Novosti Hrvatska

'Mislim, dakle ne radim': Kada će šutljiva katolička većina pokazati da postoji?

Uloga Katoličke Crkve, kako biskupa i svećenika, tako i angažiranih laika, za vrijeme političkih izbora, bilo kojega ranga, postaje glavna tema za vrijeme samih izbora. Prepucavanja su česta, i s neugodnim tonovima.

U zadnje vrijeme sve su češći pozivi upozorenja od strane aktivnih kršćana prema šutljivoj katoličkoj većini; kako oko angažmana u politici tako i oko sudjelovanja u stvaranju javnog mnijenja, pogotovo kod donešenja zakona.

Međutim, mnogi kršćani, i klerici i laici, u Hrvatskoj osjećaju kako im je zbog vjeroispovijesti već unaprijed određena politička uloga i opredjeljenje. Pri tome je prisutno veliko nepovjerenje u političke strukture, a kao rezultat rađa se pasivnost.

Koliko je to gruba greška i krivo poimanje socijalnog nauka Katoličke Crkve pokazuje stručni znanstveni rad Nikole Bižace, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, naziva O angažmanu katolika u politici, objavljenom u časopisu “Služba Božja”.

Bižaca primjećuje kako: “...se mnogima čini da je i samo spominjanje u jednom dahu binoma “politika i religija”, odnosno “politika i Crkva” nešto što je po sebi sumnjivo, na granici “političke nekorektnosti”. Uostalom i sami znamo koliko smo puno puta čuli populistički formuliranu tvrdnju, naslijeđenu uostalom još iz olovnih vremena komunizma, kako se Crkva apsolutno ne bi trebala miješati u politiku.

Drugi idu dalje pa javno zahtijevaju kako vjernici kršćani ne bi trebali unositi svoje vjerničke ideje i stavove u političku arenu. Često nam se posvješćuje kako kršćani ne smiju zaboraviti da je država religijski neutralna, laička te da vjernici, bilo da sudjeluju u političkim procesima na više ili manje profesionalnoj razini kao članovi stranaka ili samo kao birači, ne bi trebali unositi u sferu politike svoje partikularne vjerničke stavove, a o interesima da i ne govorimo. (...) Lako je uočiti da takvi zahtjevi dolaze najčešće iz onih kulturnih ambijenata kao i medijskih i političkih centara moći u kojima prevladavaju oni koji kršćani-katolici nisu ili nisu više. “

Nadalje, Bižaca tvrdi kako to nije baš sva istina. “Jer ima ne baš zanemarivi broj i uvjerenih kršćana kod kojih dnevna događanja u našem društvu pa i diljem svijeta često puta stvaraju snažan dojam kako je politika uistinu “šporka politika”.

Čini im se da je politički zanat skoro redovito vezan uz sumnjive pa i kriminalne radnje tako da političari teško mogu biti uvjereni kršćani, odnosno da se mirne savjesti kršćanin može zauzeto i profesionalno baviti politikom. Iz takvog uvjerenja nameće im se zaključak da – kada je o politici riječ – kršćani i njihove zajednice ne bi trebali izlaziti u javnost s vlastitim prosudbama aktualnih političkih tema i dilema, a posebice bi institucionalni segment crkvene zajednice imao biti suzdržan glede prosudbe konkretnih političkih programa stranaka i kandidata za javne funkcije.”

Prema Bižaci, sva ova stajališta pokazuju kako se neuvažava aktualni standard katoličkog shvaćanja politike i političkog djelovanja.

Stoga, “za katoličku zajednicu politika kao takva nije neka nevažna, sumnjiva, poludemonska djelatnost, već jedan od konkretnih načina na koji vjernik-kršćanin ne samo može već i treba mijenjati ovaj svijet nabolje. Kršćanski mijenjati svijet nabolje znači tako misliti i djelovati da ljudi postaju sve zreliji za autentično zajedništvo s drugim ljudima, a time u konačnici i sa samim Bogom.

Jer cilj ovog našeg svijeta i našeg kršćanskog vjerovanja, kako nam ga je Isus Krist predočio i omogućio, je upravo konačno i potpuno ispunjenje svih ljudi i njihova svijeta u vječnom Božjem zajedništvu. Božji svijet nastaje, raste u vremenu. (...) Susret kršćanske vjere i političke sfere djelovanja događa se pretežito na području morala, odnosno na prostoru “razloga savjesti”. Naime, znamo da političko djelovanje u svojoj biti teži općem dobru određene zajednice.

Kod donošenja zakona u raznim društvima se
ozbiljno računa na mišljenje katolika
Foto: Interne
t
Ono teži za promicanjem i očuvanjem dobara važnih za zajedničko življenje ljudskih osoba (kao na pr. javni red, mir, sloboda, pravda, jednakost, poštivanje dostojanstva ljudske osobe, očuvanje okoliša, solidarnost itd.).Time ono sadrži neizostavnu i važnu moralnu dimenziju. Zapravo, moglo bi se reći, kako je političko djelovanje za kršćane po svojem intimnom pozivu “moralna praksa”, iako svako moralno djelovanje ne mora biti nužno i “politička praksa” u užem smislu riječi.”

Što se pak tiče političkog pluralizma kršćana, Bižaca trvdi: “Sve do II. vatikanskog sabora u Katoličkoj crkvi je prevladavao je jedan drugačiji stav glede mogućnosti političkog pluralizma katolika.

Držalo se kako načelna jednodušnost kršćana glede temeljnih vrijednosti kršćanske životne, individualne i društveno-političke prakse nužno mora naći svoj izraz i u organizacijskom jedinstvu katolika u političkom životu. Danas to više nije tako.

U Crkvi se uvidjelo da se katolici, premda članovi iste Crkve, istog naroda Božjeg, ne moraju nužno i uvijek međusobno politički slagati. Oni stvarno mogu, a to stvarno i običavaju, misliti drugačije kada je riječ o konkretnom načinu na koji u danoj povijesnoj, kulturnoj, ekonomskoj, religioznoj situaciji jednog društva najdjelotvornije doprinijeti integralnom razvoju ljudi i njihovih zajednica, a time i djelotvornijoj preobrazbi svijeta u smjeru rasta Kraljevstva Božjeg.”

O odnosima vjere i politike, Bižaca nam priziva u pamet dvije sintagme: "Sveta Stolica je u svojim izjašnjavanjima na temu odnosa vjere i politike svih ovih prošlih desetljeća rabila sintagmu “zdravi laicitet”, dok je odnedavno Benedikt XVI. počeo govoriti o “pozitivnom laicitetu”.

No u biti i jedan i drugi izraz očituju s jedne strane crkveno prihvaćanje laičkog poimanja države i njenog odnosa s religijama kao jedne od značajnih pretpostavki funkcioniranja društva pluralističke demokracije. S druge pak strane, izrazom “pozitivni laicitet”.

Papa želi podržati i promicati ono društvo u kojem se religiju ne želi strogo ograničiti na sferu privatnih emocija i interpretacija stvarnosti kao što to zahtijeva, a i prakticira gdje to može, ideologizirani laicizam zapadnih društava. “Pozitivni laicitet” s kojim se slaže i aktualni papa po sebi nije protivan vjeri kršćanskoj.

Taj tip laiciteta pretpostavlja na Saboru uočenu autonomiju zemaljskih stvarnosti (jasno, ne i čovjekovu moralnu autonomiju!) u odnosu na institucionalizirano, crkveno kršćanstvo a time i razlikovanje političke sfere od religijske.

On je pretpostavka ostvarenja slobode vjeroispovijesti te jamac odgovornosti države za sve građane. Njegova posebnost je u tome što ovakav laicitet uključuje trajan dijalog države i Crkve kao i priznanje legitimiteta crkvenog angažmana u društvenoj javnosti bilo da je riječ o karitativnom, kulturnom ili moralnom djelovanju.”

Ukoliko želite pročitati cijeli članak Nikole Bižace, kliknite ovdje.

Za više o blogu Saše Horvata 'Mislim, dakle ne radim' kliknite ovdje.
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last