Novosti Hrvatska

Neljudski uvjeti

'A kako bi ti rodila kad ne možeš ovo podnit?': potresna ispovijest čitateljice kojoj je kiretaža obavljena u zapuštenom hodniku, pod opravdanjem da je gužva zbog Sudamje

Neljudski uvjeti

Ako imate vlastitu priču o lošem iskustvu, nemaru i neprofesionalnosti u hrvatskom zdravstvu koju ste voljni podijeliti kako bismo temu održali u fokusu javnosti i utjecali na Ministarstvo zdravstva, javite nam se na mail [email protected] ili u inbox naše Facebook stranice. Anonimnost je zajamčena.

Ministrica Ivana Ninčević Lesandrić u Saboru je ispričala svoje iskustvo s kiretažom u splitskoj bolnici, a nakon toga uslijedila je prava lavina reakcija. Konačno, o temi se javno govori, a svoje su potresne priče podijelile mnoge hrabre žene.

Jedna od njih je i naša čitateljica, a mi u cijelosti prenosimo njenu ispovijest:

"Nakon što su se prethodne večeri pojavile prve kapljice krvi, nazvala sam Hitni ginekološki gdje su mi rekli da dođem u slučaju većeg krvarenja te da promatram stanje. Od prevelikog straha i učestalih odlazaka u kupatilo nisam imala dojam koliko je to malo ili puno. Bila je nedjelja i trebala sam oko 11h stići na posao, ali nemir u meni odveo me put splitske bolnice da se uvjerim je li sve u redu. Naravno, nisam bila sama. Sa mnom je otišla osoba koja je imala isto iskustvo, ali nije se usudila vraćati. Nakon sat vremena primljena sam na pregled i doktorica nije bila baš najsretnija onim što vidi te su me uptili na kat gdje su predrađaone kako bi se napravio ultrazvuk.

Moja pratnja je bila zaleđena od straha i umjesto da ode na Misu, ostala je čekati. Prva informacija kou imam je da se dogodio spontani i da se maternica zatvorila. Naravno, nisam znala što me čeka, ali ono što je uslijedilo bilo je prestrašno. Dakle, pričamo o 2006. godini, tada je splitsko rodilište bilo na prvom katu i preko puta ulaza u rađaone stajao je jedan stari zapušteni hodnik. Doktorica me odvela tamo, "ordinaciju" koja se ne koristi, ali tada je bila gužva zbog Sudamje i trudnice su dalazile od svakud. Nisam znala što me čeka. Zadnji poziv pred gašenje mobitela bio je upućen mom šefu i opravdanje kako ću malo zakasniti jer sam tu gdje jesam. On je odmah shvatio što će se dogoditi i rekao da odmorim i kako će on posao odraditi umjesto mene. Gasim mobitel i liježem na stari željezni stol koji je otužnog prizora i promatram instrumente koji izgledaju kao da su zapekli. Doktorica i ja. Nigdje nikog u tom dijelu. Krenulo je.

Dobila sam neku inekciju za opuštanje mišića i čula kako treba "rumbati" u maternicu. Dogodio se spontani, ali većeg krvarenja nije bilo jer se ona odmah zatvorila. Ukratko, da nisam došla, od straha ili neznanja, došlo bi do sepse. Ona nastavlja. Osjećam se kao da mi netko povlači oči na vakum. Iduće što čujem je da ima osam "pipaka" i da s ostala još tri. Ne znam jel' to bolje ili gore. Gledam je uplakana kako baca neke ostatke u neku čašu. Već je i njoj dosadilo pa me pita: "A kako bi ti rodila, kad ne možeš ovo podnit?", u nevjerici komentiram kako bi onda dobila dijete u naručje i sve bi bilo lakše. Završava i šalje me u sobu bez uvjeta i ljudi preko puta da tu dođem malo k sebi i ona odlazi. Suze ne prestaju. Pod šokom od svega, palim mobitel i zovem roditelje koji iz centra stižu skoro pa bosi put glavnog ulaza na Hitnu, a mene autom voze do njih. Ne znam kome je bilo teže. Njemi pogledi i osluškivanje što doktor ima reći mojoj mami. Između redaka joj napominje da jako dobro pripaze na mene jer neću biti ni prva ni zadnja koja je "skrenula" nakon tog postupka. Idemo kući, kroz tu strašnu gužvu. Cijela svečanost postala je Dan žalosti. Trudim se unormaliti prisjećajući se riječi onog doktora i lagano kopam rupu u sebi gdje da sakrijem ovo što sam proživjela. Idućeg dana zovem svoju ginekologicu kako bih joj rekla što se dogodilo, ali onda sljedi još veći šok. U nalazu piše kao se trebam obratiti liječnici koja će mi dati "Rogan". Nisam ni znala da se radi o injekciji koja se daje u takvim i sličnim slučajevima, ali važnije je saznanje kako imam 72 sata od tog trenutka da je primim.

Moja doktorica je nema, morala bih je kupiti sama (koštala je tada oko 600kn) i donjeti k njoj ili nazad opet u bolnicu, na mjesto zločina, tamo gdje su mi je bili dužni dati. Naravno, moja doktorica ustrajala je da je dobijem kod njih i krenuo je sukob na relaciji ginekologinja - bolnica - ministarstvo. Ona je pobijedila, a ja sam morala k njima da je dobijem. I dobila sam je, a njihova nevjerica oko cijele situacije pričala je više od same boli. Kako s dani odmicali slušala sam razna iskustva i prvi put čula kako se ovakve stvari izvode pod anastezijom. Što reći? Po svom zdravstvenom kartonu NI POD RAZNO nisam smjela biti izložena ovakvom ishodu. Bilo kako bilo, ni jedna žena ne zaslužuje da u trenutku najveće boli proživi i najveće poniženje".

Naslovnica Hrvatska