Novosti Hrvatska

AKTUALNO

Guste Santini: Smanjenje PDV-a na meso i ribu nije mjera koja zaslužuje aplauz. To je odustajanje od reforme

AKTUALNO

Ekonomski analitičar dr. sc. Guste Santini sustavno se bavi problemima ekonomske politike više od četiri desetljeća. Njegov kritički pristup samo je uvod u prijedloge za koje se argumentirano i strastveno zalaže. Rezultatima, kao što sam kaže, nije zadovoljan. Međutim, smatra važnim da svaki građanin, sukladno svojim mogućnostima, aktivno sudjeluje u društvenom životu kako bi se povećalo blagostanje hrvatskih građana. Smatra da mandat dan političarima njima ne daje pravo na samovolju do sljedećih izbora. Upravo se zato zalaže za jačanje instituta referenduma, kako bi politika dobila jasan signal kakvu zemlju žele njezini građani. Umanjenje značenja referenduma tumači kao smanjenje demokratskih prava građana koji, sa svoje strane, povećavaju tenzije.

Mini porezna reforma starta iduće godine, spušta se PDV na neke prehrambene artikle, pomiče se granica za oporezivanje dohodaka višom stopom, ukidaju se neki doprinosi na plaću, ali se podiže zdravstveni doprinos. Koliko će promjene koristiti zaposlenima?

– U javnosti se prihvaća da nam je kamatna stopa i tečaj kune određen izvanjskim. Ovaj stav posebno dobiva na snazi nakon ulaska u EU. Kad je riječ o poreznom sustavu, smatra se kako je to "nacionalno" pitanje pa možemo raditi što smatramo ispravnim. Mislim da to nije točno. Kamatna stopa, tečaj kune i porezna presija djeluju po zakonu spojenih posuda. Kad mijenjate jedan od parametara, mijenjate svaki od njih i sve njih zajedno. Drugim riječima, porezni sustav u Hrvatskoj najvećim je dijelom određen izvanjskim, što sam raspravio u mojoj zadnjoj knjizi, "Dobitnici i gubitnici". Moja podjela poreza po kriteriju vremena pokazuje kako visina poreznih prihoda u značajnoj mjeri ovisi o kretanju na tekućem računu platne bilance. Kako je rast konkurentnosti temeljni cilj ekonomske politike, nije nikakva mudrost zaključiti da porezni sustav mora biti u funkciji rasta konkurentnosti gospodarstva. Ustrajni deficit robne razmjene s inozemstvom pokazuje pravo – nezadovoljavajuće – stanje hrvatskoga gospodarstva.

Općenito, tekući račun platne bilance najbolje pokazuje što smo radili, što radimo i što ostavljamo generaciji koja će nas naslijediti. Imajući navedeno u vidu, smanjenje osnovne stope PDV-a nije moguće podržati. Štoviše, može se reći kako smanjenje osnovne stope PDV-a na neke neesencijalne proizvode predstavlja odstupanje od najavljene porezne reforme. Prethodne promjene poreznog sustava sam podržao, s napomenom da je trebalo biti hrabriji. Kretanje poreznih prihoda u 2017. godini potvrdilo je moje motrište. Najavljene promjene predstavljaju odustajanje od najavljene reforme poreznog sustava.

Da podsjetim, najavljeno je kako je smisao i sadržaj porezne reforme rasteretiti gospodarstvo i povećati njegovu konkurentnost uz zaštitu i, eventualno, povećanje blagostanja građana. Najavljeno smanjenje PDV-a na meso i ribu nije mjera koja zaslužuje aplauz. U kojoj su mjeri najavljene promjene u raskoraku s najavama, može se zaključiti iz otvorenog pisma koje sam uputio premijeru Andreju Plenkoviću. Glede poreza i doprinosa na plaće može se reći da je malo smanjeno, pa malo povećano opterećenje i pitanje je hoće li se na temelju promjena poreza i doprinosa smanjiti porezna presija. Sumnjam u to.

Neoporezivih 5000 kuna

Odavno ste predložili da se osobni odbitak podigne na 5000 kuna. Mislite li još uvijek da bi to trebalo provesti i kakav bi efekt imalo to podizanje odbitka?

– Da bi se bilo koga oporezivalo, on mora imati porezni kapacitet. Smatram da iznos od 5000 kuna predstavlja minimum koji je potreban da bi se moglo preživjeti od plaće do plaće. Štoviše, sklon sam mišljenju da bi upravo na toj razini valjalo odrediti minimalnu plaću. Ako plaća ne osigurava reprodukciju radne snage, tada je odnosni djelatnik, iako formalno zaposlen, zapravo socijalni slučaj jer njegova plaća nije dostatna da pokrije minimalne, društveno prihvatljive troškove.

Dakle, zalažem se da se sada i odmah uvede neoporezivi dio od 5000 kuna, s napomenom da se u idućim godinama osobni odbitak povećava po 500 kuna do razine od 1000 eura. Veća plaća od 5000 kuna može biti predmetom oporezivanja jer se pojavljuje porezni kapacitet. Dakle, do 1000 eura porezna presija morala bi biti na simboličnoj razini. To je socijalni aspekt oporezivanja dohotka. U ekonomskom i razvojnom pogledu valja imati u vidu da znanje i znanost postaju temeljne poluge razvoja. Hrvatsko gospodarstvo općenito stvara vrlo malu dodanu vrijednost. To je samo zato što ono djeluje na principima druge industrijske revolucije, a svijet je na pragu četvrte.

Promjena gospodarske strukture nije moguća bez znanja i znanosti pa je nužno za naše uvjete visoke plaće, a u svijetu sasvim obične, znatno manje oporezivati nego što je to danas slučaj. Kratko rečeno, valja smanjiti marginalne porezne stope. Zalažem se za to da najveća porezna stopa bude 30 posto, i to na plaće iznad 30.000 kuna. Prigovori kako taj i takav pristup neće donijeti potrebne porezne prihode državi znači da zagovornici te i takvih ideja smatraju primjerenim da država živi iznad materijalnih mogućnosti gospodarstva i svojih građana.

Kada smo kod tog pitanja, želim sasvim jasno reći kako smatram da je primjerena porezna presija (odnos poreznih prihoda i BDP-a) 30 posto, što je daleko više od postojeće, koja službeno iznosi oko 38 posto. Ako nam smetaju, s pravom, visoke kamatne stope i aprecijacija kune, mora nam smetati i visoka porezna presija.

Ima li smisla ubrzavanje odlazaka u mirovinu sa 67 godina, veća penalizacija prijevremenih umirovljenja, omogućavanje povratka u drugi stup onima koji sada nemaju pravo na to?

– Postojeći mirovinski sustav nisam podržavao ni u procesu donošenja. Tada sam tvrdio da nije moguće učinkovito provesti najavljenu mirovinsku reformu jer smo bilježili proračunski deficit, koji je mirovinska reforma samo povećala. Današnji mirovinski sustav, koji su svojevremeno uvele još neke tranzicijske zemlje, uglavnom je napušten. Razvijene zemlje nisu ga ni razmatrale u većoj mjeri nego što to čine sa svakom novotarijom. Normalno je bilo da se zadrži intergeneracijski model uz mogućnost dodatnog izdvajanja, kao što je to danas moguće u treći stup. Sada je problem svih problema je li nam prihvatljivo produžiti radni vijek na 67 godina? Očekivano prosječno doživljenje se povećava, pa je prirodno da se produžuje radni vijek. Međutim, načelo ne znači ništa više nego sugestiju da ne tjeramo nastavnike, liječnike, pravnike i ekonomiste u mirovinu, nego da im omogućimo da rade dok poslodavci i oni sami smatraju da mogu izvršavati prava i obveze iz radnog odnosa. Za niz zanimanja produžetak radnog vijeka na 67 godina nije primjenjiv.

Uzmite poslove kao što je to vozač autobusa, koji vozi putnike od jednog do drugog mjesta u očajnim vremenskim uvjetima. Jednako se to odnosi i na mnoge druge proizvodne poslove i zadatke, gdje radna sposobnost nije primjerena potrebama proizvodnog procesa. Svakom pojedincu treba ostaviti mogućnost da bez penalizacije odabere kad će ići u mirovinu. Prijevremena bi mirovina, po mome mišljenju, istovremeno značila smanjenje socijalnih prava. Ovo se ne odnosi na ugroženi dio populacije. Jednostavno, oni koji su bolesni ili hendikepirani po bilo kojoj drugoj osnovi morali bi imati pravo na socijalnu skrb. Općenito, možemo reći da preferencijalne mirovine saborskih zastupnika, koje imaju elemente feudalizma, najbolje govore o stanju i budućnosti postojećeg mirovinskog sustava.

Mirovinski promašaj

Kako biste postavili mirovinski sustav?

– Moj prijedlog mirovinskog sustava temelji se na sasvim drugim principima, kao što sam to prezentirao u mojoj knjizi "Vratimo osmijeh Lijepoj našoj". Bit prijedloga sastoji se u transformaciji mirovinskog sustava od sustava temeljenog na radu u sustav temeljen na socijalnom položaju građana. Drugim riječima, na mirovinu bi imali pravo oni građani, kad navrše određene godine, koji nemaju imovine ni dohotka. Moj je prijedlog inspiriran australskim modelom. Upravo zato sam veliki protivnik oporezivanja imovine koja je stalno u pripremi. U maloj i nerazvijenoj zemlji pojedinačno zakonito bogaćenje moralo bi se identificirati kao vrlina. Oni koji imaju ne bi imali pravo na socijalnu mirovinu. Jasno, sve bi mirovine morale biti jednake i na razini ljudskog dostojanstva. Tako bi se smanjio broj umirovljenika i mirovinski sustav bio bi financijski održiv. Naš pristup reformama više sliči na odvezivanje gordijskog čvora koji objektivno ne možemo odvezati. Mirovinski sustav zahtijeva novi pristup i bit će usmjeren u pravcu moga prijedloga. Očito još nismo zreli za takav iskorak.

Hrvatska gospodarskim rastom i standardom, s izuzetkom Bugarske, zaostaje za svim tranzicijskim zemljama. Mnoge su privukle značajne investicije, mijenjale porezne politike... Što su te zemlje radile, a mi ne činimo?

– Kada ne znate kuda idete, svaki put može biti dobar i loš. Činjenica da niste sigurni koji je pravi put čini vas neustrajnim na tom putu. Otud vrludanja u ekonomskoj politici. Općenito, ekonomsku politiku u Lijepoj našoj mogli bismo odrediti kao politiku gašenja požara. Politika je iznuđena dnevnim problemima i nije rezultat sustavnog ispitivanja koji je optimalni put razvoja hrvatskoga gospodarstva. Isto vrijedi i za društvo u cjelini. Einstein je jednom rekao kako način razmišljanja koji nas je doveo u probleme neće riješiti te probleme. Da biste se razvijali, morate imati koncepciju i strategiju razvoja koje ćete operacionalizirati taktikama i operativnim politikama. Mi ne razmišljamo u tim parametrima.

Dovoljno je za primjer ukazati na turizam, koji je glavni generator rasta gospodarstva. Ta ljubav ide tako daleko da postajemo slijepi kako se pretvaramo u zemlju monokulture. Samo da podsjetim da ni jedna monokulturna zemlja na dugi rok nije uspjela, i to bez obzira radi li se o nafti, dijamantima ili turizmu. Monokultura je opasna priča. Kada je riječ o turizmu, zbog psiholoških rizika ona je zabrinjavajuća priča. Već smo ove godine mogli svjedočiti da turistički bum nije nastavio trendove iz prethodnih godina. Osim toga, bilo bi dobro da nam zagovornici turističke monokulture kažu koliko zapravo košta turistički euro. Sve je rekao Stjepan Radić: "U radiše svega biše, u štediše još i više." Njegova je misao formula kako iz postojećeg nezadovoljavajućeg stanja dostići blagostanje.

Jadranska dezorijentacija

Kakve bi reforme trebalo provesti da bi se Hrvatska razvijala i uhvatila korak s bivšim tranzicijskim zemljama? Zbog čega se političari boje tih promjena?

– Brodogradnja i brodarenje bili su solidno polazište za koncipiranje razvoja hrvatskoga gospodarstva. Danas svjedočimo još jednoj, zapravo dvjema tragedijama u "Uljaniku" i "3. maju". "Mlijeko je proliveno" i ako se ne dogodi čudo, spomenuta brodogradilišta neće opstati. Tako umjesto jadranske orijentacije imamo jadransku dezorijentaciju – turizam i ništa više. Male i otvorene zemlje imaju jednu ili tek nekoliko djelatnosti koje su nositelji razvoja. Hrvatska je upravo takav slučaj.

Stalno nas uče kako su nam potrebna mala i srednja poduzeća, a ona nemaju dostatnih sredstava za istraživanje i razvoj. Bez istraživanja i razvoja prisiljeni ste kopirati konkurenciju, što je prilično neučinkovit način dinamiziranja razvoja – kvantitativnog rasta i strukturnih promjena. Pliva je bila prava farmaceutska tvrtka, a danas proizvodi generičke lijekove. Imali smo svjetske rezultate u farmaceutskoj industriji, koje danas više nema u smislu dinamiziranja i multipliciranja razvoja. Imamo Brodarski institut, koji surađuje s Kinom, ali nama nije potreban jer nemamo brodogradnju. Što će nam fakulteti koji obrazuju brodarske inženjere kad nemamo brodogradnje? Kada razarate realni sektor, zapravo razarate cjelokupni društveni sustav.

Političari ne razmišljaju dugoročno?

– Vremenski horizont naših političara iznosi četiri godine. Od izbora do izbora. U četiri godine nije moguće provesti promjene i ostvariti rezultate. Kako je vlast cilj i svrha najvećeg broja političara, u čemu se razlikuju od državnika, postaje jasno zašto se promjene ne događaju. I ne samo to. U tim i takvim uvjetima stvaraju se uvjeti neravnopravnosti. Uzmite zakonski okvir koji se stalno mijenja, što smanjuje mogućnost učinkovitog sudstva. Sudstvo istovremeno nije učinkovito pa presude nakon desetak i više godina nisu ostvarivanja prava, nego karikaturalna pravda. Valja znati da nije moguće urediti bilo koje društvo ako nije jasan i jednako obvezan zakonski okvir za sve građane, a sudstvo operativni instrument njegove stabilnosti. Činjenica da se nalazimo na 120. mjestu rang-liste kad je u pitanju sudstvo govori sama po sebi.

Ima li nade za nas?

– Po prirodi sam optimist. Kada to i ne bi bio, jasno je da Lijepa naša još uvijek ima značajnih resursa i sposobnih građana koji mogu značajno izmijeniti postojeće stanje. Koliko smo toga društvenog bogatstva uništili neprimjerenom pretvorbom? Koliko je bogatstva tijekom povijesti uništeno u ratnim razaranjima? Osim ljudskih života, sve je moguće nadoknaditi. Za to su potrebni jasna vizija i odlučnost. Nažalost, mi to danas nismo. Ne sumnjam da će mladi ljudi koji su ostali "uzeti stvari u svoje ruke" i promijeniti "pravila igre". Nova pravila igre povezat će domaću i iseljenu Hrvatsku u jedinstveno tijelo koje će na bazi sinergije stvarati nove mogućnosti i nove rezultate.

Ma koliko bilo teško stanje, moguće su promjene, a za to treba jasno i nedvojbeno postaviti cilj. Cilj je jasan jer ga nužno nalazimo u mediteranskoj i srednjoeuropskoj kulturi i njihovim moralnim i etičkim standardima. Ništa nas ne može zaustaviti na putu boljitka osim nas samih. Ne bi nam škodilo malo više poniznosti.

Naslovnica Hrvatska