Novosti Hrvatska

u Jastrebarskom i Sv. Jurju s Božidarom Ćukom, koji je na Golom otoku robijao od 1983. do 1988., kao jedan od posljednjih zatočenika zloglasne kaznionice

Jedan od posljednjih: U paklu Golog otoka sačuvao sam živu glavu derući se iz sveg glasa

u Jastrebarskom i Sv. Jurju s Božidarom Ćukom, koji je na Golom  otoku robijao od 1983. do 1988., kao jedan od posljednjih zatočenika zloglasne kaznionice

Zbog grafita ‘Živjela Hrvatska’, Ćuk je dospio na Goli. - Od čuvara se tražilo da znaju samo dvije stvari – tući i brojiti zatvorenike – prisjeća se Božo. Znali bi se noću opiti i onda bi se jedan od njih sjetio ‘ajmo ustaše tući’, pa bi upali u ćelije ...

Golub je odlučio da Ćuk ode u krletku, a Kos je bio bespomoćan. Iako ova ilustracija više djeluje kao isječak iz Orwellove “Životinjske farme”, u njoj se zapravo krije sudbina 47-godišnjeg Božidara Ćuka iz posljednje generacije robijaša s Golog otoka, kojega je 1983. sudac Josip Golub osudio na pet i pol godina zatvora pod optužbom da je napisao grafit “Živjela Hrvatska” i time “povrijedio osjećaje drugih naroda i narodnosti SFRJ”. Ćukov odvjetnik Marijo Kos mogao je tek apelirati na suca Goluba da mu razreže što manju kaznu.

Božidar Ćuk iz Krašića, danas poznati skupljač starina koji je u svome Krašiću stvorio pravi muzej svojih antikviteta, izišao je iz pakla Golog otoka 1988., kada je nakon četrdeset godina politički vrh u Beogradu donio odluku o zatvaranju ove otočne kaznionice koja se pamti kao jedan od najstrašnijih simbola jugoslavenskog komunizma.

Inače vrlo vedar i razgovorljiv Božo kakvog smo upoznali vozeći se s njim od Jastrebarskog do obale pred Golim otokom, kada smo sjeli u konobu “Riva” u Svetom Jurju pokraj Senja, odjednom je zašutio, pogledom odlutao, doslovce – ugasio se. Upravo ispred te današnje konobe, s mula, vozilo se zatočenike prema paklu iz kojega se mnogi nikada nisu vratili.

- Na Golom je bilo oko 450 zatvorenika i još toliko zatvorskog osoblja, radili su u smjenama po tjedan dana. Naročito visoki i jaki bili su stražari, uglavnom lički Srbi, krajnje primitivni, neobrazovani, od njih se tražilo da znaju samo dvije stvari – tući i brojiti zatvorenike – prisjeća se Božo. - Znali bi se noću opiti i onda bi se jedan od njih sjetio “ajmo ustaše tući” i upali bi u ćelije. Stariji su me zatvorenici naučili da odmah padnem na pod, rukama snažno zaštitim glavu i da se derem iz sveg glasa jer ako trpiš, to kod njih izaziva još veći bijes, pa te udaraju do iznemoglosti.

- Na Golom otoku 80-ih više nije bilo toliko “političkih” kao nekada, pa smo im mi bili posebna poslastica - kaže Božo, kojemu je u istrazi Državna bezbednost htjela prišiti i pokušaj trovanja vode u Jastrebarskom i Krašiću.
- Izgubio sam na Golome najljepših pet godina mladosti. Otišao sam tamo odmah nakon povratka iz JNA, kao 20-godišnjak. Bio sam praktično još dijete, nisam ni razumio optužbe koje su me teretile. Završio sam u čoporu od 450 zatvorenika među kojima je njih oko 150 tamo dospjelo zbog ubojstva - prisjeća se ovaj Krašićanin koji je i knjigom ovjekovječio svoja sjećanja na zloglasni Goljak.

- Zašto ja? – imao sam jednom priliku upitati zapovjednika policije na otoku Antu Mesaroša. Odgovorio mi je da su takvi kao ja opasniji za Jugoslaviju i socijalizam od običnih kriminalaca. Njih se, kazao je, može preodgojiti, ali vi i kada se vratite, rovarite dalje protiv Tita i ideala ove zemlje.

- A ja sam bio klinac koji uopće nije razumio o čemu ovaj govori. Znao sam samo da mi je otac u kući stalno nešto rogoborio protiv Tita, iza rata je ubijeno devet članova naše obitelji, među kojima i moja rođakinja koju su kao 16-godišnjakinju strijeljali partizani jer je bila na čelu ustaške mladeži, a na tu su je dužnost izabrali jer je bila odlična učenica. Udba je, dakako, sve to znala i u njihovoj akciji 1983. tražili su krivce iz njima dobro poznatih obitelji.

‘Politički’ su bili poslastica

U pet godina zatočeništva, Božo je devet mjeseci proveo u samici u kojoj je sav kontakt s vanjskim svijetom sveden na cijev promjera desetak centimetara. Tek toliko da znaš je li dan ili noć.
- Ono što smo dobivali za doručak zvao se crnački znoj, divka s vodom uz fetu kruha i komadić maslaca. Za ručak uglavnom krumpir i zelje. Na Dan Republike ili na Titov rođendan dobili bismo piletinu, i to samo krila i vrat, čovječe, prava gozba!

Božo se sjeća da su u tih pet godina na Golom otoku ubijena tri zatvorenika. Ubijen je i poštar koji je dolazio na otok, pronašao ga je jedan Slovenac s rupom na čelu, a pričalo se da su ga upucali policajci u svađi optužujući da ih pokrada. Jednom je nestalo i 6,5 kilograma zubnoga zlata što ga je tamošnji zubar poskidao od zatvorenika. No, o svemu što se događalo na otoku nitko, ponajmanje mediji, nije mogao doznati ništa. Kada bi nam, nakon teških peripetija, došao u posjet netko od rodbine, pokraj mene bi sjedio stražar i nisam smio izustiti ni jednu jedinu riječ o životu na otoku.

Opasnost je vrebala i od samih zatvorenika među kojima je bilo i ubojica. Najsložniji su bili Albanci, međusobno su se štitili i bili spremni ginuti jedan za drugoga. Obračuni tajno izrađenim noževima, silovanja slabašnijih mladića, prijetnje i ucjene – bile su zamke i opasnosti protiv kojih sam se borio u tih pet godina strave. Bilo je mladića koji su nakon silovanja naprosto skrenuli s uma. Ako bi koji od njih zapeo za oko nekom sirovom kriminalcu, privezao bi ga na prijevaru i... Sjećam se da su takvima dali i imena poput Lepa Brena ili Samanta Fox. Strašno!

Padao mi je na pamet i bijeg, ali sam slušao priče o tome kako su svi takvi pokušaji završili tragično. Struje u Velebitskom kanalu su jake, i vi imate dojam da plivate prema obali, a nađete se na otvorenom. Svaka dva sata prebrojavali su se zatvorenici i čim bi netko pofalio, policijske bi jahte krenule u potragu. Stražari su ushićeno uskakali u te jahte jer su znali da će se nad iscrpljenom žrtvom, kada je izvuku iz mora, moći do mile volje iživljavati.

S Golog se gol izlazi

Božidara Ćuka danas najviše muči pitanje zašto je Goli otok nakon 1990. prešutno devastiran, zašto na njemu lutaju i crkavaju ovce koje šire nesnosan smrad, tko ih tamo dovodi i s kojim ciljem. Kao da je nekome u interesu da odvraća ljude od posjeta jednom od najzloglasnijih punktova propalog režima. Ipak, tamo odlaze znatiželjnici, čak i turisti, ali iz sadašnjega stanja se više ne može nazreti što je bio i što je značio Goli otok.

Amerikanci su od Alcatraza napravili pravu turističku atrakciju koja donosi milijune zarade, a netko je odlučio da se Goli otok što prije zaboravi, priča Božo uvjeren da to nije slučajno. - Mnogi protagonisti su nakon 1990. samo promijenili kapute, štoviše osobno sam se uvjerio kako su neki od onih koji su me 1983. isljeđivali i sudili, kasnije u samostalnoj Hrvatskoj napredovali u službi.

Jedina zadovoljština koju je Božo dobio stvaranjem hrvatske države jest činjenica da su ga izbrisali iz kaznene evidencije jer je bio osuđivan prema političkoj optužnici. Ali se, primjerice, za Amerikance i dalje vodi kao “opasan” jer su i dalje na snazi bivši jugoslavenski podaci, a isti status, tvrdi Božo, ima čak i u susjednoj Sloveniji.

Mali metalni križ s ugraviranim brojem 7294 jedina je materijalna uspomena koju je Božo uspio odnijeti sa sobom s Golog otoka. Bio je to njegov broj. Kad je stražar uzviknuo taj broj, morao sam istupiti i glasno se odazvati: - Ja! S Golog otoka se izlazi gol. Pregledaju te čak i s rukavicom analno. Onda ti u drugoj prostoriji dadu odjeću koju prethodno pažljivo pregledaju. Ovaj sam križ prokrijumčario u ustima. Mjesecima uvježbavajući tehniku kako ga sakriti pod jezik ako ti stražar naredi da otvoriš usta.

60. godišnjica

Na 60. godišnjicu osnivanja kaznionice Goli otok, 9. srpnja, Udruga Ante Zemljar, organizira posjet ostacima zloglasne kaznionice. Kreće se iz gradske luke Krk u 10 sati, a grupu od pedesetak bivših zatvorenika predvodit će predsjednik udruge prof. Pavao Ravlić koji je robijao na Golome više od tri godine.Sadržaj okvira

Do 32.000 zatvorenika

Od osnivanja 1949. do zatvaranja 1988., kroz Goli otok je, prema nekim podacima, prošlo 16.400 zatvorenika, a postoje i tvrdnje da se taj broj
kretao čak do 32.000. Broj ubijenih i umrlih na
tome otoku nikada nije točno utvrđen.

Goli je otok pretvoren u kaznionicu i logor odlukom komunističkih vlasti Jugoslavije u čijim je zatvorima već 1948. bilo oko 600 zatvorenika, pristaša Staljinova režima. Otvaranjem Golog otoka htjelo se te zatvorenike podvrgnuti jedinstvenom zatvorskom režimu. Prva grupa od 1.200 ljudi dovedena je na Goli otok 9. srpnja 1949. i oni su smješteni u 14 baraka koje su za njihov prihvat prethodno izgrađene na nenaseljenom otoku.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last