Novosti Hrvatska

o tajnoj sjednici na kojoj je donesena odluka o višestranačkim izborima

DRAGUTIN DIMITROVIĆ Nekadašnji sekretar predsjedništva CK SKH: Milošević mi je ponudio autonomiju Dalmacije

o tajnoj sjednici na kojoj je donesena odluka o višestranačkim izborima

Ako je SKH na posljednjem saveznom kongresu rekao da napušta kongres, jer se izišlo iz konstitutivnih okvira unutar kojih je SFRJ nastala, onda je jasno da smo bili spremni učiniti sve da obranimo Hrvatsku i perspektivu njezina suvremenog razvoja

Ako je SKH na posljednjem saveznom kongresu rekao da napušta kongres, jer se izišlo iz konstitutivnih okvira unutar kojih je SFRJ nastala, onda je jasno da smo bili spremni učiniti sve da obranimo Hrvatsku i perspektivu njezina suvremenog razvoja

Davne 1989. godine, uoči posljednjeg republičkog partijskog kongresa i svojeg odlaska s funkcije, sekretar Predsjedništva Saveza komunista Hrvatske Dragutin Dimitrović izborio se, zajedno s istomišljenicima, za povijesnu odluku o raspisivanju demokratskih izbora u Hrvatskoj, da bi potom potonuo u bespuća povijesnog zaborava.

Tekuće 2009., okružen kamerama, mikrofonima, uzvanicima i poštovanjem, građanin Dimitrović primio je zajedno sa šestoricom svojih kolega iz ruku predsjednika Republike Stjepana Mesića Red hrvatskog pletera, odličje koje se dodjeljuje za osobit doprinos razvitku i ugledu Hrvatske.

Trebalo je, dakle, proći punih 20 godina samoće da se službena Hrvatska prisjeti ljudi o čijem se doprinosu šutjelo, naprosto zbog ideoloških stigmi kojima je obilježeno njihovo vrijeme. Dimitrović o svojoj ulozi u povijesnim događajima govori bez imalo samohvale, počesto koristeći zamjenicu “mi”, a o nevoljama koje su ga bile snašle u novoj hrvatskoj stvarnosti govori oprezno i smireno, uz razumijevanje procesa, ljudskih mana i strahova, tek uz ponešto sjete i gorčine u glasu.

Plusevi socijalizma

Unatoč priznanju koje ste dobili, o socijalizmu se danas pretežito govori kao o mračnom razdoblju hrvatske povijesti. Je li bilo išta svjetla?

− Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena, kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči demokratskih promjena, imala izuzetno snažne atribute državnosti.

Kocka je bačena: idemo na izbore

Je li odluka o višestranačkim izborima s kraja 1989. bila vaš izbor ili je bila iznuđena i neizbježna?

− O tome koliko je ta odluka donesena ad hoc ili ne govori činjenica da smo mi godinu dana prije nje, dakle početkom 1989., odlučili da se u okviru Socijalističkog saveza počnu organizirati političke stranke. No, to ne znači da smo prije kongresa imali gotov plan. Zapravo, u pripremi kongresa puno smo toga o reformama izrekli, a gotovo ništa dogovorili. Nasuprot tomu, velikosrpski su pritisci kulminirali, opcija raskola na razini SKJ je prepoznata, opozicija je počela protestirati u RH, unutrašnji odnosi u SKH bili su opterećeni sukobima za vlast, što je prijetilo da se kongres SKH pretvori u jalov unutrašnji sukob. Moralo se probiti tu jalovost, moralo se iskoračiti i u tome vidim svoj specifični doprinos. Dva dana prije početka 12. kongresa SKH upozorio sam predsjednika Stanka Stojčevića na slabosti s kojima idemo na kongres i na našu odgovornost ako kongres ne podigne unutarnje jedinstvo i ne otvori promjene na razini zahtjeva trenutka. Za mene je rješenje bilo u donošenju odluke o demokratskim izborima, jer je to značilo i stvaranje hrvatskog vodstva koje će imati punu potporu javnosti. Oko toga smo se složili.

Je li bilo otpora?

− Odluka je donesena do početka 12. kongresa SKH. Da izbjegnemo neuspjeh, odlučili smo odluku, bez znanja drugih subjekata odlučivanja u Hrvatskoj, donijeti najprije na partijskom Predsjedništvu. Tu smo jedva prošli. Iako smo Stanko i ja bili predlagači, od preostalih 11 članova Predsjedništva samo ih je pet dijelilo naš stav. Presudio je jedan glas viška za demokratsku opciju. Tužno je što ih je umrlo četvero od sedmero onih koji su bili “za” (Mirjana Poček-Matić, Mladen Žuvela, Stanko Stojčević i Celestin Sardelić).

Dakle, Predsjedništvo CK SKH donijelo je politički stav o raspisivanju demokratskih izbora u SR Hrvatskoj, koji predlaže Centralnom komitetu na usvajanje. Odlučivanje na CK SKH nekoliko sati poslije, a potom i na kongresu, bilo je jednostavnije. Tada je izabrano novo vodstvo SKH s Račanom na čelu, čime je zaključeno moje profesionalno bavljenje politikom.

Ipak, sudjelovali ste i u donošenju odluke hrvatske partijske delegacije da zajedno sa Slovencima u siječnju 1990. napusti posljednji, 14. kongres SKJ u Beogradu?

− Tu smo odluku donijeli drugog dana kongresa, okupljeni u Hrvatskoj kući na Dedinju, gdje se u Beogradu okupljalo hrvatsko vodstvo. Pomogli smo Račanu, na kojega su vršeni veliki pritisci, osobito s vojnog vrha, da definira i precizira hrvatski stav u slučaju slovenskog napuštanja kongresa. Bila je to manifestacija hrvatskog jedinstva i jasan odgovor Miloševiću i njegovoj velikosrpskoj politici.

Je li to bio zapravo odlazak iz Jugoslavije?

− Nismo mogli biti jasniji: konstatirali smo da odlaskom jedne članice više nema avnojevske Jugoslavije i da počinju razgovori o novim odnosima. Kao država s državom. Preuzeli smo sav rizik i sve moguće konzekvencije, koje su mogle biti u rasponu od novog dogovora do razlaza.

Znači li to da bi se hrvatski komunisti i oružano suprotstavili neprijatelju?

− Ne želim spekulirati, nego ponavljam: ako je SKH na posljednjem saveznom kongresu rekao da napušta kongres jer se izišlo iz konstitutivnih okvira unutar kojih je SFRJ nastala, onda je jasno da smo bili spremni učiniti sve da obranimo Hrvatsku i perspektivu njezina suvremenog razvoja.

'Budi dobar ili ćeš biti modar’

Nakon tih burnih događaja i poraza komunista na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, u splitskoj ste Pošti dobili otkaz.

− Odluku o napuštanju Splita i preseljenju u Zagreb donio sam u ljeto 1990., nakon razgovora sa splitskim gradonačelnikom Onesinom Cvitanom u prisutnosti Jurja Buzolića. Cvitan mi je poručio: “Došlo je naše vrijeme, a ti budi dobar ili ćeš biti modar.” Istodobno, potpuno su zahladnjeli moji odnosi sa splitskim partijskim vodstvom. Moji su mi nekadašnji drugovi, s Marinom Jurjevićem na čelu, praktički zalupili vrata pred nosom. Bio sam nepoželjan u svakom pogledu, čak do mjere da su mi u Splitu branili javno nastupati u predizbornoj utrci 1990.

Kako tumačite takav odnos prema vama?

− Imam utisak da su se mnogi iz tog društva osjećali neugodno preda mnom jer sam bio svjedok njihovih dvojbi i strahova vezanih uz promjene za koje sam se zauzimao. Prema svemu sudeći, bio sam neugodan svjedok, a njih je najbolje ukloniti.

Notorna je činjenica da ste zahladili i svoje odnose s Ivicom Račanom?

− Lobirao sam za Ivicu kad je bio kandidat za predsjednika CK SKH, čak sam ga dva puta odvratio od nauma da odustane od utrke s Ivom Družićem. Međutim, kad je izabran, Račan je naglo zahladio naš odnos. Nažalost, njega više nema, pa više nema ni mjesta za rasvjetljavanje tog odnosa. Sve sam to stavio u kontekst moje pogrešne prosudbe o jednom čovjeku.

Nešto slično dogodilo se i s Borisom Maladom, koji vas je “naslijedio” na mjestu hrvatskog partijskog sekretara?

− Malada je naprosto prekinuo kontakte. No, rekoh, nije bio jedini. S iznimkom Celestina Sardelića i Ratka Žanetića, praktički sam od 1990. godine izgubio kontakt s većinom ljudi s kojima sam prije toga u politici surađivao.

CROPIX
'Nismo bili ‘crna rupa’

Kako ste se nosili s tim?

− Odgovorit ću pozivajući se na obiteljsko naslijeđe. Po očevoj liniji mnogi su se bavili politikom i stradali. Po majčinoj liniji uglavnom se nisu bavili politikom i dobro su živjeli. Trebalo je samo promijeniti koncept. Čovjek mora moći sam rješavati svoje probleme, barem u doba liberalizma.

Čime ste se bavili u Zagrebu, kako ste zarađivali za život?

− Okrenuo sam se privatnom biznisu na području informatike, konzaltinga i, naravno, trgovine.

Kako se osjećate danas, kao nositelj Reda hrvatskog pletera?

− Hvala, dobro. Priznanja su dobrodošla. Nemam osobit osjećaj satisfakcije jer nemam ni potrebu nikomu ništa dokazivati. Radio sam ono što sam mislio da treba. No, drago mi je da se to vrijeme valorizira, te da to “moje” razdoblje i moja dionica nisu bile crne rupe u hrvatskoj političkoj povijesti.

 

Kučan je otvorio pitanje granice sa Slovenijom

 

Tijekom jedne večere u Korčuli, koju je organiziralo lokalno rukovodstvo u čast Milana Kučana u ljeto 1989., gdje i ja ljetujem, otvorena je i tema o granici u Istri. Kučan je komentirao kako se granica pomaknula na Dragonju, a trebala je biti na Mirni. Bio je to znak da su ideje o budućnosti Slovenije otvorile i probleme granice.

 

Srbi su mi ponudili autonomiju Dalmacije

 

Dalmaciju se često percipiralo kao unitarističku utvrdu. Je li s tog stajališta bilo kakvih srpskih konstrukcija?

− U tom sam kontekstu vodio razgovor s Miloševićem i Sokolovićem. Upozorili su me na loš položaj Dalmacije i potrebu da u novim ustavnim rješenjima dobije svoju autonomiju. Odgovorio sam kako bi bilo zgodno da se to ostvari unutar rimskih granica Dalmacije kad je ona dosezala do Niša. Više o tomu nismo razgovarali.

 

Ima života i nakon politike

 

Iz Dimitrovićeve biografije vidi se da je taj magistar elektrotehnike u socijalizmu postupno i gotovo sinkronizirano napredovao na profesionalnom planu i po partijskoj vertikali.

Na oba je plana do vrha dospio tijekom osamdesetih: od 1983. do sredine 1986. bio je direktor splitskog PTT-a, a od 1986. do 1989. bio je sekretar Predsjedništva CK SKH. U novoj Hrvatskoj Dimitrović je bio suosnivač i direktor triju tvrtki koje su se bavile poslovnim konzaltingom, modeliranjem poslovnih procesa, razvojem poslovnih softvera, njihovom prodajom i implementacijom, te trgovinom. Od 1993. do 1997. bio je član Akcije socijaldemokrata Hrvatske, a od 1998. član je Udruge za promicanje demokracije “Miko Tripalo”.

 

Bio sam optužen za špijunažu u korist KGB-a

 

Moj odnos sa Stankom Stojčevićem, predsjednikom hrvatskog partijskog predsjedništva, nije bio jednodimenzionalan. Ja sam ušao u visoku politiku jer je to i Stojčević tražio, ali ubrzo, kad se pokazala ta moja sklonost da igram malo šire, a ne da budem samo dobar vojnik, javile su se komplikacije.

Kakve?

− Od zaobilaženja u radu do optužbi.

Za što su vas optužili?

− Da sam ruski špijun. Trebalo me je diskreditirati jer sam bio neposlušan. Cijelu mi je stvar u Beogradu otkrio Lazar Mojsov, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ. Rekao mi je: “Drago, što ti ovo tvoji rade?” i otkrio da se pokušavaju utvrditi moje navodne špijunske veze u Bugarskoj u korist KGB-a. Nakon povratka u Zagreb moji su mi suradnici rekli da ih je ispitivala državna sigurnost, a sve se to nije moglo dogoditi bez Stanka Stojčevića. To je, dakle, jedna dimenzija. Druga je sadržana u činjenici što smo odradili niz dobrih zajedničkih akcija koje su pridonosile stabilizaciji hrvatskih prilika. On je Hrvatsku doživljavao kao svoju državu. Tvrdio je kako su Srbi u Hrvatskoj u pravilu žrtve velikosrpske politike.

 

Europa je namjeravala primiti Jugoslaviju po ubrzanom postupku

 

Je li vam poznato da se Jugoslavija, nakon odlaska Hrvata i Slovenaca sa saveznog partijskog kongresa, pokušavala spasiti sinkroniziranom akcijom SAD-a i Europske zajednice?

− Koliko je meni poznato, Amerikanci i Europljani planirali su sačuvati mir na ovom području na način da se Jugoslavija ubrzano integrira u Europsku zajednicu, a plan je uključivao i fond od četiri milijarde dolara za saniranje nekih problema u zemlji. No, to se događalo kad ja više nisam bio na sceni. O

 

Špegelj nas je 1987. upozorio na namjere JNA

 

General Martin Špegelj bio je prvi čovjek koji je još 1987 upozorio hrvatski politički vrh na namjere koje dolaze iz Armije. Naime, te je godine JNA izvršila reorganizaciju kojom se mijenjaju granice armijskih oblasti na način da su, među ostalim, spajaju zagrebačka i beogradska armijska oblast, dok sarajevska armijska oblast nestaje. Pokazalo se da se Armija počela smještati u granice koje su ucrtane u kasnije objavljeni Memorandumom SANU-a. Bilo nam je jasno da se svašta iza brda valja. Nakon odluke o raspisivanju demokratskih izbora, u stanci 12. kongresa SKH organizirali smo u vili “Weiss” posljednji sastanak s vrhom JNA. Kadijeviću, Mamuli i ostalima prenijeli smo naše stavove o potrebi promjena, te o neprihvatljivosti velikosrpskih ideja i planova. Sve su to mirno primili na znanje, bez polemike.

 

 

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last