Novosti Hrvatska

kirurg britkog jezika

Dr. Hrvoje Tomasović u velikom intervjuu govori što ga najviše smeta u zdravstvu: Zašto liječnici imaju istu plaću bez obzira na učinak?; Otkrio nam je i u kakvom je odnosu s Anom Sasso

kirurg britkog jezika

Dr. Hrvoje Tomasović je, nakon godina koje je proveo u strankama s desnog političkog spektra, najavio konačni ulazak u HDZ, nezadovoljan činjenicom da se na desnici nikako ne mogu dogovoriti oko zajedničkog izbornog nastupa. Iako još uvijek nije dobio člansku iskaznicu HDZ-a, potvrđuje nam da je jednoglasno primljen u najveću hrvatsku stranku.

– Nazvao sam Vladimira Skendrovića, šefa samoborskog HDZ-a, i pitao ga jesam li primljen. Nisam htio ući u stranku preko "crvenog tepiha", nego sam išao normalnim putem, kao svaki građanin.

Dakle, na sastanku koji je organizirala samoborska podružnica HDZ-a primljen sam u stranku, i to, kako mi je rečeno, jednoglasnom odlukom. Sada sam član, i ako u HDZ-u misle da im mogu pomoći, ja sam spreman – kazao nam je naš sugovornik.

Dr. Tomasović dignuo ruke od ekstremne desnice, poslao je zahtjev za učlanjenje u HDZ; Objasnio nam je zašto se odlučio na takav potez 

Svaka čast politici, ali ipak smo s dr. Tomasovićem najviše razgovarali o zdravstvu. Kakvo je ono danas u usporedbi s 1994. godinom, kad je naš sugovornik specijalizirao kirurgiju?

– Danas u zdravstvu, pa tako i u kirurgiji, vlada demokracija, a ja sam veliki protivnik demokracije u zdravstvu. Ma kakva demokracija, u zdravstvu mora postojati vojna stega. Kad sam ja 1994. počeo specijalizirati kirurgiju, nije bilo demokracije. Bio sam manji od makova zrna, nisam imao pravo glasa i mogao sam samo raditi, raditi i raditi.

Moji tadašnji mentori i šefovi slali su mene i moje kolege sa specijalizacije u operacijske dvorane, gdje smo pod strogim nadzorom radili, operirali i zapravo najbolje učili svoj "zanat". To je bilo kao vojna obuka – govori dr. Tomasović.

Da bi nam približio kako se radilo tada, prije 25 godina, ispričao nam je jednu anegdotu.

– Jednom prilikom je profesoru koji je bio operater tijekom šivanja rane u operacijskoj dvorani puknuo konac. Mladi kolega, koji je bio specijalizant, nasmijao se. U tom trenutku profesor ga je... ma ne smijem reći što, ali sigurno specijalizantu nije bilo lako. Sutradan se na sastanku nije govorilo o tome što mu je napravio profesor, nego o tome kako se specijalizant uopće okuražio tako poniziti profesora i nasmijati mu se pred punom operacijskom dvoranom.

Mi smo tada strepjeli od svojih pretpostavljenih, poštovali smo ih. A danas u bolnicama vlada demokracija i mladi liječnici, koji još nisu ni "primirisali" u operacijsku dvoranu, znaju sve – kaže dr. Tomasović.

U medicini, po mišljenju našeg sugovornika, mora postojati disciplina.

– U doba moje specijalizacije moji šefovi nisu znali ni moje ime ni prezime. Ja sam za njih bio broj, i kad bi mi rekli da učinim nešto, morao sam to učiniti bez ikakve rasprave, jer bi u protivnom "oprali' pod" sa mnom.

Mislim da je to ispravno, jer sam upravo tako izučio svoj "zanat". U to su doba na kirurgiji postojale dvije vrste specijalizanata: oni koji žele, hoće i mogu završiti specijalizaciju i postati kirurzi, i oni na kojima se odmah vidjelo da to ne mogu jer nisu kapacitirani i da kirurgija nije za njih.

Njima bi naši mentori rekli da izaberu novu specijalizaciju koja će im odgovarati jer za njih u kirurgiji nema budućnosti. A danas? Danas jednom takvom specijalizantu, a ima ih, ne smiješ reći da kirurgija nije za njega, jer ćeš povrijediti njegova "ustavna" prava. A ti koji su antitalenti za kirurgiju znaju da će jednog dana specijalizirati kirurgiju, znali oni operirati ili ne – objašnjava dr. Tomasović.

Današnji mladi liječnici još se po nečemu razlikuju od onih koji su specijalizirali kirurgiju 90-ih godina prošlog stoljeća.

– Ja nisam mogao kazati da iz dežurstva idem kući malo odspavati, pa da ću se onda vratiti u bolnicu i dovršiti ono što mi je mentor zadao. A danas mladi specijalizanti iz kirurgije odu kući a da nikoga ne pitaju, odmore se, vrate se i rade kad ih je volja.

Svima mora biti jasno da u kirurgiji nema radnog vremena, radi se 24 sata. Mi smo se u moje doba "tukli" tko će od nas, kao asistent, ići u operacijsku dvoranu, jer nam je bila stvar ponosa ili časti biti asistent nekom iskusnom kirurgu. A danas se mladi kolege "tuku" tko neće ići u operacijsku dvoranu, jer su umorni. Taj silni liberalizam i radno pravo u medicini samo su na štetu pacijenata i samih liječnika, jer se liječnici ne osposobljavaju dovoljno za ono što će raditi u životu – kaže dr. Tomasović.

Da bi usporedio hrvatske kirurge specijalizante, koji će ovaj narod liječiti za nekoliko godina, i njihove kolege u SAD-u, dr. Tomasović nam je usporedio njihov rad. 

– Nedavno su u SAD-u specijalizanti kirurgije zatražili da im se odobri radni tjedan od 80 sati, ne od 40 sati, kao do sada, jer su željni učenja, stjecanja iskustva. Kirurgija je kao tenis ili neki drugi pojedinačni sport. Federer je zasigurno, da bi postigao takve uspjehe, čitav život dnevno trenirao po tko zna koliko sati. Tako i kirurzi moraju biti svjesni da će što više treniraju biti bolji kirurzi, ali to mladi danas teško prihvaćaju. Dobar kirurg se ne postaje lošim treningom. Da bi se osposobio da budeš dobar kirurg, moraš se "satrati" od posla – mišljenja je dr. Tomasović.

Zaslužujemo li bolje zdravstvo?

– Meni iz osobnog dohotka svakog mjeseca za zdravstveno i mirovinsko osiguranje oduzimaju između 5000 i 7000 kuna. S obzirom na tako veliki iznos, zanimalo me je kako su ljudi zdravstveno osigurani u Australiji, zasigurno najuređenijoj državi na svijetu. U Australiji živi i radi dr. Bosnić, čovjek naših korijena. On i supruga plaćaju najbolje zdravstveno osiguranje, koje godišnje za njih oboje iznosi oko 3400 australskih dolara. To je oko 15.600 kuna godišnje! Ponavljam, za dvije osobe.

I za taj iznos imaju najbolju moguću zdravstvenu uslugu u Australiji. S obzirom na to koliko ja plaćam za zdravstveno osiguranje, mene bi za taj novac u Australiji u bolnicu prevozili helikopterom i vrlo vjerojatno bih u bolnici bio "optočen zlatom".

Da budemo jasni, nama u Hrvatskoj ne nedostaje ništa od aparature. Imamo, kao i Australci, puno MR-ova, CT-ova i svih drugih čuda moderne medicine. Ali razlika je u motivaciji liječnika. Njihovi su liječnici motivirani plaćom. Primaju koliko rade, a kod nas su liječnici plaćeni paušalno. Nije bitno koliko liječnik u Hrvatskoj mjesečno operira. Nije bitno je li obavio jednu ili 50 operacija. Plaća je uvijek ista!

I dok se to ne promijeni, nema sreće s hrvatskim zdravstvenim sustavom – zaključuje dr. Tomasović.

Anu Sasso ne zanima politika

Dugi niz godina dr. Tomasović u sretnoj je vezi s Anom Sasso, po mišljenju mnogih najzgodnijom miss bivše Jugoslavije. Što mu Ana kaže na bavljenje politikom?

– Ana je apsolutno apolitična i ne zamara se politikom No, njezin mi je otac podrška u mojem političkom radu. Ana o politici ima stav kao i većina Hrvata i Hrvatica. Po njoj, tko god dođe na vlast, neće ništa promijeniti, što su političari do sada u mnogo slučajeva i dokazali – zaključuje dr. Hrvoje Tomasović.

'Od politike nisam ništa dobio'

Naš sugovornik bio je istaknuti član HSP-a, pa su ga, kako kaže, "đapićevci" izbacili jer su se pobojali da želi biti vodeći čovjek HSP-a u Hrvatskoj, a potom je bio čelnik Hrvatskog demokratskog slobodarskog saveza (HDSSB). Tako je nakupio 15-ak godina političkog staža, pa nas je zanimalo kakvo ima mišljenje o hrvatskim političarima.

– Ima političara za koje sa sigurnošću znam da su pošteni i čestiti ljudi, pa se i politikom bave iz altruističnih pobuda, kako bi pokušali pomoći drugima. U takve ubrajam i sebe, jer od politike ništa nisam dobio i sve što imam u životu zaradio sam sa svojih 10 prstiju.

No, u Hrvatskoj ima mnogo karijernih političara koji mogu biti u bilo kojoj stranci. Mijenjaju ih kao ja čarape, jer njima nije bitno u kojoj su stranci i kojoj političkoj opciji pripadaju. Njima je samo važno da im je dobro, politiku shvaćaju kao biznis, a takvi najčešće nemaju nikakvu struku i ne znaju ništa raditi. Oni "znaju" samo biti političari – zaključuje dr. Tomasović.

'Još uvijek strahujem da ću kad kopam u vrtu u Samoboru naići na kosti nekog domobrana ili ustaše'

Bruna Esih, "ikona hrvatske desnice", nedavno je izjavila da je 8. svibnja 1945. godine Zagreb bio okupiran, a ne oslobođen. Dr. Tomasović objašnjava da su osobne prilike bitne u stavu koji će pojedinac imati prema tom događaju.
– Pa interesantno je kako tog dana na glavnom trgu u Zagrebu nije bilo ljudi koji su slavodobitno klicali i radovali se partizanima. Postoje fotografije koje to dokazuju.

Istovremeno, recimo u Parizu, stotine tisuća Francuza razdragano su dočekali osloboditelje, mašući francuskim zastavama. Moja baka, koja je rođena Zagrepčanka s Trešnjevke, nije imala osjećaj da su je partizani oslobodili i nije ih voljela, jer su joj ti isti partizani, kako je pričala, poklali i pokrali sve koke iz dvora njezine kuće i "opelješili" joj stan.

Naš sugovornik naglašava da se partizanima sigurno nisu radovale ni obitelji nad čijim su članovima partizani nakon rata počinili zločine.

– U pitanju je bilo 200 tisuća poraženih vojnika, a time i toliko njihovih obitelji. Ako je svaki taj vojnik imao barem tri člana obitelji, imamo najmanje 600 tisuća ljudi koji se nisu radovali.

Ja još uvijek danas kad želim posaditi neku voćku u svome vrtu u Samoboru strahujem da ću, kopam li malo dublje, naći ostatke nekog mrtvog domobrana ili ustaše koje su partizani u samoborskom kraju bacali u razne jame.

Naši su desničari zaljubljeni u sebe i zato nisu jedinstveni

Zanimalo nas je zašto se hrvatska desnica ne može ujediniti, kako bi bila konkurentnija na predstojećim izborima za EU parlament, nego na izbore izlazi pojedinačno i s velikim upitnikom hoće li netko od njih prijeći izborni prag.

– U pitanju su mozgovi onih koji vode hrvatsku desnicu. To su egoistični ljudi, svi su pametni, svi su vođe i desnica je u Hrvatskoj postala svrha sama sebi. I zato se nisu dogovorili.

Svi oni pucaju na isto izborno tijelo, svi su oni za Hrvatsku i svatko od njih mora biti prvi na listi, jer upravo će on izvući Hrvatsku iz problema.

Zaljubljeni su u sebe, a ako još uz to imaju i likove koji im se dive i koji ih veličaju, njihovoj sreći i egoizmu nema kraja. Da su složni, bez problema bi prošli izborni prag od sedam posto, a ovako svi zajedno neće dobiti sedam posto – rekao nam je dr. Tomasović.

 

Naslovnica Hrvatska