Novosti Hrvatska

ŽIVOTNA DRAMA

Tužna ispovijest umirovljene Splićanke: Jednog sina sam pokopala, a drugi mi je teško bolestan, pije i razbija sve po kući. Kad bi mi neko poklonija krevet i ormar, spasija bi me...

ŽIVOTNA DRAMA

Pošteno ću vam reć': nemam obraza tražit novčanu pomoć jer on pola moje penzije popuši, a od onoga šta ostane kupimo malo spize; više sam gladna nego sita. Još mi taj nesritnji duvan nije najveća pokora, najveća je alkohol

Da je život samo malo humanije posložio karte, Splićanka u ranim sedamdesetima dostojanstveno bi provodila umirovljeničke dane.

Protagonistica ove priče, naime, prosječna je žena koja je čestito "otukla" radni vijek u jednom posrnulom splitskom poduzeću, u njemu sa srednjom stručnom spremom zaradila invalidsku penziju koja bi joj dostajala za skroman, ali pristojan život, a ima i stanarsko pravo u malenom stanu na periferiji grada pa ne mora plaćati podstanarinu ni stambeni kredit.

Unatoč činjenici da ju je suprug ("Bog mu dao zdravlja") odavno ostavio s njihovim sinom, tada tinejdžerom u osjetljivim godinama, i zasnovao obitelj u drugom gradu zaboravivši na njih, ona bi svejedno danas, dvadesetak godina nakon toga, mogla normalno živjeti.

Unatoč još jednoj tragediji, ljutoj rani koja nikad neće proći, protagonistica ove priče mogla bi živjeti, jer mora. Ona je, naime, kasnih osamdesetih godina pokopala prvorođenog sina, malo starijeg od ovoga (kojega je nakon te tragedije otac napustio). Zbog omaške liječnika i krive dijagnoze ugasio se jedan život koji još nije ni počeo, ali unatoč tome, rekosmo, ona bi danas mogla nekako živjeti.

Pošteno za reći, baš tako "nekako" i živi, bolje reći, životari. Bilo bi donekle sve to u redu, što je tu je, da je nakon svih udaraca nije snašao još jedan "križ" koji joj postaje pretežak, zapravo najveća "dežgracija" koju možemo zamisliti: bolest u familiji.
Sin koji je ostao živjeti s njom nakon odlaska oca, naime, mladić je s ozbiljnom dijagnozom shizofrenije, k tomu još i sklon alkoholu.

On je odrasla osoba, u četrdesetima, sa završenom srednjom Pomorskom školom, a zbog njegove dijagnoze trpe oboje. On, premda mu nije oduzeta radna sposobnost, ne može naći posao, mjesec prokuburi s malenom socijalno-invalidskom naknadom, a majka – koja trećinu vlastite invalidske mirovine potroši na lijekove – još njemu daje za cigarete...

– Pošteno ću vam reć': nemam obraza tražit novčanu pomoć jer on pola moje penzije popuši, a od onoga šta ostane kupimo malo spize; više sam gladna nego sita. Još mi taj nesritnji duvan nije najveća pokora, najveća je alkohol. On uz lijekove koje mora uzimat pije, a kad se napije, razbija po kući. Šta ću vam reć, onda ja zovem policiju da ga vode u bolnicu. Nekad bude u Splitu na Psihijatriji, nekad ga vode na Rab. To mi je teško jer znam da je on nesritan, tko zna šta mu sve daju od lijekova, nekad se vrati još gori. Ne znan jel mi teže kad je doma ili kad mi ga ostave u bolnici – jada nam se Splićanka (podaci poznati redakciji), s kojom smo razgovarali anonimno "da se on ne naljuti, ko zna šta bi napravija". Tijekom razgovora s nama, pak, stalno ju je ometala zvonjava mobitela.

- Evo vidite, ovo me on stalno zove, biće osta bez duvana. Ja, znate, kupim duvan malo jeftinije na Pazaru, pa autobusom odem doma. Imam, sva srića, mukte kartu ka penzionerka – govori nesretna starica, koja se, dakako, sa sinovljevom dijagnozom (a i svojim vlastitim brojnim boljeticama) lakše nosila dok je bila mlađa, u pedesetima, pa i šezdesetima.

– Sve do unazad koju godinu san ti ja, ćerce, čistila po kućama. Tako bi zaradila još koji dinar, pa bi on ima za duvan, kupila bi mu komad robe, patike. Sad jedva živimo, a duvan je njemu terapija; da je svo zlo u tome, još bi, govorin ti, i živili ka ljudi. Ali ta nesrića koju on nosi u sebi, i taj alkohol kojega pije, a zabranjen mu je, to će nas dotuć. Eh, kad bi ga ko uzeja bar mukte radit; on puno voli brodove, uređivat i bavit se njima, spasilo bi nas samo da radi, da se osjeća koristan, da ga netko cijeni. Ovako ga je tuga izila – sa suzama će stara majka sina, danas odraslog čovjeka, kojega je život najprije zakinuo za brata, potom za podršku i ljubav oca, a naposljetku mu je uzeo i duševno zdravlje...

– On je dobar momak, viruj mi, i nije glup; samo je zbog svoga jada agresivan. Kad popije, dođe u kuću i sve razbije. Nemam više kreveta za leć, ni ormara za robu. Kad bi mi neko poklonija krevet (ne mora bit novi!), i ormar kojega više ne dupera, puno bi mi pomoga. A najviše bi nam pomoglo kad bi ga ko uzeja štakod radit. Spasija bi nas – poručila je nesretna starica sa splitske periferije.

Livija Plančić: Neka nam se javi!

– Neka gospođa slobodno dođe, u našoj udruzi, koja se bavi upravo na sličan način ugroženom populacijom, može dobiti psihološku i pravnu pomoć! No, to nije sve; možemo pomoći i njezinu sinu, dakako, uz preduvjet da on prepozna svoj problem i pristane na suradnju. Najvažnije je da ona ne klone duhom, pomogli smo mnogim ženama koje su trpjele nasilje u obitelji, nekim mlađima smo našli i posao adekvatan njihovu obrazovanju i potražnji na tržištu rada, ali pomogli smo i nasilnicima adekvatnom terapijom. Nekima smo, nakon odsluženja zatvorske kazne, dali potporu da se reintegriraju u društvo. U našim redovima imamo i vrlo empatičnu laičku teologinju, a načelno smatramo da sva ljudska bića zaslužuju novu priliku za bolji život – poručila je predsjednica "Bijelog kruga" Livija Plančić iz Splita.

Anita Ćudina: Poznajem momka, dobra je osoba

– Čovjek o kojemu govorite dolazio je kod mene na terapiju u Društvo anonimnih alkoholičara, i jedno je vrijeme uspješno apstinirao. Njemu je život nanio puno udaraca, svi ti privatni emocionalni slomovi nagnali su ga na piće. Već neko vrijeme nismo u kontaktu, sjećam se da su on i majka živjeli u teškim, izrazito skromnim, pa i nehigijenskim uvjetima. Oboje su prošli kalvariju, ali uvjerena sam da bi se on još mogao uspješno reintegrirati u društvo, biti radno koristan.

Prosječno je inteligentan i dobra je osoba. Jedan plemenit, osjećajan karakter koji najviše naškodi sebi – podvukla je Anita Ćudina, sociologinja pri Crvenom križu te terapeutkinja i voditeljica Županijske zajednice liječenih alkoholičara.

Kerum mi je pomogao

Premda nije baš na sva zvona tražila pomoć, tijekom ranijih nedaća obratila se majka bolesnog čovjeka na više adresa tražeći posao za sina i novčanu pomoć. Uglavnom joj je bilo neugodno, ali u jednoj situaciji ruku joj je nenadano pružio tadašnji gradonačelnik Splita Željko Kerum, veli ona. Trebalo joj je nekoliko tisuća kuna za skupo ortopedsko pomagalo, ona je Keruma slučajno trefila na ulici i zavapila u pomoć, i onda...

– Šta ću ti poć govorit, ćerce. Ne samo da je izvadija novce, nego je još iša sa mnom kupit to šta mi je tribalo. Vodija me za ruku ka dite. Nikad mu to neću zaboravit, Bog mu da zdravlje – dirnuto se prisjetila nesretna umirovljenica iz Splita.

 

Naslovnica Hrvatska