Novosti Hrvatska

pokidane veze

Prije 11 godina je krenula tražiti nećaka kojeg je 'izgubila' zbog rata, a iz njene potrage je izrasla grupa koja je spojila tisuću ljudi: 'Najteže mi je bilo kad sam djevojčici pronašla oca, a on ju je hladno nazvao greškom

pokidane veze

'Najemotivnije tražilice uvijek se odnose na spajanje roditelja i djece. Tu ne mogu isključiti emocije... Mnoge su priče ostavile trag na meni'

Medijima diljem naše zemlje odjeknula je vijest o Anti Dragojeviću, devetnaestogodišnjem mladiću koji traži svoju davno izgubljenu, godinu dana mlađu sestru.

Zajedno su bili smješteni u Domu za napuštenu i nezbrinutu djecu “Maslina” u Dubrovniku, nakon čega ih je život, ne njihovom voljom, razdvojio - završili su u dvije različite obitelji. Dragojević je sve to vrijeme čekao da njegova sestra Ivana napuni osamnaest godina kako bi je mogao javno tražiti, a to je napravio preko Facebook grupe “Pokidane veze - tražite školske prijatelje ili druge osobe”

Upravo u vrijeme pisanja ovog teksta, neslužbeno je objavljena informacija da je Dragojević pronašao svoju Ivanu, ali u grupi zatvorenoj za one koji nisu njezini članovi, Antin apel jedan je od mnogih. Pedesetak tisuća ljudi okupljenih na istome mjestu traži ili pak pomaže onima koji žele ponovno vidjeti prijatelje iz mladosti, nekadašnje kolege, ali i članove obitelji.

U velikom broju slučajeva riječ je upravo o potrazi za onim najbližima - djeca traže roditelje, drugi roditelji traže svoju djecu, braća i sestre koji su davno izgubili kontakt nadaju se da će im “Pokidane veze” u život vratiti one najmilije.

Često to i bude slučaj, objašnjava nam osnivačica grupe Indira Kovačević Rahmanović, koju je vlastita potraga potaknula da na sam Božić 2008. godine pokrene svoju Facebook grupu. Iako na društvenim mrežama postoji nebrojeno mnogo stranica, unutar ove grupe već jedanaest godina tiho se odvijaju one potrage koje nepovratno mijenjaju živote njezinih članova.

Pronađeni nećak

- Povod osnivanja zapravo je bila potraga za sinom moga brata koji je ostao s majkom u Vinkovcima 1991. godine i tada smo izgubili kontakt. Kako sam napravila grupu s povodom da nađem svog nećaka, tako sam došla na ideju da pomognem i drugima kojima je pomoć potrebna – započinje svoju priču gospođa Indira, koja posljednjih trideset godina živi u Tešnju u Bosni i Hercegovini, a rodom je iz Hrvatske, točnije Gunje, gdje je živjela sve do udaje. Danas je majka dvojice sinova, Eldara i Emraha, a odnedavno i baka malenoj Sajri. Cijela joj je obitelj velika podrška kada je u pitanju rad na grupi, a otkrit ćemo odmah da njezina priča ima sretan kraj.

- Moj nećak Amel Kovačević živi u Njemačkoj, u Berlinu i ovim ga putem pozdravljam i želim mu svu sreću svijeta – poručila je prije nego što smo nastavili s razgovorom.

Nakon što je stupila u kontakt s nećakom i ispunila cilj zbog kojega je prvotno grupu i napravila, Indira nije stala s radom, dapače.

Kako nam kaže, u početku su joj poznanici znali prigovarati da troši dragocjeno vrijeme na nepoznate ljude, od čega nema nikakve koristi, ali naglašava da se na takve komentare nikad nije obazirala. Bilo joj je dovoljno što je uz nju, od samog početka, bio sin Eldar, koji trenutačno živi u Beču, gdje se preselio zbog nogometnog angažmana, ali još uvijek joj je desna ruka.

- Sin već šest godina živi u Beču, gdje ga je odveo nogomet kojim se bavi od svoje pete godine, a ta ljubav i danas traje. Nas dvoje se nadopunjujemo i koristimo svoje slobodno vrijeme tako da grupa neprestano funkcionira, s time da moram navesti i mnoge vrijedne članove bez kojih ne bih mogla tako dobro funkcionirati. Na prvom su mjestu Hanas Kovačević koji je najuspješniji u tome pa Zoran Zeljković iz Vojvodine... – nabraja Indira, koja ne želi nikome oduzeti zasluge, a ima ih poprilično.

Naime, uz pomoć njezine grupe, svoje prijatelje, kolege i članove obitelji pronašlo je čak tisuću ljudi. Možda ih je bilo i više, ali naša sugovornica nikada nije vodila evidenciju jer nije mis lila da će jednog dana grupa narasti na pedeset i jednu tisuću članova, koliko ih “Pokidane veze” za sada broje.

- Moram napomenuti da u ovoj grupi članova ima iz čitavog svijeta i iz svih bivših YU republika, ali isto tako da ovdje vladaju harmonija, poštovanje i humanost. Nema nikakve netrpeljivosti niti govora mržnje po bilo kojoj osnovi. Na početku sam stavila jasna pravila po kojima će grupa funkcionirati i svi ih se članovi moraju pridržavati - ističe Kovačević Rahmanović, a u to smo se i sami uvjerili listajući objave na njezinoj grupi.

Osim toga, samo jedan pogled na sadržaj “Pokidanih veza” svjedoči koliko je emocija skriveno u ovoj virtualnoj grupi.
- Najemotivnije tražilice uvijek se odnose na spajanje roditelja i djece. Tu ne mogu isključiti emocije, jednostavno se srodite s tim. Mnoge priče su ostavile trag na meni – iskreno će Indira.

Svi svima pomažu

Tijekom potrage treba biti strpljiv jer nikad se ne zna u kojem će trenutku naići netko s onom pravom informacijom, a nas je zanimalo na koji način funkcionira grupa, odnosno kako najčešće dođu do tražene osobe.

- Pokušavamo na sve moguće načine, veliki doprinos daju svi, pomažemo jedni drugima, bitan je trag. Oca jedne djevojke iz Švicarske tražila sam godinama da bi me član iz grupe uputio na njegova brata i to je bila spona - prisjeća se osnivačica grupe samo jednog od brojnih primjera.

Ipak, nemaju sve priče sretan kraj jer ne žele svi ljudi biti pronađeni. Jednu takvu Indira dobro pamti.

- Najemotivnija i najduža potraga je bila kada sam djevojci tražila oca kojeg nikad nije upoznala. U tragediji je izgubila majku i nije imala nikoga više, jednostavno joj se probudila želja da ga upozna i da sazna ima li još sestara ili braće. Nakon pet godina ušla sam u trag njezinu ocu koji je živio u SAD-u, gdje je imao obitelj i dvije kćerke. Kad sam mu sve prenijela, hladno je odgovorio da je ona greška njegove mladosti i da ne želi da mu se remeti mir u njegovoj obitelji. Kći je željno iščekivala moj odgovor, a ja nisam znala kako upakirati i priopćiti tako okrutnu istinu. Naposljetku sam je morala još jednom razočarati, reći joj istinu u blažem obliku – prepričava nam Indira jedan od slučajeva koji joj se urezao u pamćenje.

Bez obzira na ishod, ova grupa već punih jedanaest godina ima još jednu funkciju - zajedničko je utočište svima koji imaju istu želju, ponovno ili možda prvi put vidjeti lica svojih najdražih.

- Tu se stvaraju velika i duboka prijateljstva koja završavaju susretima i posjetima. Jako sam ponosna na svoju grupu u kojoj svi svima pomažu i nitko ne pita tko ste i odakle ste. Ovo je velika i divna humana obitelj, a naša dobra djela ostat će i poslije nas - zaključuje Kovačević Rahmanović.

 

Naslovnica Hrvatska