Novosti Hrvatska

Stručna analiza

Doktor ekonomije Željko Garača: Drugi mirovinski stup je potencijalno tiha pljačka epskih razmjera! Ovo nadilazi ukupnu štetu privatizacije, Agrokora, Uljanika...

Stručna analiza

U tijeku je javna rasprava o prijedlogu mirovinske reforme. Ovom prigodom se neću baviti njenim konkretnim prijedlogom zbog jednog bitnog razloga. Postojeća rasprava, komentari, zamjerke i prijedlozi su usmjereni na, po mom sudu, periferne stvari bez obzira koliko bili bitni za buduće umirovljenike.

Pitanje kasnijeg odlaska u mirovinu, dodatka od 27 posto i na mirovine iz 1. i 2. stupa su nesporno važna, ali ih ja gledam kao teme koje odvlače raspravu od suštinskog problema, a to je opravdanost 2. mirovinskog stupa. Velika većina stručne i ostale javnosti ne dovodi u pitanje njegovu opravdanost te je i predlagatelj popustio pod različitim pritiscima i najavio povećanje izdvajanja u njega. Mali broj stručnjaka ukazuje na velike nedostatke takvog mirovinskog sustava.

Pri tome mislim da sam u toj kritici najglasniji i najradikalniji. Nema argumentiranog osporavanja mojih stavova, a još manje otvorene rasprave i sve se svodi na pojedinačne istupe bez mogućnosti iznošenja kontra argumenata. Kako osporavanja izostaju, ja postajem sve radikalniji o čemu svjedoči i ovaj članak.

Moguća objašnjenja su da moje teze zvuče toliko nevjerojatno da ih nitko ne uzima zaozbiljno ili da diram u ogromne financijske i druge interese pa je ignoriranje najbolja obrana. Većina javnih kritika se odnosi na obvezne mirovinske fondove, OMF-ove, u koje zaposlenici izdvajaju 25 posto svog mirovinskog doprinosa kao individualiziranu mirovinsku štednju.

Primjedbe se uglavnom odnose na netransparentno poslovanje tih fondova, previsoke naknade društvima za upravljanje tim fondovima do loših i spornih ulaganja bez ikakve odgovornosti prema "vlasnicima" uplaćenih sredstava. Navodnici su stavljeni jer se u suštini ne radi o pravoj privatnoj imovini, što postaje do kraja jasno u trenutku nečijeg odlaska u mirovinu. O tome više nešto kasnije.

Ispod radara

Prije nekoliko mjeseci, kada su se u javnosti pojavile vrlo neformalno i ne do kraja jasne osnovne smjernice buduće mirovinske reforme, pisao sam o šteti koja je uvođenjem drugog stupa nanesena nacionalnoj ekonomiji, a onda i svima nama, poreskim obveznicima.

Gruba procjena govori da smo platili preko 50 milijardi kuna više PDV-a, kao direktnu posljedica uvođenja drugog stupa. Razlog je podizanje osnovne stope PDV-a s 23 na 25 posto jer je trebalo pokriti dodatni godišnji proračunski deficit od 5-6 milijardi kuna.

Platili smo i preko 50 milijardi nepotrebnih kamata zbog visokih kamatnih stopa uvjetovanih prekomjernim makroekonomskim neravnotežama, zbog deficita i javnog duga, a što je opet posljedica uvođenja drugog stupa. Sve ovo traje i dalje, a trošak raste, raste, raste.... Primjera je još, ali ovaj put se namjeravam baviti budućnošću i ostaviti OMF-ove po strani.

U fokus interesa želim staviti mirovinska osiguravajuća društva, MOD-ove. Do sada su oni malo spominjani i kako se kaže prolazili u "ispod radara". Po mom sudu, šteta koja slijedi poprimit će epske razmjere.

Na rok od narednih 40 godina taj iznos se penje na preko 400 milijardi kuna koje će biti pretočene u vlasništvo financijskih institucija, a sve na teret poreskih obveznika u Hrvatskoj. Zvuči nevjerojatno, ali iako se ovim problemom intenzivno bavim par mjeseci, nisam osobno pronašao pogrešku u razmišljanju niti me itko argumentirano demantirao.

Što se zapravo događa u trenutku umirovljenja obveznika drugog stupa? Do tada je na računu osiguranika u nekom OMF-u akumuliran određeni iznos novca temeljem direktnih uplata i ostvarenih prinosa. Tako prikupljena sredstva u trenutku umirovljenja treba prebaciti u neko od MOD-ova.

U tom trenutku osiguranik sklapa ugovor s MOD-om o isplati mirovine prema nekom od ponuđenih modela. U istom trenutku prenesena kapitalizirana štednja prestaje biti "vlasništvo" osiguranika. Osiguraniku ostaje samo pravo na isplatu ugovorene mirovine.

Važna činjenica koja je slabo ili nikako poznata je da ta sredstva nisu nasljedna. Sredstva na računima osiguranika u OMF-ovima jesu nasljedna. Prema osobnom iskustvu mislim da je ova činjenica nepoznata građanima jer je nitko ne spominje i po inerciji nasljednosti štednje u OMF-ovima pogrešno se podrazumijeva nasljednost i u MOD-ovima.

Jedino što nasljednici mogu dobiti je dio neisplaćene ugovorene mirovine, pod uvjetom da je ugovoren takav oblik isplate.

Naravno, i to ima svoju cijenu. Visina mirovine u tom slučaju je manja od, na primjer, čiste doživotne mirovine. Još uvijek, stvari naoko nisu sporne, pa je potrebno uvesti konkretne brojke.

Iznosi koje ću navoditi su grube procjene koje se odnose na prosječnog osiguranika, odnosno budućeg umirovljenika, a to neka bude muškarac sa 65 godina života i 40 godina staža, tijekom kojeg je primao prosječnu plaću i uplaćivao dio doprinosa u OMF. Dobra procjena je da će na svom računu u OMF-u imati oko 300.000 kuna.

Preciznost ovdje nije bitna jer ono što slijedi vrijedi i za veće i za manje plaće, odnosno uplaćene iznose te buduće mirovine. U trenutku umirovljenja novac s privatnog računa u OMF-u se prenosi u neko privatno MOD.

Nema 'privatnog novca'

Možda nije dovoljno poznato da novca, gotovine, u OMF-ima nema i ne treba ga biti jer je investiran da bi novac "radio za nas". No, u tom trenutku OMF mora pribaviti gotovinu u iznosu koji je potreban za prebacivanje u MOD. Postoji više scenarija na koji OMF može osigurati potrebna sredstva, a meni se čini najvjerojatnije da će OMF potrebnu uplatu u MOD obaviti iz tekućih uplata iz mirovinskog doprinosa te dodatno zadužiti državu za taj iznos.

Pretpostavimo nadalje da umirovljenik sklapa ugovor s MOD-om o isplati mirovine, zajamčeno na 20 godina. Visina dijela mirovine iz drugog stupa bi bila oko 930 kuna mjesečno odnosno 11.160 kuna godišnje prema jedinom javno dostupnom kalkulatoru mirovine iz drugog stupa. Minimalni zajamčeni iznos koji će umirovljeniku biti ukupno isplaćen kroz mirovinu je oko 223.000 kuna za 20 godina.

Prisjetimo se da je iznos uplate u MOD 300.000 kuna. Očekivani iznos isplate je oko 337.000 kuna. Razlika od 114.000 kuna će se vjerojatno iskoristiti za indeksiranje mirovina do visine inflacije od 2 posto godišnje. Nakon prebacivanja kapitalizirane štednje našeg umirovljenika u MOD ona prestaje biti njegova.

Našem umirovljeniku preostaje samo nada u redovitu isplatu mirovine jer njegov privatni novac nije više njegov. Privid da se uistinu radi o privatnom novcu umirovljenika potpuno nestaje.

Neću spekulirati o mogućnosti propasti MOD-a zbog neke financijske krize, ali treba imati na umu da teza o savršenosti i sigurnosti financijskih tržišta nije izdržala test realnosti.

Pogledajmo sad što se događa s državom koja je za potrebe mirovine našeg umirovljenika osigurala 300.000 kuna dodatno se zaduživši kod OMF-ova s kamatom od 4 posto, što je vrlo optimistično. Radi se o novom javnom dugu koji je implicitan i nije očit, ali je stvaran.

Godišnja obveza plaćanja kamata za ovaj pojedinačni iznos je 12.000 kuna, što je više od ukupno isplaćene mirovine za našeg umirovljenika u jednoj godini. MOD, u simbiozi s matičnom bankom, mirovinu može isplaćivati samo iz prinosa od kamata koje plaća država na spomenuti dug.

Cijela uplaćena kapitalizirana štednja drugog stupa našeg umirovljenika ostaje MOD-u i njegovoj vlasnici, banci. No, to nije sve. Država će nastaviti plaćati spomenute kamate i nakon prestanka isplate mirovine zbog smrti umirovljenika. Vječno ili dok ne smanji dug prema institucijama privatnog mirovinskog osiguranja, što je malo vjerojatno jer se država zakonom obvezala na suprotno.

Tiha pljačka

Zaključak je jednostavan. Država će plaćati i isplatu mirovina iz drugog stupa preko plaćenih i preplaćenih kamata na svoj dug OMF-ovima, MOD-ovima ili bankama, njihovim vlasnicama, pri čemu će to platiti i više od isplaćenih mirovina, a nastavit će to plaćati i nakon prestanka isplate neke mirovine, sve do povrata duga, a kada će se to desiti, ne zna se.

Pogledajmo što će se dogoditi u narednih 40 godina. Do tada će svi današnji zaposlenici, recimo da ih je oko 1,5 milijuna, otići u mirovinu i svaki će u MOD prosječno prebaciti 300.000 kuna. Radi jednostavnosti i ublažavanja šoka - pretpostavimo da nema inflacije.

Ako pomnožimo ova dva broja, dolazimo do iznosa od 450 milijardi kuna "našeg" novca koje će biti nepovratno isporučene privatnim financijskim institucijama. Možda je upečatljivije napisati 450.000.000.000 kuna. Konačni iznos nije precizan, vjerojatno postoji optimističniji scenarij, ali nije utješno ni da se radi o 400 ili "samo" o 300 milijardi kuna.

Ovo nadilazi ukupnu štetu privatizacije, Agrokora, Uljanika i svih drugih dubioza hrvatskog gospodarstva. Ovo je potencijalno tiha pljačka nacionalnog bogatstva epskih razmjera. Mirovinska reforma mora ići u suprotnom smjeru i postupnom gašenju drugog mirovinskog stupa, da se spasi što se spasiti da.

Molim bilo koga da me argumentirano demantira, kako bih mogao mirno spavati.

POVIJEST BOLESTI Jesmo li pametniji od Čeha, Srba i Slovenaca?

Nije sporno da mirovinski sustav u Hrvatskoj ima problema, ali tome nije kriv mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti. Problem je u pogrešnim ekonomskim politikama tranzicijskog razdoblja te u nekim političkim odlukama koje se odnose na način zbrinjavanja zaposlenika propalih firmi u doba privatizacije njihovim prijevremenim umirovljenjem te ekstenzivnim davanjem mirovinskih prava po posebnim propisima.

Kada se tome pridodaju i tranzicijski troškovi uvođenja drugog stupa, dolazimo da zaključka da bi mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti bio približno samodostatan bez tih elemenata.

U situaciji kada blizu 50 posto sredstava za mirovine treba namaknuti iz državnog proračuna, to se čini nemogućim, ali tih blizu 50 posto najvećim dijelom nema veze sa sustavom međugeneracijske solidarnosti, već je direktna posljedica političkih odluka.

Pogrešna je i teza da su mirovine samo proračunski trošak koji je neodrživ. Treba znati da danas mirovine generiraju preko 10 posto BDP-a, a približno toliko i prihoda državnog proračuna. Samo kroz PDV na potrošnju umirovljenika prikupi se preko 7 milijardi kuna.

Naravno da to nije optimalno rješenje, ali nije niti crno kako se želi prikazati. Mirovinska reforma koja je uvela drugi stup 2002. rezultat je rada i HDZ-ove i SDP-ove vlade u sklopu dodvoravanja Svjetskoj banci.

Isti model je predlagan i drugim tranzicijskim zemljama, ali su one u startu odbacile takav model, kao Češka, Slovenija i Srbija, ili su ga napustile ubrzo nakon uvođenja, a najkasnije s pojavom prethodne ekonomske krize kao Poljska, Slovačka, Mađarska, Bugarska i Rumunjska.

Ostali smo ustrajni u njenom provođenju te svjedočimo prijedlogu da se povećaju izdvajanja za drugi mirovinski stup, što će se - nažalost - vjerojatno dogoditi jer je politička volja za to očita.

ISKUSTVA DRUGIH Pouka iz Čilea

Prva zemlja u kojoj je primijenjen ovakav model mirovinskog sustava je bila Čile, nakon svrgavanja Allendea, kada se u začecima implementacije neoliberalnih ideja Čile uz ogroman teror gurao u "tržišnu ekonomiju" kroz "strukturne reforme" pa i onu mirovinskog sustava. Svaki otpor tim promjenama je gušen u krvi.

Čikaški momci s Miltonom Friedmanom, pod okriljem Svjetske banke, osmislili su model "doktrine šoka", a sve u ime slobode i slobodnog tržišta. Bilo je to 1980. godine. Prethodnih mjeseci u Čileu svjedočimo masovnim prosvjedima koji traže reformu mirovinskog sustava temeljenog na privatnim mirovinskim osiguravajućim društvima jer ne mogu osigurati pristojne mirovine generaciji koja je skoro 40 godina uplaćivala sredstva za buduće mirovine.

Razlozi koji se navode protiv privatnog mirovinskog stupa su isti kao i u Hrvatskoj, ali u korist drugog stupa. Jedno od rješenja koje se nudi je da država uplaćuje dodatna sredstva da bi se osigurale pristojne mirovine.

Čak i u najrazvijenijoj zemlji svijeta, s najrazvijenijim tržištem kapitala, privatni mirovinski fondovi imaju problema. U SAD-u su mirovinski fondovi trenutno u gubitku od preko 500 milijardi dolara, a država im je uz to izdala i preko 7.000 milijardi dolara jamstava.

Procjenjuje se da odlaskom baby-boom generacije u mirovinu mirovinski fondovi neće moći isplaćivati očekivane mirovine bez intervencije države. Za SAD to nije poseban problem dok je dolar svjetska valuta jer će samo tiskati nedostajuće dolare i nastaviti povećavati svoj javni dug koji je već nepojmljivo velik. Ipak, pitanje je - do kada?

 

Naslovnica Hrvatska