Novosti Hrvatska

zavezane ruke

Profesor Dragičević: Nisam pukao, mene je sram jer sam to morao napraviti, ali sustav je zakazao. Objasnit ću vam što se točno dogodilo i zbog čega se ti dečki tako ponašaju, ovo je finale našeg propadanja

zavezane ruke

- Ne, gospođo, nisam ja pukao. Mnogi koji rade u školama puknut će prije mene. Mene je sram toga što sam bio prisiljen napraviti. Ali pričati kako sam mlatio učenika jest objeda. Da sam ga ja mlatio, njega bi odnijeli, a mene odveli. Vjerujte, ja nemam drugoga rješenja, sustav mi je zavezao ruke i biju me. Biju me iz školskih klupa, biju me roditelji, oni iz županije...

Svi moji kolege u Hrvatskoj su zlostavljani. To dopušta sustav jer nam ne ostavlja nikakvu mogućnost da odradimo svoj posao u primjerenoj radnoj atmosferi. Da, bit će i gorih stvari i već sam kolegama rekao da se pripreme. Bilo bi dobro da nose pancirke i kacige, samo to košta. Ne karikiram, vjerujte, vi ne znate u kakvim mi uvjetima u školama radimo - ispričao je za Jutarnji list profesor strojarstva Tehničke škole Čakovec Franjo Dragičević.

Prije pet dana navršio je 64 godine, od kojih je 32 proveo u razredu. Smiren, tvrda stava, autoritativan, opisuje nam u Varaždinu nadomak kojega živi kako je došlo do incidenta s dvojicom učenika iz odjeljenja bravara, u utorak 4. prosinca na šestom satu poslijepodnevne smjene. Riječ je o obrtničkom usmjerenju za koje se svojedobno zalagao kod dječje pravobraniteljice da ih zaštiti od diskriminacije jer su, kaže, jedina škola u Hrvatskoj u kojoj ti učenici imaju isključivo poslijepodnevnu smjenu. Odgovor pravobraniteljice je, kaže, smiješan, poslat će nam ga da se uvjerimo...

Prosvjetna inspektorica u Tehničkoj školi Čakovec provela je dva dana istražujući okolnosti događaja koji su učenici opisali kao fizički sukob profesora s dvojicom đaka, koje je navodno lupao po glavi, primao za vrat, gurao u ormar svoga kabineta... Profesor tvrdi kako nijednog učenika nije udario, a događaj zove incidentom.

Od početka školske godine, priča, u razredu bravara nekolicina učenika sustavno zlostavlja sve nastavnike koji im predaju. Jednu je profesoricu, kaže, učenik ove školske godine fizički napao.

- Riječ je o razredu u kojemu je glavni problem ozbiljno devijantno ponašanje pojedinih učenika, neću se usuditi reći delinkventno. To tri mjeseca rade svim profesorima koji im predaju. Više puta sam učenike upozoravao da je to što rade nemoralno, držao im prodike, uvjeravao. Znate, mi profesori imamo dosta različite fitilje, moj je dosta dugačak, mnogo duži nego u mojih kolega. Ljudi to sve plaćaju zdravljem. Tog utorka ista priča. Krede lete... Komadići, onda komad, bum u ploču. Kako po zanimanju nisam policajac da istražujem tko je što bacio, cijelo sam krilo razreda izbacio van. Jedan je učenik pri izlasku iz razreda temeljito pljunuo na školsku klupu drugoga đaka. Podigao sam se, a mladac koji je pljunuo brzo je rukavom krenuo brisati klupu. Tog malca sam nogom odgurnuo, ali nisam udario, zatim sam ga primio za rame, vrat, ne znam točno, ovdje negdje (pokazuje između vrata i ramena, op. a.), nikakav šamar, to su objede. Onda je on spomenuo drugog učenika koji ima punu torbu kreda, da je on taj koji sve profesore gađa... Tada sam tog učenika zgrabio i sprašio u kabinet. Uzeo ga za rame i gurnuo, nekoliko puta pritisnuo rukom o glavu, održao mu temeljito predavanje (profesor tu pokazuje kako je pritisnuo rukom glavu učenika, op. a.). To je bilo to. Došla je psihologinja, kojoj sam rekao izađite van, ništa ne pomažete. Više puta sam je, naime, tražio da zaštiti moj osobni integritet... - govori profesor.

Kasnije se odvio razgovor ravnatelja škole s profesorom i učenicima. Ravnatelj je prema Dragičevićevoj priči tražio od učenika da simulira kako ga je učitelj primio za glavu, kako ga je odgurnuo nogom. Učenik je to prikazao na ravnatelju.

- Predložio sam ravnatelju da učenike odvezemo u bolnicu na pregled, jer svjestan sam, oni su spremni međusobno se i dogovorno udariti i tvrditi da je to profesor učinio. Govorili su da sam ih bacao o ormar, udarao, to je strašno. Profesionalac sam, objede su da sam ih udarao - tvrdi profesor.

 Na pitanje nije li ipak "puknuo" u tom trenutku, nije li mu se skupilo to što trpi i zato je pogrešno odreagirao, što je i navod ravnatelja škole, Dragičević odgovara: - Slobodno neka mi naprave psihotest, samo tražim dva neovisna tima stručnjaka. Nalaz slobodno objavite.

Profesor potom opisuje pozadinu učeničkog devijantnog ponašanja za koje tvrdi da se događa od rujna: djeca provociraju nastavnike, mame, tate, susjede, jer znaju da im se ništa ne može dogoditi. Dragičević je pritom uvjeren da se svi imaju pravo braniti kad su napadnuti, samo profesori u školama ne.

- Postupio sam kako sam postupio. Ničega se ne bojim, ni od koga ne tražim zaštitu. Učenicima je dopušteno nasilje i oni to koriste. Prolazite kroz razred, učenici fućkaju, ispuštaju druge zvukove, gađaju profesore, mobitelom gase projektor. Pazite, ja vam u školi slovim kao zmaj, drugi nastavnici, ima tu i mlađih nastavnica, prolaze puno gore. Nikada to u svom radnom vijeku prije nisam doživljavao kao otkad je krenula globalna demokracija. U ova tri mjeseca reagirao sam niz puta, apelirao na učenike na mnogo načina. Imam izuzetno izgrađenu sposobnost uvjeravanja, imam iskustva, ali ove učenike nisam uspio uvjeriti. Kroz taj oklop nisam uspio prodrijeti i zato sam razočaran - kaže i navodi da jedan od dvojice učenika otprije ima izrečene pedagoške mjere.

Franjo Dragičević duboko je uvjeren da je nužno inicirati donošenje zakona kojim će se napad na nastavnike, ali i sve ostalo osoblje škola tretirati kao napad na službenu osobu. Riječ je o staroj ideji sindikata koja nikada nije zaživjela.

- Na mikroplanu, to vam je kao s Domovinskim ratom. Napali su nas, mi smo se branili, a onda su nas proglasili agresorima. Moji kolege dnevno trpe takva zlostavljanja, a tako se onemogućava djeci koja žele učiti da rade u miru i dobroj atmosferi, uz uzajamno poštovanje nastavnika prema učenicima i obrnuto. Ako se iz svega ovoga što se dogodilo realizira zakon koji će nas zaštititi, bit ću zadovoljan. Što će se sa mnom dogoditi, to je potpuno nebitno. No ako se promjena ne dogodi, otići ću u mirovinu kao razočaran čovjek jer su me prevarili. U školu sam došao uvjeren da idem raditi dobar posao i radim ga dobro, kao i velika većina mojih kolega, ali tražim da nas se prestane zlostavljati. Jer mi ne zlostavljamo, mi se branimo - uvjerava Dragičević, koji se smatra ponosnim čovjekom, ali poniženim zbog postupanja sustava. To što otvoreno govori nije, kaže, njegov obračun s djecom, nego sa sustavom.

- Mi se u školama bavimo problemima koje sustav proizvodi. Ne govorim u svoje ime, već u ime svakog radnika koji radi u školi. I računovođe su zlostavljani, i čistačice, i bakice koje prolaze pokraj škole. I to bi moralo stati. Meni možda mogu dati otkaz, ali to uopće nije tema. Ja neću klečati, samo bih želio da se nešto pozitivno učini za nas koji radimo u školi i za djecu koja idu u školu, i roditelje i državu. A na sve načine radi se protiv interesa svih. I države - kaže profesor, kojem se očito nisu svidjele riječi dječje pravobraniteljice koja, kaže, "lijepo glagolji o učeničkim širokopojasnim pravima", o tome kako je dijete sukus svega.

- To je poruka da dijete može raditi što želi, a nastavnik mora biti neosjetljiv kao prenapregnuti beton, a s druge strane osjetljiv kao orhideja. Nađite mi, molim vas, jedan takav materijal - vapi učitelj, svjestan da je ostatak vremena do mirovine mogao mirno i ležerno odraditi, ne mareći ni za što. S druge strane, zna da iza ove generacije stiže druga generacija djece, pa još njih, a nitko ne radi za njihovo dobro, kao ni za opće dobro.

Treba se boriti za djecu, treba se boriti i za dvojicu ili petoricu koji rade probleme. Međutim, nastavnici nisu kvalificirani za to, uvjerava nas.

- Ovo što se događa je finale. Želio bih da se zaustavi to propadanje i da krenemo plivati prema površini. U kući treba znati tko je mama, tko je tata; u autobusu valja znati tko treba ustati, a tko sjesti. Ako se to ne zna, ako se ne zna tko je nastavnik u školi, tko je ravnatelj, a tko učenik, onda smo u anarhiji. Svi se toliko volimo zaklinjati da nam je obrazovanje važno. Ne, realno uopće nije...

Naslovnica Hrvatska