Novosti Hrvatska

Slom vrijednosti

Zločinci i nasilnici postaju idoli, slavi se Maksa Luburića i njegovu bandu: ima li lijeka za hrvatsko društvo?

Slom vrijednosti

Otac bacio četvero djece s prvog kata. Sin izbo majku nožem. Sestra osumnjičena da je ubila sestru i njezino tijelo pohranila u zamrzivač na mnogo godina. Mladić kodnog imena „Daruvarac“ zvjerski pretukao curu u kafiću, tako da je jedva ostala živa. Skupina splitskih nasilnika na Rivi pretukla vaterpoliste iz Beograda. Učenik upaljačem žigosao učenicu fašističkim simbolom...
Ovu zbirku primjera frapantnog nasilja, sastavljenu od recentnih naslova iz crnih kronika hrvatskih listova, dopunjuje još jedna karakteristika ljudskog ponašanja koja je pritom uočena – ravnodušnost prisutnih građana.

Curi koju je nasilnik u kafiću mlatio pola sata nitko od gostiju kafića nije pritekao u pomoć. Na prepunoj splitskoj Rivi u zaštitu napadnutih vaterpolista nije priskočio nitko osim jedne djevojke. Ravnatelj škole u kojoj se zbilo ustaško žigosanje novinarima je izjavio da je riječ o „dječjoj igri“...

I kao da već sama eskalacija nasilja i opća ravnodušnost na to nasilje nisu dovoljni, imamo i treću nenormalnu varijablu – dokumentiranje tog nasilja i njegova idolatrija. Sin koji je izbo majku nakon tog čina dohvatio je mobitel i uslikao onesviještenu roditeljicu, šaljući te fotke prijateljima. Nakon napada na vaterpoliste buknula je epidemija ustaških grafita po Splitu, a na stadionu je uočen Torcidin transparent „Maksovi mesari“, u slavu ustaškog ratnog zločinca i šefa nacističkog logora Jasenovac Vjekoslava 'Maksa' Luburića.

A nasilnik koji je krvnički premlatio curu zatekao se nakon suđenja u jednom noćnom klubu u Sinju i postao zvijezda večeri – djevojke su mu prilazile, a mladići s njim radili selfieje - kao da je netom osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama, a ne pet godina zatvora na prvostupanjskom sudu...

Tragom Meksika i Indonezije

Upravo taj slučaj otkriva u kakve smo se moralne ponore strmoglavili kao društvo: tip koji je divljački istukao ženu, nanijevši joj brojne i teške ozljede, i koji je zbog tog kriminalnog čina (nepravomoćno) sankcioniran višegodišnjom robijom, prometnuo se u nekakvog heroja kojem mladi hodočaste s molbom za zajedničko fotografiranje. Čovjeku dođe da zavapi: pa je li ikada u povijesti postojalo takvo društvo u kojem kriminalci, huligani i nasilnici postaju popularni, u takvoj mjeri da im mladi prilaze kao idolima?

Pa zapravo i jest. Ne samo da je u povijesti bilo takvih društava, nego ih ima i danas: današnje hrvatsko društvo nije jedino u povijesti kojem se takve stvari događaju. Ali to nije nikakva utjeha, dapače. Jer o takvim društvima se u ostatku svijeta pišu kritičke knjige i snimaju kritički filmovi – takva društva su sociološki i kriminalistički fenomen.

Recimo, u pojedinim zemljama Latinske Amerike, poput Meksika, istaknuti pripadnici narkokartela uživaju društveni ugled do te mjere da se o njima snimaju pjesme, koje se potom puštaju na lokalnim radiostanicama. Štoviše, postoji cijeli glazbeni žanr koji se naziva „narkokorida“, a čine ga upravo muzika i stihovi koji romantično predstavljaju i neskriveno slave život dilera drogom. O toj subkulturi, koja je dobrano ušla u meksički i latinoamerički mainstream, izraelski je redatelj Shaul Schwarz prije nekoliko godina snimio film „Narko kultura“.

Još je drastičniji primjer indonezijskog društva, gdje je sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja desničarska vojna hunta generala Suharta pobila milijun komunista i ostalih ljevičara, da bi danas, pola vijeka kasnije, ideološki tvorci i počinitelji genocida tvorili upravljačku klasu društva. Pritom čak i nije problem u tome da se o tom masovnom zločinu danas u Indoneziji šuti, nego baš obrnuto: o tom se zločinu priča na način da ga se slavi.

Pristojnost je zastarjela

Naime, ljudi koji su prije pedeset godina ubijali civile po ulicama indonezijskih gradova i danas su u toj zemlji počasni gosti u TV-emisijama, gdje rado i bez sustezanja prepričavaju svoje tadašnje krvave „podvige“. O tome je dojmljive i nagrađivane dokumentarce snimio američki redatelj Joshua Oppenheimer – njegovi su filmovi „Act of Killing“ i „The Look of Silence“ (u nas prevedeni kao „Čin smaknuća“, odnosno „Pogled tišine“) bili nominirani i za Oscara - kojem ostarjeli ubojice ponosno u kameru, pred vlastitim unucima, prepričavaju detalje pokolja koje su počinili.

Schwarz i Oppenheimer još uvijek ne snimaju dokumentarce u Hrvatskoj, što znači da naše društvo u tom smislu ipak još nije toliko propalo kao meksičko ili indonezijsko. Ali ne može se poreći da smo na dobrom putu: primjer iz sinjskog noćnog kluba govori o dubokoj deformaciji društva. Kako je moguće da nasilnik nad ženom dobija u očima mladih status „face“, pitamo našu uglednu kliničku psihologinju dr. Mirjanu Krizmanić:

- On je junak dana. On je uspio napraviti ono što bi mnogi htjeli, ali se ne usude. Ti ljudi, nazovimo ih „rubnim ljudima“, dive se onome što bi kod normalnih građana trebalo izazvati zgražanje. Ali kod nas je i korupcija prihvaćena, kao što su i kriminalci prihvaćeni – kaže dr. Krizmanić.

Premda naša sugovornica smatra da je dobro da mediji pišu o tome, ocjenjuje da medijski napori ne mogu pomoći ako se ne promijeni društvena klima. A među glavnim faktorima koji su proizveli postojeću klimu navodi – kućni odgoj.

- Kad bi se djecu učilo bazičnoj humanoj toleranciji, da su svi ljudi jednaki usprkos svojim različitostima i da ih treba jednako poštivati, onda bi to nešto značilo. Kad imate sustav vrijednosti koji promovira ideju da svi ljudi imaju jednaka prava i da se prema svima treba pristojno ophoditi, takvo društvo nešto vrijedi. Ali toga više nema, pristojnost se danas smatra zastarjelom, suvišnom i nepotrebnom – tumači naša stručnjakinja za mentalno zdravlje, podsjećajući da se djeca rađaju kao „mladi divljaci“ koji jedino žele zadovoljiti svoje potrebe, te da samo humanistički odgoj može od te sebične djece stvoriti humano društvo.

Nasilnik, a ne heroj

Kao drugi važan faktor koji je utjecao na to da hrvatsko društvo danas izgleda tako kako izgleda, dr. Krizmanić ističe - upravljačku klasu društva.

- Društvenu klimu generiraju ono odozgo. Ako su oni neodgojeni i bahati, a jesu, onda ne predstavljaju rješenje problema nego njegov izvor - zaključuje naša sugovornica.

Drugim riječima, naša upravljačka klasa nije u nedavnoj prošlosti počinila genocid, kao ona u Indoneziji, niti u Hrvatskoj postoji snažna glazbena subkultura koja slavi kriminalce, kao što postoji u Meksiku, ali ta naša društvena vrhuška jest u nedavnoj prošlosti počinila pogrom nad dotadašnjim sustavom vrijednosti, koji je, svim manama usprkos, ipak uključivao barem elementarnu pristojnost, pa se nije moglo dogoditi da nasilnik nad ženom pod svjetlima noćnog kluba figurira kao heroj iz Hollywooda.

I zbog toga, a ne samo iz ekonomskih razloga, ljudi masovno napuštaju Hrvatsku i odlaze u neke druge zemlje i neka druga društva koja nisu napustila bazičnu humanost, pristojnost i toleranciju, odnosno koja kršenje tih principa strogo i nedvosmisleno kažnjavaju.

O tome svjedoče i iskustva naših ljudi koji su se u proteklih nekoliko godina odselili iz Hrvatske u nove domovine: neki od njih ističu da su u inozemstvu prosperirali, drugi priznaju da sunce tuđeg neba ne grije kao domaće, ali skoro nitko se ne žali da je stigmatiziran zato što je došao iz tamo neke Hrvatske. Nisu ni društva koja su primila naše ljude bajna i bajkovita, ali u njima još postoji elementarna pristojnost i tolerancija različitosti – pojmovi tako jednostavni, a našoj Hrvatskoj tako nedostižni.


Društvenu klimu generiraju oni odozgo. Ako su oni neodgojeni i bahati, a jesu, onda ne predstavljaju rješenje problema nego njegov izvor, ukazuje dr. Krizmanić


Kad bi se djecu učilo bazičnoj humanoj toleranciji, da su svi ljudi jednaki usprkos svojim različitostima i da ih treba jednako poštivati, onda bi to nešto značilo

Naslovnica Hrvatska