Predsjednica se popela na znameniti vukovarski vodotoranj i gledala u daljinu preko grada, preko vijugavog Dunava, zelenih vrbika i plodnih srijemskih njiva, dok je televizijski snimatelj sa strane vrebao kao lovac. Široki je kadar sužavao na njezino lice, zumirao sasvim krupno njezine oči i izmicao se natrag. Napetost je rasla. Okupljeni su grizli nokte nestrpljivo čekajući. Sad će!... Neće!... Hoće!... Neće!... Evo je! Evo je, narode, piše Ante Tomić za Jutarnji list.
Predsjednica se rasplakala. Mokrih se očiju okrenula u kameru i kazala kako je to, ah, neopisivo. Očekivali biste možda da osoba koja će uskoro doktorirati bude rječitija, ali čemu pretjerivati. Za nezahtjevnu je publiku i jedan krajnje općeniti pridjev poput neopisivo bio dovoljan. Nema televizije koji nije uz...