Novosti Hrvatska

MORNAR IZ NOVAKA BISTRANSKIH

Željko Zajec Ribar plete mrižu svoju - na zagorskim bregima: Primam pozive iz Dalmacije da ih učim plesti mreže, ali više me zanimaju gaže za svirke na terasama

MORNAR IZ NOVAKA BISTRANSKIH

U Šibeniku je prošlog tjedna održana velika konferencija o ribarstvu na kojoj je cijeli državni vrh hvalio mjere iz europskih fondova, kojima se sufinanciraju brojni projekti za oporavak i održivi razvoj ribarstva. Ribarske luke, dronovi za nadzor, ulaganja u akvakulturu, kontrola stokova plave ribe... sve su to bile teme koje su zanimale predstavnike najpoznatijih ribolovnih tvrtki i onih za preradu ribe u Jadranu, ali i na kopnu gdje se ulaže u razvoj slatkovodnog ribarstva.

U jednom od spotova koji su pratili edukativne panele pojavio se stari ribar koji plete svoju mrežu, kao ilustracija naše tradicije u ribolovnom priboru i alatima, ali i kao obavijest da postoje mjere kojima se može europskim novcem sufinancirati proizvodnja alata, opreme i mreža. Konac i mreže za ribarstvo kod nas se i na moru i na kopnu uglavnom uvozi, a postoji i nekoliko obrta, poput Maslinjaka s Murtera, gdje vrijedna Zvona Bašić plete originalne mreže po narudžbi. Kada na rivi vidite nekog ribara koji kao s razglednica u mornarskoj majici sjedi s cigaretom u ustima uz svoju staru pasaru i prebire po mreži, uglavnom je tu riječ o krpanju mreža.

Baš takav prizor zainteresirao je sudionike skupa koji su se u pauzama konferencije raspitivali odakle je taj stari ribar koji plete njima pomalo neprepoznatljive mreže. Nije to ni čudo jer ribar, ni manje ni više, mrežu plete u Zagorju, u Bistranskim Novakima nedaleko Bistre.

Tamo smo ga i pronašli u danu kada su se na naplatnim kućicama pokraj West Gatea susretale delegacije HDZ-a, koje su se vraćale iz Velikog Trgovišća s obilježavanja godišnjice rođenja dr. Franje Tuđmana, i kombija punih Kineza, koji su jurili u drugom smjeru, prema Kumrovcu u pripremu terena za ulaganje gospođe Yu.

Uz lijepo uređenu kuću nasuprot crkve sv. Roka tajanstveni ribar je za sebe preuredio mali objekt koji mu služi kao rezervna klet i u kojem okuplja prijatelje koji s njim dijele hobije – ribičiju i glazbu.

Kada smo mu zakucali na vrata dočekao nas je u mornarskoj majici prebacujući nekoliko zavezanih mreža s klupice u svoju rezervnu klet.

– Da, ja sam vam taj zagorski mornar kojeg tražite. Drago mi je, ja sam Željko Zajec. Zvao me prijatelj Milo Ostović da mu pomognem oko spota koji je njegova firma radila za ribarske dane, pa sam pozirao sa svojim mrežama. Ali ne znam koliko će vama iz Slobodne Dalmacije biti zanimljive moje mreže. To vam nisu mriže, nego mreže za slatkovodno ribarstvo kakve se kod nas u Zagorju koriste stoljećima – pojašnjava nam oviši, ćelavi, ali dobrostojeći i itekako vitalni starček od sedamdeset godina.
Gledamo ga i mislimo se kako nam i nije pretjerano bitno je li on zagorski mornar kad nismo ni mi dalmatinski novinari. Odmah mu otvorimo karte i kažemo da smo zapravo i uistinu novinari Slobodne Dalmacije iz Zagreba na tajnom zadatku.

Ja sam inače iz Slavonije i nemam pojma o morskom ribarstvu. Da vam iskreno kažem ti Dalmatinci su svi u čudu kada vide da netko uopće plete mrežu, a oni su sve te svoje stare zanate zapustili i uništili. Jedva pokoji brod naprave, mreže uvoze iz Italije, krpaju svoje stare, a sad se nadaju da će im netko iz Zagorja prodavati jeftine mreže, krenuli smo čisto da provjerimo teren s ovih nekoliko početnih rečenica.

Nakon nekoliko trenutaka pomalo neugodne tišine, zagorski se mornar zamišljeno zagledao u nas, malo nasmijao i predložio da ovaj neočekivani susret barem zalijemo s lozovačom.

– Ja je obično miješam s ovom od drijenka koja je malo slađa. I vi isto? Može. Ovo što kažete da Dalmatinci samo krpaju svoje stare mreže to je živa istina. Nema više ni domaćeg ribarskog konca koji se mogao kupiti u "Ribomaterijalu". Ovo što ja radim je samo iz hobija jer takve mreže su zabranjene za lov u rijekama i jezerima – počinje priču o svojim zagorskim mrežama umirovljeni inženjer građevine Zajec.

Još kao dječak većinu vremena provodio je na obližnjem potoku Krapinčica i rijeci Krapini na kojoj su stariji često ribarili i hvatali ribe, žabe i rakove.

– Kao klinci išli smo u potoke i hvatali klenove na ruke, pecali na vrbov štap za koji bi bila zavezana špaga jer je struna bila skupa. Na udicu bi stavili gliste, skakavce, kukuruz, kruh ili nekog kedera za veću ribu, poput soma, štuke ili smuđa. Kederi su obično bili mali klenovi ili mrene, male zelene žabe. Na kvačak? Ne, mi nismo udicu zvali kvačak kao vi u Slavoniji nego udica, haklerica – počeo je Zajec, kojeg u bistranskom kraju poznaju po nadimku Zeko.

Nije kaže u nikakvom rodu s popularnim nogometašem Dinama Velimirom Zajecom, koji je također kao Zeko od legendarnog radijskog reportera Ive Tomića opjevan kao "Zajec zeko, med i mlijeko". I on je, kaže iz Zagorja, pa se uz pucketanje peći na drva u svojim sjećanjima na prve ribarske korake vraća u sedamdesete godine prošloga stoljeća.

– Svaki slobodan trenutak koristio sam za odlazak na rijeku. Voda mi je uvijek bila fascinantna, a posebno nakon što sam nekoliko puta u ribičiju otišao sa svojim ujakom Stjepanom Andrakom Štefom. On je bil prava poetska duša, bil je malo više kak' boem, pun zanimljivih priča. Kada je vidio da me sve oko ribičije zanima, jednog dana pokazao mi je kako se pletu mreže koje mi zovemo sakovi. To je polukružna mreža s lijeskom, na vrhu veličine oko kvadratnog metra, koja se bacala s čamaca privezana za štap. Riba se zadržavala obično na mjestima gdje grane padaju u vodu i gdje su bile udubine u kojima su se skrivale – govori nam Zeko dok rasteže mrežu.

Gledamo kroz prozor u strahu od nove oluje. Dva je manje kvarat ili pardon trifrtalj dva, pa predlažemo da prije naoblačenja iskoristimo lijepo vrijeme za poziranje u dvorištu i prezentaciju pletenja mreže.

U dvorištu rastežemo mreže, a kako bi stvorili pravi ambijent pokraj štoklice (katrige) na kojoj Zeko plete mrežu, taman nadohvat ruke stavljamo bokal (bukaru) s kupicom (pot) njegove domaće mješavine bijelog vina (nije cviček). Dugo planiramo kako ga centrirati da se u pozadini vide zagorski bregi, nešto autentično i autohtono.

Naravno, palo nam je na pamet i da se spustimo do obližnjeg potoka i bacimo mrežu, ali tada bi se našli u prekršaju jer ovakvi su alati zabranjeni. I druga ideja nam se izjalovila jer ni kod Zeke, a ni kod susjeda nema nijednoga zagorskog purana na kojeg smo zamislili baciti mrežu. To bi bila fotka, kao u savanama gdje lokalno stanovništvo (Afrikanci) mrežama lovi tigrove, lavove i ostale velike mačke.

Ali nema tu ni mačaka ni purana, a vani je hladno pa se vraćamo u toplinu rezervne klijeti. Tamo nam Zeko objašnjava tradicionalni zagorski mot za pletenje ribarskih mreža.

– Na drveni čun navlači se ribarski konac, a jedan čvor se sastoji od tri zahvata, i tako redom. Promjer oka je oko 2,5 centimetra, i ovisi za što je mreža. Ono što je važno i što me ujak Štef naučio je poseban čvor spajanja jer nije dosta samo svezati novi niz jer bi na tom mjestu mreža pukla. Koliko mi treba da ispletem jednu mrežu? Kad čovjek uđe u drif ili što vi kažete đir, za jedan sak treba mi oko 25 do 30 sati pletenja – kaže.

Znači li to da bi onda s metodom spajanja mogli napraviti i veliku mrežu za lov na moru?

– Taj sistem na moru ne funkcionira, ne bi se s tom mrežom moglo ništa uhvatiti jer je premala. Ali u teoriji, ja bih mogao napraviti veliku mrežu za lov na moru.

I ne bi vam te tajne zanata bilo teško prenijeti nekom mladom naučniku koji bi željan znanja došao kod vas čak iz Dalmacije?

– Pa, ne bi. Ionako se nadam da će se netko od mlađih zainteresirati za pletenje da nam ne izumre ova tradicija.

Imate vi i jednu mrežu koja bi možda bila dobra i za morski ribolov. To je ova s okruglim lijeskovim kolcem ispletena kao vreća. Neodoljivo me podsjeća na vršu, što ste s njom lovili?

– Evo to je ova tu. U nju smo na dno stavljali mamac za privlačenje riječnih rakova. Obično bi to bila neka usmrđena jetrica, koja bi mirisom privukla rakove koji su oduvijek bili dokaz da je voda čista. A bili su i cijenjeni gastronomski specijalitet. Na žaru ili kao na buzaru.

Dakle slično se love i jedu kao i škampi. Pa i smuđ je za mene bolji od orade i brancina, samo što ovi koji žive na moru nisu od riječne ribe probali ništa drugo osim utovljenih i masnih šarana iz uzgoja, pa misle da kontinentalna riba smrdi.

– Ta ima i neugodan miris. Šaran iz čiste rijeke je nešto sasvim drugo. Kao što je drukčiji veliki som iz jezera od onog manjeg iz tekuće vode.

Da, kad se gleda od dna prema površini u kontinentalnim vodama se u mulju vuku lijeni somovi, oko njih debeli šarani, pa prema gore plivaju sve bolje ribe grgeč, linjak, smuđ i štuka, koja je grabežljivac kao morski pas, zna skočiti i pojesti cijelu pticu.

– Za mene vam je uz smuđa najbolja potočna pastva, pogotovo ona iz Gacke. Pohani file od mladog soma je isto poslastica, a posebni tek riječnoj ribi daje kukuruzno brašno u koje se bace prije pečenja.

Vi u Zagorju ne radite fiš od tri vrste ribe kao Slavonci i Baranjci ili kao Dalmatinci kad rade brudet od ribe s kojom ne znaju što bi?

– Kako ne, ali za fiš ne trebaju tri vrste. Dovoljan je i samo šaran. Jedemo mi i žabe koje su se prije više hvatale. I njih se radilo na buzaru ili samo pohalo. Kad već uspoređujete Dalmaciju i Zagorje, zanimljivo je da je kod nas klasifikacija drukčija. Plave ribe nemamo, bijela je ona manje kvalitetna, poput klena i mrene, a plemenite su smuđ, šaran i som.

Eh, da nam je sad jedan kotlić i neke gradele pa da to sve probamo. Od cijele priče samo nam je krenula voda na usta, a kako ona zaustavlja dotok rakije, Zeko nam za gablec donosi domaću šunku i špek. Tek toliko da možemo prijeći na vino.

Razumljivo, riječ je pravoj zagorskoj domaćoj mješavini različitih sorti bijeloga grožđa, koje na nepcu ostavlja opori okus lipova cvijeta, a kada se spusti kroz grkljan, obuzme vas radost što se taj dar prirode udaljio od vaših osjetilnih pupoljaka.

Dok hvalimo vino, oraspoloženi Zeko otkriva nam svoju drugu veliku ljubav. Glazba, svirka i pjevanje u raznim bendovima od mladenačkih dana. Pokazuje nam fotografije "Zlatnih lavova" koji su osamdesetih godina žarili i palili plesnjacima i svadbama širom Zagorja, a i šire.

Hlače na trapez, kožnjaci, fudbalerke, veliki zulufi, brkovi i dolčevite, takva su bila vremena za lokalne bendove, za kojima su vrištale kumice, a kumeki razbijali čaše.

– Svirali smo zabavne i rock pjesme koje su bile tada popularne u Zagorju, poput onih Ivice Šefezija "Suze liju plave oči". Bilo je i dalmatinskih, kako ne. Mišine, pa "Večeras je naša fešta" i ona "Moja Ane broji dane", prisjeća se Zeko i u CD nam ubacuje iznenađenje. Svoj novi i prvi kantautorski album "Iz inata".

– Nakon bendova sada sam se okrenuo kantautorskom radu i snimio sam šest autorskih pjesama. S pjesmom "Lete godine" ću nastupiti 26. svibnja na festivalu "Hit fest" u Donjoj Stubici. To je zabavna glazba s mojim tekstovima o onome što proživljavam. Pjesme su "Plave oči", "Snovi", "Na koljenima", "Odlazim". Evo poslušajte.

Opa. Ugodno iznenađenje, Zeko ima lijep duboki alt, malo vuče na Tomislava Bralića. Nema sumnje, to je glas na kojem bi mu pozavidjeli brojni pjevači koji su snimili desetke albuma. Tražimo da nam pozira s harmonikom, a usput i da pjeva kako bi i uživo čuli taj glas. Ne, nismo ni na trenutak pomislili da je glas dotjeran i friziran za kakvim miks pultom, pa ga sad provjeravamo. Bila je to, kasnije smo mu rekli, prava audicija za njegove nove gaže.

I to u Dalmaciji gdje bi zasigurno na nekoj hotelskoj terasi bilo mjesta i za njegove pjesme. Pa neće nam valjda Indijci i Filipinci pjevati Mišine hitove.

– Zašto ne. Primam pozive iz Dalmacije i za učenje pletenja mreže, ali više me zanimaju gaže za svirke na terasama – kaže nam Zeko na rastanku.

Eto što vam je Zagorje, došli do mornara, a otkrili pjevača.

Naslovnica Hrvatska