Novosti Hrvatska

tema oko koje uzavre krv

Kako su izgledali posljednji dani NDH? Jesu li likvidacije bile proizvod ratne stihije? Kako su se četnici našli usred Zagreba? Donosimo najvažnije činjenice vezane uz stradanja na Bleiburgu

tema oko koje uzavre krv

Polovina je svibnja, vrijeme kada se u Hrvatskoj ponovno zarati oko ustaša i partizana.

Tema Bleiburga i likvidacije vojnika poražene vojske Nezavisne države Hrvatske jedna je od onih oko koje lako uzavre krv. I dok jedni proklinju zločin, a drugi za njega nalaze opravdanja, dobar dio činjenica ostaje u drugom planu.

Što se zapravo prije 74. godine dogodilo na Bleiburgu?

Formalno, ništa. Osim što se vojska NDH ipak predala partizanima.

Ustaški general Ivo Herenčić pokušao je ustaše i domobrane predati Britancima. Britanski general Patrick T.D.Scott tu predaju nije prihvatio. Pukovniku Jugoslavenske vojske Milanu Basti čak je ponudio i svoje tenkove da uvede red. Basta, tada politički komesar 51. vojvođanske divizije, tu je ponudu odbio. Ustaše, domobrane, belogardejce, srpske i crnogorske četnike, nedićevce, ljotićevce i ostale Hitlerove saveznike u Drugom svjetskom ratu ionako je imao u šaci. Dobili su rok od jednog sata da polože oružje i izvjese bijelu zastavu.

Na samome polju kojega Austrijanci poznaju kao Lojbaško nije bilo masovnih likvidacija. Povijest je zabilježila samo pojedinačne pogibije. Egzekucije pripadnika poražene vojske koja se u ratu borila na Hitlerovoj strani uslijedile su nakon Bleiburga. Na onome što se uvriježilo pod imenom Križni put. Realne procjene govore da je u idućih nekoliko mjeseci ubijeno oko 50 tisuća pripadnika poražene vojske NDH. Manje realne barataju brojkom od 200 tisuća pobijenih. Franjo Tuđman tvrdio je da je riječ između 35 i 40 tisuća ubijenih.

Kako su izgledali posljednji dani NDH?

Kaotično, kao i u svakoj zemlji koja nazire svoj kraj. U pokušaju da spasi državu kojoj spasa nije bilo Pavelić je, valjda po uzoru na Hitlera, naredio mobilizaciju mladića mlađih od 18 godina. U pokušaju da se dodvori Saveznicima 3. svibnja je popisao „Zakonsku odredbu o izjednačenju pripadnika Nezavisne Države Hrvatske s obzirom na rasnu pripadnost“ prema kojoj sve odredbe koje su diskriminirale pojedine etno-religijske skupine „gube pravnu moć“.

No, srijemski front je probijen, utvrđenu Zvonimirovu liniju Varaždin–Koprivnica–Sisak–Petrinja–Karlovac ustaše bez potpore Nijemaca nisu uspjele održati i Saveznici na Pavelićeve postupke gledaju sa prijezirom. Sa prijezirom je na njega gledao i feldmaršal Alexander Loehr, zapovjednik njemačkih jedinica na Balkana koji je sa Pavelićem u zadnjim danima rata, unatoč Poglavnikovom upornom traženju - odbio razgovarati.

Kako su se četnici našli usred Zagreba?

Uz prešutnu dozvolu vlasti NDH. Posljednjih tjedana rata kroz Zagreb su prodefilirali crnogorski četnici, jedinice nacističkog gubernatora Srbije Milana Nedića, preostali dio Ljotićevih odreda. Činjenica da su mnogi od njih zvjerski ubijali Hrvate gurnuta je u drugi plan. Tih je dana u Poglavnikovom krugu vladalo uvjerenje da Britanci i Amerikanci samo čekaju na granici vojnike koje će oprati, nahraniti, naoružati i poslati u boj protiv boljševika. U dvorcu kraj austrijskog gradića Bleiburga sve nade su, međutim, pale u vodu.

Zašto je u Jugoslaviji Drugi svjetski rat završio sedam dana kasnije nego u Europi?

Vojska NDH nije se željela predati partizanima. Teheranska konferencija velikih sila tome nije davala nikakvu alternativu. Ponajmanje su oružje željeli položiti oni koji su u ratu ponajviše okrvavili ruke. Vjekoslav Maks Luburić i Rafael Boban predvodili su Crnu legiju koja se sjeverozapadno od Celja upustila u žestoke borbe sa partizanima. Samo Treća armija NOVJ između 2. i 15. svibnja 1945. imala je 826 poginulih i nestalih te 2482 ranjenih vojnika. Luburić i Boban uspješno su se izvukli iz partizanskog obruča. Oni nisu zaglavili na Bleiburgu.

Zašto su se ustaše tijekom povlačenja pokušale predati Crvenoj armiji?

Ustaški pukovnik Daniel Crljen u svojim je memoarima detaljno opisao kako su, tijekom povlačenja, kod Dravovgradskog mosta naišli na bugarske jedinice pod zapovjedništvom maršala Crvene Armije Fjodora Ivanoviča Tolbuhina. Bugarska konjica je netom prije toga sa mosta otjerala slovenske partizane.

- U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima – zapisao je Crljen. Milan Basta od bugarskog general Atanasova je pak tražio da „prekine pregovore sa neprijateljem“. Atanasov mu je odgovorio da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše nego jugoslavenskim partizanima.

-Svi smo mi pod komandom Crvene armije, ona je na istočnom frontu riješila se sudbina svijeta, pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom- odbrusio je Basti Atanasov. Ipak, na koncu je pobijedio Basta, a vojska NDH se morala predati partizanima.

Jesu li likvidacije nakon Bleiburga bile proizvod ratne stihije?

Nipošto. Riječ je o detaljno razrađenom planu kojim se su Tito i njegovi komunisti željeli riješiti neprijatelja. I vojnog, i klasnog, i političkog.

Titova zapovijed partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica iz ožujka 1945. godine nije ostavljala nikakvu sumnju: „Ovih dana pružit će se prilika, da komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti“.

Naređeno, provedeno. Zdenko Zavadlav, bivši zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, opisao je kasnije kako je dobio naređenje da slovenske jedinice kod Maribora ubiju slovenske domobrane, a da Hrvate predaju Trećoj armiji. „Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je da neprijatelja treba ubijati bez suđenja, jer da revolucija još traje. Rekli su nam da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza“, opisao je Zavadlev. Josip Broz toga se svibnja nije mogao suzdržati, pa se javno pohvalio „rukom osvetnicom“ koja je sustigla „izdajnike“.

- Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći. Ova manjina nikad više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka – ustvrdio je u svojem govoru u Ljubljani 27.svibnja Tito. Njegov tretman ratnih zarobljenika Josip Visarionovič Staljin spominjao drugim komunističkim liderima kao primjer odlučnosti, hrabrosti i, nadasve, dobre procjene.

Sve dok se s njim idućih godina nije razišao. Ne oko metode, nego uslijed - bitke za vlast.

Naslovnica Hrvatska