Novosti Hrvatska

danak partijanerskom turizmu

Na Zrću se vrte milijuni, svuda alkohol, droga i seks, a samo malo dalje potpuno drugačija slika; Starosjedioci otkrivaju: Novalja je u rukama stranaca, pokupe lovu i idu ća, a mi se možemo slikat'

danak partijanerskom turizmu
'Novalja je u to vrime lipo izgledala. Ovo je sad kriminal da ga ne postoji na svitu. Svaki je sa svakim govoril, svako je kod svakoga bil, Sveta Kate, Antonja, rođendani, Uskrs, Božić, svaki kod svakog. Danas svako svakog mrzi', govori Ive Dabo

"Može i bez kavijara", naziv je jednog starog, vrlo zabavnog romana koji je napisao Johannes Mario Simmel, a opisuje ludo smione pustolovine, popraćene obiljem iskušanih kuharskih recepata, tajnog agenta protiv vlastite volje, Thomasa Lievena.

Može li i bez Zrća?, upitali smo se po uzoru na taj roman, krenuvši u Novalju, u zadnje vrijeme poistovjećenu po masovnoj zabavi u klubovima na plaži Zrće, obilju alkohola, droge i seksa, neumjerenosti i raskalašenosti, pa i brojnim incidentima koji su zaredali u tom paškom "raju".

Novalja su danas nebrojeni apartmani, hoteli, terase s bazenima na kojima se sunčaju nauljeni Englezi hvatajući zalet za noćni provod i trošenje novca. Novalja su mlade djevojke u minijaturnim kupaćim kostimima i tangama koje razodjevene usred bijela dana koračaju uz cestu prema plaži i barovima.

Mnoštvo je restorana, bankomata, zalogajnica, pekara, pumpnih stanica. Novalja je tvornica novca, ludi turistički organizam koji diše 24 sata dnevno i nikako se ne gasi u ljetnim mjesecima.

Novalja: može li i bez Zrća? Kako je zapravo sve počelo, gdje su Novaljci danas, postoji li u Novalji nešto drugo osim Zrća i alkoholizirane zabave u klubovima?

- Ja sam ovdje doselio ujcu 1988. godine, onda sam mu pomagal, on je bil još dosta jak. Ovo je sad 100 posto lakše nego ča je bilo ranije, jer ranije se svud moralo poći na noge i radit na ruke, a sad se svud može poć autom - kaže nam Ive Dabo u Vidasovi Stani iznad Novalje.

Stani ili stanovi bile su nastambe koje su Novaljci gradili uz pašnjake kako bi mogli lakše raditi oko ovaca puštenih u slobodnu pašu. Vremenom su se stanovi pretvorili u objekte gdje bi mještani Novalje sve češće prespavali, a onda su se i nastanili i ostali živjeti.

 

Baš poput Ive Dabe koji tamo ima svoj OPG i drži 80-ak ovaca, pravi sir, bavi se poljoprivredom i zapravo uživa dovoljno daleko od Novalje i silne turističke vreve.

A do Vidasovih Stana iz Novalje se stigne za samo nekoliko minuta automobilom. Pa ipak, nikakve veze s urbaniziranim turističkim epicentrom u Novalji nema ovo mjesto.

Ruralna kuća, uokolo raslinje i niska šuma, gusterna, dvor koji od strašne ljetne žege čuva loza koja tvori ugodan hlad i cvrčci koji u zboru stvaraju zaglušujući, hipnotički zvuk iznad naših glava.

Vidasovi Stani nemaju baš nikakve veze sa Zrćem, niti Ive Dabo ima išta slično s ljudima koji iznajmljuju apartmane i vode barove. Sve je u njegovu dijelu Novalje prirodno, kao što je bilo desetljećima i stotinama godina ranije.

- Tu je bila mala kućica, osam puta pet. I onda sam ja krenul tu, najprije je trebalo pocimentat, ožbukat, pa iskopat gusternu, pa septičku, pa načiniti kupaonu,WC, sanitarije... I još nije bilo vode, a ni struje, nego sam imal solar. E, onda smo pri dva godišć dobili vodu i struju i sad smo ka... Zamislite, telefon smo prije dobili nego vodu i struju - kazuje nam Ive storiju iz Vidasovih stanova.

Svi su njihovi preci živjeli u Novalji, a stani su bili mjesta gdje su obitavali da ne trču vamo tamo. Vidasi su tamo dobili svoj dio posjeda, koji im Hrvatska danas ne da u vlasništvo, pa se oko toga vodi i pravna bitka s državom. Davne 1880. godine je ondašnja Kraljevina Jugoslavija kupila od Raba i dala Dabinim precima sav taj imetak na uživanje, ono što su koristili. Sad su u posjedu, ali ne i u vlasništvu.

- Sve je to naše, ali neće niko da to da - kazuje nam Ive dok reže vlastiti paški sir koji proizvodi od mlijeka svojih ovaca i svojim rukama, zajedno sa suprugom Jagodom.

- Kad bi došlo vrijeme za mužnju od trećeg miseca, onda bi se svi preselili tu jer su morali musti nekoliko puta dnevno, pa su pravili sir, a samo bi na nedilju išli na misu u Novalju i vratili bi se nazad. Svi su imali tovara ili konja i onda bi svu prtljagu natovarili na njega. I tako do Vele Gospe.

Tako je bilo sve do osamdesetih godina. Novalja je u to vrime lipo izgledala. Ovo je sad kriminal da ga ne postoji na svitu. Svaki je svakim govoril, svako je kod svakoga bil, Sveta Kate, Antonja, rođendani, Uskrs, Božić, svaki kod svakog. Danas svako svakog mrzi.

A turizam je postao tek krajem 50-ih, početkom 60-ih godina. Prve su kuće bile uz more koje su primale goste. Nije bilo WC-a nego onaj poljski s daskom. I onda je pala naredba: ruši i napravi novi. Na taračici od skala napravil se luminal i tu sanitarni čvor. Turizam je išal i došal do svog maksimuma, ali kao obiteljski turizam. Bilo je zabave, ljudi su živjeli s gostom.

Nijemci, Austrijanci i Slovenci. I nešto Zagrepčana. A dolazili su parobrodom Rijeka – Zadar jer još nije bilo ni mosta ni ceste... Tada su dominirali vinogradi, prodaja vina bila je glavna, tek kasnije su ovce i sir postali glavni - pripovijeda Ive.

Mora, kaže, svaki dan ići u Novalju.

- Ali to je ludilo. Taksisti, autobusi... Sami auti. A nekad smo bili prvi red do mora u Novalji. Jedan od prvih lokala, Peticu, otvorili su moji u Novalji na rivi. Moj otac i ded, jer su volili Novalju i htjeli su da bude kako treba. A Novalja se pretvorila u ovo što je danas od kad je došla Hrvatska.

Ja, Novaljac, starosjedilac, rođen i živim u Novalji, praktički nemam 10, 15 posto prava kao što ima stranac koji je došao tu, kupio apartmane, hotele. Sad oni to rentaju i neće inspekcija kod njega, nego kod mene.

Novalja je u rukama stranaca, a ne Novaljaca, a ovo šta se čini na Zrću je ajme majko - kaže nam Ive koji je u mladosti bio i bubnjar u lokalnom bendu "Sve nevere" u Novalji i zabavljao turiste i domaće svirkom u Straškom, u isto vrijeme kad i Oliver s "Delfinima" na terasi Jadrana. I još ima složenu bateriju bubnjeva u sobi.

Njegov brat Šime ima restoran "Porat" u Staroj Novalji, na mjestu gdje je za vrijeme rata bila jedina brodska veza Dalmacije s Hrvatskom, a danas je u funkciji jedino kad zbog vremena ne funkcionira veza Prizna - Žigljen.

- Zrće... Ma nije to loša stvar, ali ga treba uzeti kroz sito. Kad je bivši gradonačelnik Novalje Ivan Dabo Đono to držao, to je bilo u redu jer je on to držao u svojoj ruci i imao je ingerencije. Kasnije, kad je to uzela Županija, bilo je to drugačije. Sve se razvodnilo, došli su drugi koji pokupe lovu i idu zimi ća, a mi se možemo slikat kad bura zapuše.

Još taj publicitet, droga, opijanje... nama se to održava na ukupni turizam. Ja sam tu u lokalu već 11. godinu. Prije smo znali imat fine ljude za ručak, večeru... A sad je već u 10.30 navečer sve gotovo. Doli u Novalju, u konobi "No5" dežuramo jer uvik dođe neki partijaner da pojede pizzu ili špagete. Ali ovdje je Porat strašno pao, tako da razmišljam dogodine preorijentirati lokal skroz za nešto drugo i pristupačnije - ističe Šime Dabo.

Apartmanizacija je, kaže, pojela sve. Apartmane je izgradio čovik izvana koji je došao preko kredita do love, a novaljski težak je prodao zemlju kako bi školovao djecu, izgradio kuću...

- Prodao je iz potribe, a danas imamo šumu apartmana. I sad su nas zgazili. Mi smo tu sad manjina i oni s nama komanduju kako hoće. Teško ćemo mi izići iz ovoga. Tu je veliki novac, a i oni su se počeli gombati između sebe. Naš turizam diktiraju agencije izvana. Briga njih koga pošalju ovdje, bitno im je samo da prodaju dolazak. I sad plaćamo taj danak - zabrinut je Šime Dabo koji ustrajava na familijarnom pristupu turizmu.

Posebna priča je boutique hotel i restoran "Boškinac", opet dovoljno udaljen i dovoljno blizu Novalje. Njegov vlasnik Boris Šuljić stvorio je mnogim gurmanima kultno fine dining mjesto poznato po interpretaciji tradicionalne paške kuhinje na kreativan, a opet i moderan način. Kreativna kuhinja "Boškinca" razlog je zbog kojega gosti posjećuju Pag i usred zime, a restoran pamte kao mjesto neponovljivih doživljaja i sjećanja.

Uz to Šuljić nudi i vrhunska vina oko kojih je zapravo i složena čitava priča. Mjesto je zbilja neponovljivo i u potpunom kontrastu s turizmom masovne zabave kakva se nudi u Novalji.

Stvari, međutim, postaju zanimljivije kad se zna da je Boris Šuljić pokretač prvog bara na plaži Zrće koji je prerastao u klub Kalypso i već dugi niz godina upravlja i restoranom Boškinac i klubom na Zrću.

Može li Novalja i bez Zrća, poput romana Može i bez kavijara? - pitamo ga sjedeći u ugodnom hladu skladno uređenog Boškinca iz kojega pogled puca na maslinike, vinograde...

- To je jedna od knjiga koja me jako u gastronomiji fokusirala, ne sjećam se više točno sadržaja, ali znam da je bilo puno recepata za razna jela... Svi možemo bez svega i svatko može bez svakoga. Ništa nije sudbinski određeno da se bez nečega ne bi moglo biti.

Ne treba ništa s nečim sudbinski povezivati. Novalja može bez Zrća, ali i ne mora. Može i sa Zrćem, ali s pameti, s odgovornosti za upravljanjem, malo manje pohlepe, malo više razuma - govori Šuljić.

Partijanerski turizam, kaže, mora evoluirati.

- Overdozing klubova i neupravljanje destinacijom nisu taj put. Ali to su napori koji se neće sami po sebi dogoditi. Ako ideš samo na način da podilaziš turistu, neće se ništa bitno dogoditi. Moraš upravljati destinacijom i trendovima, preuzeti odgovornost i uzde u svoje ruke.

Nema u ovoj zemlji dovoljno posloženih mehanizama, tu je jedna upravljačka šuma i košmar, od županija, lokalne samouprave, jedan daje koncesije jednome, drugi drugome, jedna stranka, druga stranka, PUP-ovi, GUP-ovi... - napominje Šuljić.

- Jednom sam slikovito rekao na Facebooku da su svi ti naši zakoni lijane koje samo služe majmunima da se penju po njima i onda s... odozgo po nama. Da je to normalna zemlja s normalnim upravljačkim alatima, onda bi i ova stvar s bombicama plinova već bila davno riješena, a ne da donosimo zabranu 17. srpnja, nakon što su glavni festivali već protutnjali i iza kojih je ostalo na tisuće ampulica... - zaključuje.

Za sebe kaže da je u ekonomskom i političkom smislu liberalan, no smatra kako tržište u svim segmentima nema odgovor, pogotovo u "neodgovornim, nedoraslim, neodraslim i nesvjesnim zajednicama u kojima je primo primis instinkt još uvijek dominantan u svemu."

- Tu je teško primijeniti švicarsku svijest da će svi napraviti čistu lijepu zelenicu, ogradu... Ne, svi će napraviti 365 kebaba i 68 kućica, još zahoda na apartmane... - tvrdi Šuljić.

- Teško je govoriti o budućnosti kad te poluge upravljanja nisu jasne i nema sustavne društveno odgovorne svijesti koja je baza. Nisu političari baza, već je baza ta svijest i odgovornost prema zajednici, prirodi, gospodarenju, obitelji, društvu. To su vrijednosti koje mi nemamo.

Dakle, Zrće naravno da može i bit će. Ja ću se založiti da napravimo taj balans u Novalji i da podignemo kvalitetu u onoj mjeri u kojoj budemo mogli - kaže Boris Šuljić.

 

Najveća paška tajna

- Jedno je sir od paške ovce, a drugo je paški sir. To je sir koji se dobiva od mlika paške ovce koja se isključivo hrani travkama iz paškog kamenjara, dok je sir od paške ovce svaki sir kojega da ovca na Pagu koja se hrani sijenom i drugom vrstom nadohrane. Ali to onda nije paški sir - izričit je Ive Dabo.

- Njima ovca daje osan deci mlika, a paška ovca daje kvarat mlika ako jide božju hranu, samo travu. Četri ovce, litra mlika, ali u maju. Šesti, sedmi misec, šest i sedam ovac litru. A to je onda paški sir. A ima okus i aromu točno po travi koju ovca pase.

Naslovnica Hrvatska