Novosti Hrvatska

poražavajuće razlike

Naš ugledni sociolog proveo veliko istraživanje o korupciji: intervjuirao je 60 profesionalaca zaposlenih u javnim institucijama 10 zemalja, evo do kojih je zaključaka došao

poražavajuće razlike

Da je korupcija rak rana hrvatskog društva, to već godinama pjevaju i ptice na grani. Plave kuverte, zapošljavanja preko veze, kadroviranje po političkoj liniji. Nema građanina u Hrvatskoj kojemu se bar jednom u životu neki dio korupcijske hobotnice nije ispriječilo na životnom ili profesionalnom putu. Ona frustrira ljude, izjeda meko tkivo društva. Tjera građane van.

Uvjeren da se recept za borbu protiv korupcije ne može naći ako se ne pogledaju uzroci njezinog nastanka, redoviti profesor na Odsjeku za sociologiju Hrvatskih studija dr. Renato Matić bacio se na posao.

I, intervjuirajući 60 profesionalaca zaposlenih u javnim institucijama u 10 zemalja, došao do zanimljivog zaključka: korupciju se može srezati isključivanjem političkih utjecaja na profesionalne procese i strukture u javnim institucijama. A prvi korak u tom smjeru je upravo ono u čemu je Hrvatska ogrezla do koljena - zaustavljanje političkog kadroviranja.

- Logika iz autoritarnog jednopartijskog sistema na žalost nije prevladana. Ona kreće od pretpostavke da rukovodeća mjesta popunjavaju partijski podobni ljudi, pouzdanici, koji ili nemaju stručne kompetencije, ili ako ih formalno i posjeduju, one su nebitne u odnosu na stranačku ili neku drugu interesnu lojalnost. Ta je logika još uvijek dominantno prisutna i u politici, ali i među nama građanima. Ona je glavni generator korupcije u Hrvatskoj i dok je tome tako, neće biti promjene nabolje – ističe u izjavi za Slobodnu Dalmaciju Matić.

U profesionalnim strukturama javnih službi društava sa niskom stopom korupcije, za profesionalno napredovanje bitni su isključivo stručni kriteriji, kreativnost i kolegijalnost potvrđena i provjerena dugogodišnjim rezultatima, kao i pohvalama suradnika.

Zvuči kao znanstvena fantastika, zar ne?

Ako umjesto toga rukovodeće pozicije dobivaju ljudi koji dolaze “odozgo” u radnu sredinu koju ne poznaju i koja ih kako iskustvo govori zanima samo kao “stepenica” u daljnjem političkom napredovanju, profesionalni se sustav nepovratno instrumentalizira za sve moguće specijalne interese, a nauštrb javnog interesa i zajedničkog dobra.

Sve se to naravno događa na zgražanje profesionalaca iz sustava koji u njemu rade 20 ili 30 godina, a koji iz godine u godinu mogu samo nemoćno promatrati proces deprofesionalizacije.

- Osobe koje se na ovaj način kadroviraju, samim svojim dolaskom šalju poruku da ih ne zanimaju niti interesi zaposlenika, niti građana koji sve to plaćaju poreznim novcem. Isto tako, šalju poruku da su svjesni kako njihova karijera ne ovisi o stručnim kompetencijama niti o mjerljivim kriterijima, nego isključivo o podobnosti. Drugim riječima, javno se radno mjesto doživljava kao privatna povlastica, koju svi postavljeni “odozgo”, koriste svjesni da nisu povratno odgovorni nikome nego onima koji su ih na tu poziciju postavili, i o čijoj naklonosti isključivo ovisi daljnja karijera. U takvim okolnostima, u kojima se nesmetano obnavlja sukob interesa, korupcija postaje pravilo življenja, i ako joj ništa djelotvorno, u smislu transparentnih kriterija i potvrđeno provedivih zakona, ne stoji na putu, neozbiljno je govoriti o nekakvoj “borbi protiv korupcije” – zaključuje Matić.

Ovo što Matić izlaže on ne govori napamet. U okviru znanstvenog rada naslovljenog “Društvo i korupcije: politički utjecaj u profesionalnim strukturama javnih institucija kao čimbenik korupcijskog rizika” on je razgovarao sa 60 profesionalaca u javnim službama. Svrstao ih je u dvije skupine.

U prvoj su se nalazili oni iz “Top deset” zemalja čistih od korupcije: Danska, Finska, Švedska, Norveška i Njemačka. U drugoj iz onih u kojima je korupcija gorući problem: BiH, Srbija, Bugarska, Rumunjska, i Hrvatska. Iz obje skupine intervjuirano je po 30 sudionika, iz svake zemlje po 6 ispitanika. Od toga po 4 sa više od 10 godina radnog iskustva i po 2 sa 3 do 5 godina radnog iskustva.

Razlike u odgovorima između dvije skupine su naprosto poražavajuće.

Viši policijski službenik star 61 godinu iz Njemačke nezamislivom je nazvao mogućnost da mu više „…SPD ili CDU postave nekoga tko će mi govoriti što je profesionalno korektno a što ne …“

- Svih ovih godina najmanje sam se zamarao tko je ministar i je li iz CDU ili iz SPD … gdje bih stigao da sam i o tome morao misliti – kazao je Matiću ovaj sugovornik.

Slično je iskustvo i višeg policijskog službenika (54 godine) iz Švedske.

- Ne sjećam se slučaja da bi netko iz politike, ministar ili bilo tko intervenirao … mislim da bi morao podnijeti sankcije … ako bi se usudio uplesti u izbor naših kadrova, svakako bi morao odstupiti - kazao je ovaj Šveđanin.

Na brdovitom Balkanu iskustva su, međutim potpuno drukčija.

- Nekoliko mjeseci prije i poslije svakih političkih izbora, profesionalci u policiji žive i rade u neizvjesnosti … sve su promjene, a često i one najnelogičnije u igri … Pravila i kriterije postavljaju ljudi koji dođu iz politike, bez ikakvog iskustva u struci, bez ikakvog interesa za struku … Unesu nered i nakon četiri godine odu iz službe, a mi uvijek iznova saniramo štetu koju su oni prouzročili … kako je u takvim okolnostima moguće očekivati da u odnosu na građane opravdamo ono što ističemo kao policijski logo: povjerenje i sigurnost – pita se službenik iz Hrvatske star 48 godina.

Slično iskustvo iznosi i policijska službenica iz Srbije (37 godina).

- Intervencije izvan službe, uglavnom iz politike najnormalnija su stvar… I ako se nešto zna, kako se šale moje kolege, onda se zna da za budućeg šefa nitko od nas prije nije čuo – kaže ona.

Policijska službenica (40 godina) iz BiH, govori o odnosu znanja i moći u službi. Pa navodi da „ako imaš obrazovanje i znaš jezike, trebaju te da radiš umjesto onih koji nemaju znanje ali odlučuju o svemu, ali misliš, ajde i to je nešto“.

Sugovornici iz obje skupine, istaknuo je Matić, suglasni su u tome da nepoštivanje razlika između profesionalnih i političkih kriterija dovodi u opasnost profesionalne strukture. Također su suglasni u stavu, da se na političke dužnosti dolazi i odlazi promjenom politike, a na profesionalne putem kriterija koji se godinama razvijaju i promoviraju neovisno o vanjskim, političkim ili nekim drugim utjecajima. Ono, međutim, u čemu se sugovornici iz ove svije skupine razlikuju, jest osobno iskustvo.

Službenik iz Njemačke (39 godina) tako je primjerice sa 26 godina mogao predvidjeti kojim će se smjerom kretati njegova karijera.

- Učinio sam sve da mi se profesionalne želje i ostvare. Ponosan sam jer iza svega stoji moj predani rad, a starije kolege čine sve da otvore vrata mlađima. Oni su stvarni uzor – istaknuo je on.

- Kako su stariji meni prije dosta godina otvarali prostor tako već godinama činim ja prema mladima – kaže pak službenica (58 godina) u regionalnoj samoupravi iz Danske.

Službenica u regionalnoj upravi (38 godina) iz BiH, ima suprotno iskustvo o napredovanju.

- Ne znam, svatko ima nekog svog, tko ga vuče, drukčije ne ide, ili je puno teže - navela je ona.

Pravosudni službenik (50 godina) iz Srbije priznaje, pak, sljedeće:

- Da moj otac nije jednom okrenuo i nebo i zemlju, ja bih i u ovim godinama još bio pripravnik.

Pravosudni službenik (32 godine) iz Hrvatske, slično rezonira.

- Ja se za koju godinu isto vidim ili privatno ili negdje vani, 'ko bi dočekao taj izlazak iz krize i neka bolja vremena.
A službenica u regionalnoj upravi (42 godine) iz Rumunjske razmišlja o – diplomaciji. Gdje je, navodno, perspektivnije.

- Moja školska prijateljica je tamo i nagovara me da dođem, može povući i neka poznanstva – kaže u intervjuu ona.

Optimističan, vedar i opušten ton, primijetio je u ovome radu Matić, prevladava među kazivačima skupine A, dok je u skupini B uglavnom suzdržano pesimističan, sa ironičnim te ponekad i depresivnim konstatacijama.

Na zadnje pitanje postavljeno kazivačima i to samo u skupini B: „vidite li skore mogućnosti poboljšanja?“, od 30 kazivača, njih 19 je svoje odgovore započelo s riječima „nisam sigurna …“/„nisam siguran …“; potom, njih 5: „to će ići jako teško …“, a preostalih 6: „možda, ako …“.

Dr. Renato Matić priprema još jedno zanimljivo istraživanje o razlozima zbog kojih se ljudi spremaju otići iz Hrvatske.

- Za sada gotovo svi s kojima sam razgovarao tvrde da su pokušavali naći posao i da su vjerovali da ovdje mogu ostvariti budućnost, te da su se na odlazak odlučili nakon što su shvatili da bez partijske knjižice ili veze do posla ne mogu doći. Političari danas puno pričaju o tome da se treba zaustaviti odlazak iz Hrvatske. A ne žele vidjeti da je taj odlazak uzročno-posljedično povezan sa modelom vladanja kojega oni forsiraju. A u kojemu oni bez partijske knjižice ili druge jake veze, nemaju šta tražiti – zaključuje Matić.

Uvjeren da se Hrvatska - tek kad se s tom praksom prestane - može nadati boljitku i održivoj budućnosti.

 

Naslovnica Hrvatska