Kad se u zimu četrdeset treće njemačka Šesta armija kod Staljingrada predala snagama Sovjetskog Saveza, u zarobljeništvu je završila čak devedeset jedna tisuća vojnika. Beskrajni red muškaraca poslušno je bacio puške i ukrcao se u stočne vagone. Truckajući se tjednima, možda i mjesecima, zarobljenim se muškarcima činilo kao da je prošla vječnost otkad su pristupili vojsci, piše Ante Tomić u svojoj kolumni u Jutarnjem listu.
Premda je u stvarnosti to bilo prije tri ili četiri godine, bilo im je daleko i strano, gotovo kao da su u nekom tuđem životu u oglancanim čizmama oduševljeno stupali ulicama, a lijepe im djevojke mahale s prozora, slale poljupce i zasipale ih cvijećem. Sve se to činilo besmisleno i glupo nakon staljingradske krvi, ognja, studeni i blata, dok su is...