 4500 dalmatinskih Srba. U Stanišiću je naseljeno oko 2300 Hrvata iz Dalmacije, ostalih oko 1700 našlo je dom u okolnim selima i po cijeloj Vojvodini.

Ivan Karan je unuk jednog od kolonista:

- Moj dida Stipan Karan, zajedno sa suprugom Marijom i osmero djece - dvojicom sinova i šest kćeri - ostavili su svoje rodno Ogorje Gornje, a druga baba Matija Musulin, udovica palog borca Joze, sa dvoje djece ostavila je Vid, i svi su došli u Stanišić. U tom valu samo iz Ogorja Gornjeg došlo je oko stotinjak ljudi, znaju se i njihova prezimena: Rađa, Leskur, Kapetanović, Jukić, Karan...

- Bezbroj puta pričao sam o tome s ocem Grgom, pitao sam ga - zašto ste napustili Dalmatinsku zagoru i otišli u nepoznato? Odgovor je uvijek bio isti: bili smo sirotinja, teška sirotinja, obećano nam je da ćemo u vojvođanskoj ravnici biti bogati, pričane su nam bajke, ostavili smo sve što smo imali u Ogorju Gornjem i krenuli “vlakom bez voznog reda”.

S tim da je, kako su mi pričali, dida Stipan govorio i to da su svi Ogorani došli u Stanišić - praznih ruku! Donijeli su sa sobom samo ono što su imali na sebi... Do Bačke se putovalo, vjerovali ili ne, između 10 i 14 dana. U prepunim stočnim vagonima. “Vlakom bez voznog reda” krenule su u “bolju budućnost” čak i neke stare i nemoćne osobe, ti stočni vagoni bili su i kuhinja i spavaonica, ali i - zahod! Pogotovo za starce i malu djecu. Još u toku vožnje pojavile su se razne infekcije, neke očne i želučane bolesti. A nakon dolaska u Bačku koloniste je počela kositi - tuberkuloza.

Navikli na posve drugačiju klimu, Dalmatinci bez adekvatne odjeće i obuće, u prostranim kućama, iz kojih su nasilno izbačeni Nijemci, poznatiji kao folksdojčeri, počeli su se u srcu zime, neposredno po dolasku u Stanišić, masovno razbolijevati. Lijekova nije bilo, gotovo da nije bilo kolonista kojega nisu napale uši, kožne bolesti...

MOSOR 8

Ivan Karan pojašnjava:

- Ljudi su bili razočarani. Doživjeli su veliki klimatološki, ali i kulturološki šok. Bilo je onih Dalmatinaca koji su se odmah vratili u Dalmaciju, posebno se to odnosi na koloniste s otoka Brača. Ali, najveći dio se nije imao gdje vratiti, zato što su se, odlukom da odu u Bačku, morali odreći svega što su imali u zavičaju. Mnogi su bili šokirani činjenicom da su se uselili u kuće protjeranih Nijemaca, osjećali su se kao uljezi, kriminalci... Zato jer su na tuđemu... Te kuće pripale su njima, ali pod uvjetom da u njima budu 20 godina i da obrađuju zemlju. Moji su dobili deset jutara zemlje, zemljoradnja je bila jedini izvor zarade...

Opancima u žarulje

U Stanišiću se još uvijek prepričavaju anegdote koje danas zaista zvuče gotovo pa nevjerojatno. Neki kolonisti, koji nisu ni znali za električnu energiju, muku su mučili kako zaspati dok “u sobi noću svijetli kao vani za sunčana dana”. Onda su se dosjetili kako “isćerati vraga iz kuće”: opankom bi gađali i razbijali sve žarulje po kući! Da u mraku konačno mogu zaspati...

Bilo je i onih koji su iskopali sve parkete u kući, željeli su “da pod njima bude kamen ili zemlja”. A parketi su im poslužili za grijanje. Kupaonice? E, to im je bila najveća nepoznanica. Nikad u životu nisu vidjeli kako se loženjem vatre može ugrijati voda i njome se tuširati, bježali su od te “napasti”, a u kupaonicama su držali uglavnom - koze!

Te anegdote potvrđuje i Ivan Karan:

- Sve je to točno, ali točno je i to što su mnoge žene prešućivale, a moja baba Marija nije: gotovo sve Dalmatinke koje su se doselile u Stanišić nisu znale kuhati! Što je moja baba mogla znati kuhati u Ogorju? Spremiti puru, skuhati kupus, ispeći u lugu krompire i ispeći ili skuhati jaja! I to je sve.

U Stanišiću je ostalo malo njemačkih obitelji, moja baba se hvalila kako je jedna Njemica naučila kuhati sve vrste hrane, čak praviti kolače. Tako da se zna da su Njemice iz Stanišića bile učiteljice naših dalmatinskih žena kad je o kuhanju riječ...

Srpski teror

Prolazile su godine, kolonisti doseljeni u Stanišić bavili su se samo zemljoradnjom, ali njihova djeca počela su pohađati škole. U Somboru, Novom Sadu, Beogradu najčešće. Sve je bilo bez ikakvih posebnosti do početka devedestih godina prošloga stoljeća. A onda je došlo do nečega što je dalmatinske Hrvate u Stanišiću dovelo do očaja.

Ivan Karan se sjeća 1991. godine:

- Dotad smo sa Srbima živjeli u normalnim susjedskim odnosima. A onda se dogodilo nešto što normalan ljudski razum ne može objasniti: dio Srba iz Stanišića se pretvorio u - neljude! Svi mi Hrvati postali smo za njih ustaše, prijetilo nam se, na 20 kuća Hrvata bacane su bombe, željeli su da nas nestane iz Stanišića, njihov teror bio je neizdrživ. Nitko nas nije zaštitio, glava nam je svakodnevno bila u torbi. Ljudi su se prestrašili, počelo je iseljavanje, Hrvati iz Stanišića željeli su spasiti živu glavu.

Istina, bilo je Srba, na žalost ne onoliko koliko sam očekivao, koji su stali u našu zaštitu, ali su se onda njihovi ekstremni sunarodnjaci žestoko obrušili na njih smatrajući ih srpskim izdajicama koji su stali uz ustaše!

MOSOR 2

Sačuvati hrvatski duh

Stanišićki Hrvati tvrde da su proživljavali četiri godine pakla, u drugoj polovini devedesetih godina prošloga stoljeća situacija se smirila. Ali posljedice su ostale...

Karan iznosi podatke:

- U posljednjem popisu iz 2002. godine u Stanišiću je živjelo 367 Hrvata, danas nas je stotinjak manje. Dosta je ljudi umrlo, neki su se iselili. Studenti odu studirati u neki veliki grad, uglavnom se ne vraćaju... Postoji realna opasnost da Hrvata u Stanišiću nestane. Danas nemamo problema s mještanima srpske nacionalnosti, ali nema tu više ni međusobnog povjerenja ni ljubavi...

Nekada je u Stanišiću djelovalo Kulturno-umjetničko društvo “Vladimir Nazor”, Ivan Karan je njegov obnovitelj, sad je u imenu i predznak hrvatsko, njegova želja je da Hrvati dobiju i svoj Hrvatski dom:

- Uputili smo zahtjev nadležnima, nadamo se da će nekadašnji Kulturni dom postati Hrvatski dom. HKUD “Vladimir Nazor” je oformljen s ciljem da održi naše hrvatske običaje, širi hrvatsku kulturu, poduzimamo razne akcije da bismo sačuvali hrvatski duh. Obilježit ćemo i 65. obljetnicu dolaska dalmatinskih Hrvata u Stanišić. Osnovali smo i ogranak političke stranke Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Sve samo s jednim ciljem: ne da iritiramo većinski narod, nego - dok smo tu, da se zna da smo tu!

Za kraj sam ostavio rečenicu koju spominju mnogi Stanšićani, a izgovarali su je njihovi preci doselivši se u Bačku: da smo znali što nas čeka, ne bismo ni dolazili ovamo!

milorad bibić
snimio savo tadić

Udovicama najteže

Jedan od starijih dalmatinskih kolonista u Stanišić je 79-godišnji Ivan Musulin. Dobro se sjeća svoga dječačkog ratnog puta, a nakon toga i doseljavanja u Bačku:

- Ja sam iz Staševice kod Ploča. Otac Jozo je kao partizan poginuo na Sutjesci, majka Matija je uzdržavala nas sedmero djece. Najprije nas je odvelo u zbjeg u Brindisi, poslije rata nam je rečeno da idemo u Vojvodinu. Sjećam se da smo brodom koji se, vjerovali ili ne, zvao “Srbin” išli iz Ploča do Bakra, a onda u vagonima za stoku desetak dana do Stanišića.

Put s mora u ravnicu je bio užasan. Svašta se tu događalo. Čuo sam da je bilo i poroda i smrti. Došli smo u nepoznato, moja majka kao udovica, jednako kao i sve udovice, prošle su najgore. Udovicama je bilo najteže. Dobili su najgore kuće, najmanje zemlje...

Za te nesretne udovice nitko nije imao agitirati, učiniti da prođu što je moguće bolje, a ne najgore. Svi mi djeca, zajedno s našom majkom, obrađivali smo zemlju, radili na njivama, da bismo preživjeli.

To smo uspjeli preživjeti, a onda su nas skoro ubile ratne devedesete. Ja, dijete palog partizanskog borca, proglašen sam - ustašom!? O tim godinama nerado govorim, Hrvati u Stanišiću tad su bili u velikoj opasnosti, morao sam se iseliti, sad sam opet tu. Nadam se da ću do kraja života živjeti u miru...

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last