Novosti Hrvatska

Riječ struke

Ugledna arhitektica: Ispostavilo se, nažalost, koja je jedina svrha legalizacije. A to što se događa u Splitu je 'gašenje vatre benzinom'

Riječ struke

Rajka Bunjevac članica je Upravnog odbora Hrvatske komore arhitekata i sudska vještakinja. Ne libi se i javno progovoriti o devastaciji prostora i struke, za što povoda posljednjih godina, nažalost, ne manjka, što zahvaljujući samovolji pojedinih investitora, što zbog kaotične situacije i očite stihije u urbanističkom planiranju diljem Lijepe naše.

Sami ste jednom prigodom ocijenili da "imamo naljepšu domovinu na svijetu, ali i 800.000 bespravno izgrađenih zgrada koje pokazuju da se prema njezinom prostoru ponašamo – maćehinski". U čemu je generalni uzrok problema, u lošim zakonima, njihovom neprovođenju, stihiji i neplaniranju, slabom utjecaju struke?

- Osam stotina tisuća bespravno izgrađenih objekata pokazuje da građani nemaju razvijenu svijest o zaštiti prostora, jer naprosto smatraju da za svoj novac, na svom zemljištu smiju raditi što žele. Najljepši dijelovi našeg priobalja, najljepše uvale, zagađene su bespravnom gradnjom. Najčešće je to gradnja bez projekata, upitne prostorne i arhitektonske vrijednosti, koja će u prostoru ostati stotinu ili dvije stotine godina.

Bespravna gradnja je zagađenje prostora gore od zagađenja plastikom ili kemikalijama, ali je svijest o tome u potpunosti neprepoznata kod građana.

Oni koje smo izabrali da u naše ime donose zakone ili upravljaju našim prostorom također smatraju da mogu raditi sve što požele, mijenjati zakonodavni ili prostorno planski okvir onako kako odgovara pojedincima ili interesnim skupinama koje preferiraju, bez razvijene svijesti o tome da je naš nacionalni prostor baština svih nas i lako potrošiv resurs, a da su oni samo izabrani od građana da ga brane i čuvaju.

Kakvim ocjenjujete učinak procesa legalizacije bespravnih građevina? Naime, česta je primjedba da je šteta u prostoru zapravo ostala nepovratno ista, pošto je malo toga srušeno, a infrastrukturno opremanje novih kvartova kaska, kao i uvijek kad se prvo gradi, a tek onda razmišlja o stvarnim potrebama stanovništva i tzv. javnom interesu?

- Legalizacija neće riješiti niti jedan problem u prostoru prouzročen bespravnom gradnjom. Ona je puko birokratsko evidentiranje svega što je izgrađeno, kako bi država dobila što točnije podatke o građevinama na koje će u budućnosti uvesti porez na nekretnine.

Ispostavilo se, nažalost, da je to i jedina svrha procesa legalizacije. Najavljivane aktivnosti na sanaciji područja koja su zahvaćena bespravnom gradnjom u potpunosti su izostale, a novac od legalizacije je potrošen u druge svrhe, dobrim dijelom na sam proces administriranja legalizacije.

Požar u okolici Splita pokazao je kako je teško pristupiti vatrogasnim vozilima kroz prometnice substandardnih dimenzija. Sanacija takvog prostora obuhvaća puno šire zahvate od osnovne infrastrukture - vodovoda, kanalizacije, dovoljno širokih ulica s prometno ispravnim priključcima na okolne prometnice itd.

Ona uključuje stvaranje javnih prostora koji su generatori razvoja unutar kvarta, a to su parkovi, dječja igrališta, škole, vrtići, knjižnice i slično. Takva sanacija je složena i bitno skuplja nego li da su se ta sredstva utrošila planski i prije bilo kakve gradnje. No isto tako, sanacija je i nužna, jer će omogućiti razvoj tih područja, kvalitetniji život građana i podizanje vrijednosti nekretnina.

Glas javnosti i struke

Jesu li se iz prethodnih rušenja bespravnih objekata i potom akcije legalizacije izvukle prave po(r)uke? Zapravo, hoću pitati – jesmo li u međuvremenu postigli višu razinu kulture građenja općenito? Gdje smo danas po tom pitanju, po vašoj ocjeni?

- Opća javnost je vrlo niske razine svijesti o kvalitetnoj arhitekturi, tako da ni sami građani, kada dođu u poziciju investitora ne traže od arhitekata kvalitetna rješenja. Bazična edukacija građana o kulturi građenja, suvremenoj arhitekturi i očuvanju baštine, ne postoji.

S obzirom na to da se godinama u Hrvatskoj komori arhitekata bavim edukacijom širokog građanstva o kvaliteti izgrađenog prostora i arhitekture, svjesna sam kako građane treba uporno educirati na svim razinama. A na predstavnicima vlasti je odgovornost javni novac kojim raspolažu koristiti transparentno i najbolje moguće za očuvanje i unaprjeđenje prostora.

U tim procesima izuzetno je važna participacija javnosti, ali i struke koja neće podilaziti željama vladajućih garnitura, već će argumentirano tražiti od naručitelja da se javni novac upotrijebi na ispravan način. Na svima nama je, građanima, arhitektima i onima koji donose odluke o tome što će se i kako graditi u prostoru, da preuzmemo svoj dio odgovornosti jer je javni prostor, prostor svih nas i o njemu svi moramo brinuti.

Što bi trebalo korigirati u zakonodavstvu? Upravo su iz Hrvatske komore arhitekata dolazili prijedlozi poput vraćanja obveze izrade idejnog rješenja ili idejnog projekta prije izrade glavnog projekta, kao i prijedlog obveze ocjene arhitektonske vrsnoće projekata prije dobivanja same građevinske dozvole?

- Zakonodavni okvir je ključan za unaprjeđenje vrsnoće građenja. Nažalost, zakonodavac je zauzeo nerazumno stanovište da je poticanje kvalitete gradnje protivno interesima investitora jer usporava ili poskupljuje investiciju.

Stoga su sva zakonska rješenja zadnjih godina išla u smjeru izostavljanja obveznih faza u procesu kreiranja, umjesto u smjeru ubrzanja i pojednostavljenja administrativnih procedura.

Činjenica je da su prostorno planiranje i projektiranje procesi koji imaju svoju hijerarhiju, faze razrade i nužne procese kako bi se zahvat u prostoru uspješno završio. Upravo na nacionalnoj televiziji pratimo izvrsnu dokumentarnu seriju "Betonski spavači“ koja daje uvid u to što i kako su gradili naši roditelji.

Zašto su današnje stambene zgrade, škole, vrtići, bolnice i drugi javni objekti, u pravilu, bitno niže arhitektonske kvalitete nego što su bili oni građeni 60 -tih ili 70 -tih godina 20. stoljeća? Zbog toga što je jedini kriterij za odabir projektanta nekog javnog objekta najniža cijena usluge tog projektanta, a ne kvaliteta njegove usluge.

Smatram da i mi možemo primijeniti iskustva bliskih nam zemalja EU poput Njemačke ili Austrije. Prije svega tu mislim na uvođenje zakonske obveze provođenja urbanističko arhitektonskih natječaja za najkvalitetnije rješenje za sve nove građevine koje se financiraju javnim novcem.

Način provedbe takvih natječaja mora postati pod zakonski akt, a definirana procedura će osigurati da naša sredstva budu utrošena transparentno. S druge strane, nužno je vratiti obvezan institut ocjene arhitektonske vrsnoće za sve projekte, pri čemu kriteriji ocjene kvalitete moraju biti jasno definirani i transparentni.

Javnost i mediji vole senzacionalističke najave velikih projekata, iako iskustvo sugerira da realizirano često odstupa od najavljenog. Evo, gotovo analogno "Beogradu na vodi", koji se u početku zvao "Beogradski Manhattan", zagrebački gradonačelnik Milan Bandić lansirao je pompoznu najavu gradnje "Zagrebačkog Manhattana"? Zašto kod takvih megalomanskih najava, koje nepovratno mijenjaju vizuru gradova s neizvjesnim ishodom, treba biti posebno oprezan?

- Prostorni planovi promišljaju grad kroz desetljeća, planiraju njegov strateški prostorni razvoj i usmjeravaju buduće investicije ka društveno i ekonomski prihvatljivim okvirima za širu zajednicu. Oni su, naravno, podložni promjenama, ali se ne smiju mijenjati kako bi se ispunjavale želje pojedinačnih investitora, uplanjivali već unaprijed izrađeni projekti, niti bi trebali biti podložni hirovima aktualnih političkih čelnika.

Planiranje "Zagrebačkog Manhattana“ od strane anonimnih inozemnih projektanata suprotno odredbama prostornih planova i važeće zakonske regulative poziva nas, arhitekte i urbaniste, na aktivnu i argumentiranu reakciju. Samo transparentni postupci javnih arhitektonskih natječaja, sukladno hrvatskim propisima, mogu osigurati da se u najkvalitetnijim prostorima promišljaju najbolja rješenja.

'Privremeno' rješenje u Splitu

U Splitu, kao i na najvećem dijelu obalne Hrvatske, imamo problem kako pomiriti privatne, investicijske interese i vizije sa tzv. javnim interesom i sadržajima. Svjedoci smo da se, primjerice, park šuma Marjan godinama "gricka" u korist širenja privatne gradnje i interesa građevinskih lobija. Hoće li buduće generacije uopće imati što štititi na tom planu, je li se "betonizacija" već previše raširila?

- Primjer koji ste naveli rezultat je pogodovanja pojedinačnim interesima, koji pomalo nagrizaju javni interes. Strukture koje odlučuju o prostoru nemaju svijest o tome da se jednom zaista treba podvući crta nakon koje više nema gradnje i nema više privatnog interesa koji nadrasta javni interes.

S druge strane, recentni primjer izmještanja autobusnog terminala u Splitu jasan je primjer neprepoznavanja važnosti planiranja u kontekstu i "gašenje vatre benzinom".

Umjesto da se konzultira arhitektonska i prometna struka i širim planom generalno riješi problem prometa u Splitu, ovdje se, ne sagledavši utjecaj zahvata u širem prostoru, pristupa "privremenom“ rješenju, koje će najvjerojatnije, ostati "privremeno“.

S druge strane arhitektonska struka se s pravom buni jer se ponovno radi bez stručne analize i mimo aktualnih prostornih planova. Arhitekti su oni koji su educirani da promišljaju prostor pa prema tome neka "vrate dite materi“! Dozvolite arhitektima da daju kvalitetne prijedloge pa neka o njima raspravljaju stručnjaci i odaberu najbolje rješenje.

Što mislite, hoće li išta od novogradnji u ovim tranzicijskim godinama ostati za udžbenike, hoće li o njima budući urbanisti i arhitekti imati što govoriti na način kako se danas govori o primjerice Novom Zagrebu, Splitu 3...?

- Osobno smatram da će uvijek biti izvrsnih arhitekata i arhitekture. Kod nas se to događa spontano i, nažalost, najčešće slučajno. Uvjet je da se zaista dobro poklope svi dionici zahvata - dobri prostorno planski uvjeti, kvalitetan projektni zadatak, izvrstan arhitekt i pametan investitor koji će zahtijevati i razumjeti suvremeni arhitektonski izričaj i osigurati adekvatnog izvođača koji može izvršiti zadane zadaće.

Nažalost, takva su rješenja nesustavna i rijetka. Posljednji primjer sustavnog pristupa vrsnoći gradnje bili su natječaji za POS u razdoblju 2000.-2003., kada su gotovo svi planirani objekti odabirani temeljem malih i jednostavnih natječaja za najkvalitetnije arhitektonsko rješenje. U tom razdoblju sustavno su izgrađeni objekti kojih se nećemo stidjeti niti za 50 ili 100 godina.

Iako se kod nas sa gotovo svakom promjenom vlasti donose nove strategije, ima li osnove za nadu da će Hrvatska imati prepoznatljive i kontinuirane arhitektonske politike, jer je opći dojam da se previše toga događa stihijski i po logici nekih parcijalnih interesa? Može li tu sama struka biti glasnija i utjecajnija, jesu li arhitekti dovoljno glasni?

- Svaki arhitekt, kako je znao reći naš profesor Neven Šegvić, treba edukacijom i vokacijom biti "policajac prostora“. Osobno smatram da je naša profesionalna dužnost upozoriti na planiranje zahvata koji bi mogli ugroziti javni interes, budući razvoj grada i nepovratno narušiti prostornu baštinu koju smo naslijedili.

Nažalost, naš glas se rijetko uvažava jer najčešće ugrožava partikularne interese. Možemo izraditi nove arhitektonske politike kao strateški dokument koji će usvojiti Hrvatski sabor, ali ako se one neće provoditi na svim razinama vlasti, od državne do lokalne, sve je uzaludno. Za kvalitetno izgrađen prostor, očuvanje baštine, prirodnog i urbanog okoliša, prije svega trebamo imati vlast koja će osvijestiti da je upravo to jedan od prioritetnih nacionalnih interesa.

Bunt članstva Komore

Imate veliko osobno profesionalno iskustvo i dobro ste upoznati s problemima na terenu. Može li arhitektonska struka putem svojih organizacija bitnije utjecati na izazove koji ju očekuju u budućnosti ?

- Hrvatska komora arhitekata je uvijek obavljala svoju javnu odnosno administrativnu funkciju, ali je isto tako okupljala arhitekte koji su bili voljni, s visokom razinom stručnosti i entuzijazma, utrošiti svoje slobodno vrijeme za dobrobit struke i javnog interesa.

Ta vrijednost i potencijal postoje i danas, ali su nedovoljno iskorišteni. Posljednjih nekoliko godina Komora se više bavi administracijom nego li strukom, a takvo stanje je u budućnosti potpuno neodrživo.

Iz toga je proizašao opravdan bunt članstva koje od Komore očekuje demokratskije odlučivanje, transparentnije poslovanje, zakonsku i sindikalnu zaštitu članova, stručnu pomoć u svakodnevnom radu i osiguranje uvjeta za rad i život dostojan društvenog ugleda koji arhitekti i dalje uživaju.

Do bitnog zaokreta možemo doći samo ako se u potpunosti promijene percepcija i ustroj Komore i ako se ona ojača novim, kreativnim, mladim snagama. Vremena su se promijenila, tržište arhitektonskih usluga nije više samo hrvatsko tržište, već je to tržište cijele Europske unije. Naši arhitekti su uključeni u sustav automatskog priznavanja kvalifikacija definiran europskom direktivom.

Danas je zakonodavno i tehnološki moguće poslovati i živjeti u Hrvatskoj, a raditi projekte u drugim zemljama.
Komora se stoga mora pobrinuti da se, putem sustava gospodarske diplomacije Ministarstva vanjskih i europskih poslova ili na druge načine, sustavno promovira hrvatska arhitektura, a arhitektonskoj struci osiguraju uvjeti za djelovanje na širokom tržištu i na najvišoj profesionalnoj razini.

Naslovnica Hrvatska